| Komentar dana | |||
Kraj ustavnog nehaja samozvanog pobednika nad revolucijom ili zašto se u Srba niko posebno ne uzbuđuje što se Ustav svakodnevno gazi |
|
|
|
| ponedeljak, 23. februar 2026. | |
|
Ako je kroćenje studentarije još uvek pod upitnikom – dok ne izađe knjiga ili ne svrše izbori – jedna druga politička anomalija, nemerljivo štetna, nastavlja da živi nesmetano. Niko se u Srba posebno ne uzbuđuje zbog toga što se Ustav svakodnevno gazi, poput kakvog otirača blatnjave obuće vladajućih, a posebno predsednika nam. Sveprisutni nehaj za ono što u Ustavu stoji, obično je za društvo, istorijski, imao visoku cenu. A za vlast preskupu.
Kada je, onomad, knjaz Miloš (za Osmanlije kodža – veliki) dao Srbljima (J. S. Popović) prvu „konštituciju“ Sretenjsku (1835) – skoro to proslavismo odvojeno, vlast i studenti – ne beše volja njegova, poput kavog prosvećenog apsolutiste. Drugo je na stvari bilo, kodža se smanjio, pritisnut stalnim bunama narodnim protiv njegove vladavine nenarodne. Na kraju je morao, ne bi li umirio i Miletinu bunu, narodu ustav „darivati“. Ali, videvši da po konštituciji ne zna niti može vladati, on je čim pre odbaci, uz nagovor i podršku ondašnjih despotskih carevina – pravoslavne, islamske i katoličke. No, stvari nisu više mogle nazad, samo je pitanje hitajućeg vremena bilo hoće li kodža i svi mu Obrenovići preko reke ili pod zemlju. Shvatiše ozbiljnost ustavne krize pa beše prvo. Verujem da je ova povesna priča uglavnom znana vladaocu ovdašnjem, kao što je i onim ranijim bila. Ali začudo, on se ponaša kao da za najviši zakon nikad ni čuo nije. Zna on da ima, još uvek, oslonac u silama velikim (SAD, EU, Kina, Rusija) kao da je nekakav sušti vladar-konstitucionalista, ali zna i da je to tako jer ove neki interes imaju (kao i sile u Miloševo vreme). Nasuprot tome, Srbija za lomljenje Ustava nikakvog interesa nema, već samo štetu, neprocenjivu. Gde je sve to Ustav gažen, niti pamtimo, niti bi na ovaj papir stalo pa da se i setimo. Ali da ipak probamo osvrnuti se na najveće ustavne fleke. Došli su, oni, esensovci, 2012. godine na krilima srpstva kalemljenog „jevropejstvom“ i nikako ne bi da odu, do dana današnjeg. Već prve godine predaše srpski deo Kosova, u Briselu, da ni trepnuli nisu šta to u Ustavu o Kosmetu piše. Francuzi bi rekli veleizdaja (haute trahison), a možda bi čak i giljotina (guillotine) radila. Takvu veleizdaju bi da – u Srba neviđenim dogovorom (Kurti-Vučić), još od kodžinog poklona Karađorđeve glave Turcima – zaokruže poklanjanjem ili gašenjem Univerziteta u Kosovskoj Mitrovici. Evo, baš ovih dana.
Pored ovog najvećeg, ni ostala, svakodnevna, nipodaštavanja Ustava od strane predsednika Republike ne mogu biti nekažnjena: otimanje suverenosti od naroda (čl. 2 Ustava), ignorisanje načelâ vladavine prava i podele vlasti (čl. 3 i 4) – u praksi je zakon ono što ja kažem, ja sam šef Vladi i ja ću oterati (smeniti) sudije i tužioce jer se kockaju sa protivzakonitim delovanjem (parafraziram). Da sve bude pod kontrolom autoritarnosti, njegova stranka je odavno „progutala“ državu, suprotno čl. 5 Ustava. Na sceni je, ko gleda, populističko-reklamerska neustavnost manipulacijom stranih ulaganja, iako predsednik Republike nema ni jednu privrednu nadležnost.
On – samom svojom harizmom, proviđenjem i genijalnošću – odlučuje o budžetu, kome više a kome manje, o sajmovima, robotima, vojsci i policiji, o sportu srpskom i zvezdaškom (preko kumova i prijatelja, raznih Kokeza i Terzića), o univerzitetu pa čak i o kulturi, da li radikalskoj (sic!). Samo još studenti, i manji deo profesora im, slobodno dišu i bore se za Ustav u ovoj novoj salazaranskoj autokratiji (Estado Novo). Iako zna da živi u nenormaliji od države, razuman čovek se ipak plaši dana posle, kada Ustav oživi, stane na pravnu snagu, a ovi odu. Zebe barem onoliko koliki nosi strah od toga da se ova kancerogena državna karikatura održi. Ali jednom se preseći mora. Kao društvo, kao nekakva celina i zajednica, udarili smo o dno i u talogu samo je mladost studentska ostala kao nada za novi udah vazduha. Ma da, znamo svi da nije bivalo da studenti vode državu, ali jačih, pametnijih i čestitijih, revolucionara, prosto u nas više nama. Neka bude što biti ne može (P. P. Nj). |