Početna strana > Rubrike > Politički život > Sunovrat opozicije, pravo na pobunu i (ne)legitimitet naprednjačkog režima
Politički život

Sunovrat opozicije, pravo na pobunu i (ne)legitimitet naprednjačkog režima

PDF Štampa El. pošta
Marinko M. Vučinić   
sreda, 19. april 2017.
Glavna karakteristika proteklih predsedničkih izbora nije „ubedljiva“ pobeda predsedničkog kandidata naprednjačke koalicije, već je to totalni politički bankrot i sunovrat dosadašnjeg partijskog sistema, a pre svega vodećih opozicionih stranaka. Ni Srpska napredna stranka nije konstituisana kao jasno programski i ideološki profilisana partija(iako je „dvogubi“ Aleksandar Vučić – premijer i predsednik države – govorio da je to najveća stranka na Balkanu). Ona je više zbir organizacija i klijentelističkih klika, koje naokupu drži politička moć koju demonstrira naprednjački vođa.

Jasno je da bi se bez „vođe“ ovaj svojevrsni naprednjački politikantski zbeg rasuo i istopio kao lanjski sneg. Zato je za njih od presudne važnosti da zadrže predstavu o neranjivosti i stalnoj pobedničkoj euforiji. Njih jedinopolitička i vlastodržačka moć, koja podrazumeva zaposedanje najunosnijih sinekura u javnim preduzećima, ustanovama i državnim organima, drži u čvrstom zagrljaju. Prvi ozbiljniji izborni poraz pokazaće svu krhkost i hipokriziju sadašnje vladajuće koalicije.

Vodeće opozicione stranke odavno su izgubile ugled, moralni integritet i moć da pokreću ljude i osmišljavaju uspešne političke akcije. Nakon ovih izbora očigledno je da se završila jednapolitička epoha i da rukovodeći ljudi preostalih opozicionih stranaka moraju da podnesu neopozive ostavke (ne one kojeim, naravno, neće prihvatiti njihovi dirigovani glavni odbori) i povuku se iz političkog života.

Već se sada može videti nastanak specifičnog političkog vakuuma nastalog nakon izbornog poraza i sloma vodećih opozicionih stranaka i njihovih lidera jer oni, budući da su izgubili svaki kredibilitet, više nemaju snagu da artikulišu političko nezadovoljstvo. Više ne pomaže ni sakrivanje iza nestranačkih predsedničkih kandidata jer je i to bio samo privremeni pokušaj da prikriju političku nemoć.

To se može videti na aktuelnom protestu mladih ljudi nakonp redsedničkih izbora jer demonstranti ne prihvataju da ih povezuju sa bilo kojom strankom (što je najveći poraz pre svega Demokratske stranke). Time dobijamo dokaz više da su stranke ostale bez mogućnosti da budu aktivni akteri u političkom životu. One su sada u nekoj vrsti političke hibernacije, ostajući van matice ovih protesta, koji su nedvosmisleno upereni protiv diktature Aleksandra Vučića. Pored toga, naokupljanjima se mogu videti i parole koje govore da mladi ljudi ne žele da žive u naprednjačkoj verziji orvelijanskog sveta i ne pristaju da budu jeftina radna snaga.

Oni su doveli u pitanje i legitimitet vodećih ljudi studentskih organizacija, koji se više ponašaju kao portparoli vladajućeg režima nego kao izabrani predstavnici studenata. Bez obzira na konačan ishod protesta, veliki rezultat jeste razbijanje uvrežene mantre o apsolutnoj pasivizacijii nezainteresovanosti mlađih generacija za politička i društvena pitanja. Oni su u isto vreme pokazali da je njihova ideja vodilja sadržana u prirodnom pravu na pobunu, kao i u borbi protiv diktature i uvođenja apsolutističkog oblika vladavine, što se sada utvrđuje kao dominantan politički obrazac.

Ovi protesti nisu deo klasično shvaćene pre svega patrijske politike, već su okrenuti odbrani osnovnih demokratskih i republikanskih vrednosti i razbijanju uspostavljenog medijskog monopola (što je glavna poluga u uspostavljanju autoritarnog režima). Ističe se nepoverenje u zatvoreni oligarhijski partijski način vođenja politike, koji i dalje preovlađuje u našem političkom životu.

Iz tog razloga pitanje podnošenja ostavki jeste neminovno i jedino se tako može vratiti princip odgovornosti u sadašnji politički sistem. Tako će se otvoriti prostor za artikulaciju kreativne političke alternative sa  novim političkim liderima, koji neće biti opterećeni negativnim i poražavajućim političkim iskustvom, već će pokazati odlučnost da izvrše neophodnu konsolidaciju razorene opozicione scene.

