Početna strana > Rubrike > Politički život > U susret „istorijskim izborima“ na KiM - rehabilitacija "Tačijevih Srba" i kolaps srpske državotvorne svesti
Politički život

U susret „istorijskim izborima“ na KiM - rehabilitacija "Tačijevih Srba" i kolaps srpske državotvorne svesti

PDF Štampa El. pošta
Nikola Tanasić   
subota, 07. jun 2014.

Teatar apsurda na severu KiM

Za nekoga ko je pomno pratio političku situaciju na severu Kosova i Metohije, razvoj političke drame (ili farse, zavisno iz čije perspektive se gleda) u „srpskijem“ delu južne srpske pokrajine neodoljivo je podsećao na radnju maestralnog trilera Kristofera Nolana „Memento“. U ovom remek-delu moderne kinematografije, režiser jedinstvenim nelinearnim pripovedanjem odmotava celokupnu radnju filma unazad (od raspleta ka zapletu), odražavajući na taj način činjenicu da je glavni protagonista filma oboleo od teškog oblika anterogradne amnezije, odnosno da je nesposoban da formira bilo kakva nova pamćenja, budući da mu se sva saznanja pohranjena u kratkoročnu memoriju gube u nepovrat. Veoma nalik protagonisti ovog filma, srpska politička elita na Kosovu, instalirana tokom poslednjih lokalnih izbora uz blagoslov (i i lupanje po rukama) Beograda i Brisela srlja iz jednog nerazumnog političkog poteza u drugi, dok se sama radnja drame odvija unazad. Tako su kosovski Srbi prvo formirali zajedničku koaliciju svih svojih političkih snaga (tzv. „Srpsku listu“, na kojoj su se zajedno našli i „Vučićevi“ i „Tačijevi Srbi“), da bi zatim Narodna skupština Srbije pozvala sve Srbe na KiM da „u što većem broju izađu na izbore“, nakon čega je predsednik Srbije Tomislav Nikolić izjavio da će „Beograd odlučiti da li da pozove Srbe da učestvuju na izborima“, da bi nakon toga različiti predstavnici kosovskih