Niko ne može dovesti u pitanje značaj i svrhovitost političkih stranaka upolitičkim procesima, alisadašnji opozicioni lideri više ne mogu da budu garant promena i jedino im preostaje da se povuku kako bi sačuvali barem deo izgubljenog dostojanstva. Nesposobnost i realna nemogućnost sadašnje opozicije da artikuliše ozbiljniju i uverljiviju alternativu dovoljan je razlogda se desi konačan silazak ove političkegrupacije i oligarhijesanaše političke scene jer oni nemaju ništa više da ponudeosimdaljeg mrcvarenja iosipanja.

Zato je podnošenje ostavki jedini časni izlaz koji mogu da povuku političari koji su na političkoj sceni više od dvadeset godina. Oni su najviše doprineli tome da partije imaju najniži mogući ugled u društvui zato se i javlja snažan talasantisistemskogglasanja i otvorenog prezira prema svakom stranačkom organizovanju.

Poseban problem je što opozicija više nema uticaj u dubini društva. Ona jemarginalizovana i nema jakih lokalnih predstavnika,a ostala je i bez ozbiljnije infrastrukture, iako se uporno poziva na snagu svoje organizacije, koja je u poslednjim godinama iščilelasa gubitkom političke moći i vlasti.

Već se može videti da funkcioneri DS izborni rezultat Saše Jankovića tumače kao sopstveni politički uspeh i znak rasta rejtinga i konsolidacije, ali to je još jedna u nizu njihovih zabluda.Posebno se ističepozivanje da je upravo ova stranka i dalje stožer okupljanja opozicionih i demokratskih snaga. Stranke koje čine okosnicu svakog pluralističkog i demokratskog sistemau našem društvunemaju više onu konstitutivnu ulogu koju imaju ustabilnim demokratijama.

Otvara se pitanje kakva će biti dalja sudbina Saše Jankovića, kojise afirmisao kao nestranački kandidat sposobandaokupi respektabilan deo biračkog tela kojije vezan za tzv. građanističku političku koncepciju. To će pak biti mnogo teže za Vuka Jeremića, koji, objektivno,spada u najveće gubitnike ovih izbora.

Reč je o jasnom zahtevu vremenada nove, politički nekompromitovanei nepotrošene ličnosti unesu novi i kreativniji način artikulisanja političkih alternativa i izmenjeniprincippartijskog delovanja, koji bi se ogledaopre svegau demokratizaciji unutrašnjeg ustrojstva.

Zato se i može očekivati da Saša Janković oformi inoviranu političku opciju, koja neće biti ustrojena kao naše klasične političke stranke, u kojima i dalje, bez obzira na nizteških izbornih poraza,glavnu reč vodi stranačka oligarhija,dok je članstvo marginalizovanoi služi samo kao trkačka mašinerija pred izbore. To je vremeprošloi nove opozicione snagemoraju nastati iz preobražaja ustaljenog stranačkogsistema, temeljnom demokratizacijom unutrašnjeg stranačkog života, stvaranjem političkog pokreta u kome će se afirmisati dijalog, kritički način mišljenja i aktivnija uloga članstva i simpatizera, kao i neposredni stranački izbori i referendumi na kojimabi se utvrđivali programskiprioritetiu formulisanju stranačke politike.

Najveća greška bi bilo očekivanje da se oko Saše Jankovića ponovookuplja tzv.građanska i intelektualna elita, a da pokret okonjegamože imatiljude kao što je to bilo u vreme formiranja Demokratske stranke. Istorija se ne ponavlja i taj pokušaj je unapred osuđen na neuspeh.

Ovo jejoš jedno u nizu zavaravanja koje obeležavaju delovanje ove stranke od 2012. godine nakon gubljenja predsedničkih izbora. To jeprimerpogubnog fatalističkog samoobmanjivanja o kojem je govorio Cvijetin Milivojević, ali igubljenja poverenjau parlamentarizam i delovanje političkih partija. Pored toga, teško se i može očekivati dafunkcioneri DS ustupesvoje mesto Saši Jankoviću.

Sunovrat opozicije, pravo na pobunu i pitanje legitimiteta naprednjačkog režima biće najvažnijeteme koje se nameću u nadolazećim vremenima.Tim više je značajno da se što pre i što racionalnije započne proces revitalizacije opozicije, kojaneće biti svedena samo na delovanje političkih partija, već će uključivati nepatvorenu energijunaših građana, o čemu svedoče protestimladih ljudi na našim ulicama i trgovima.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner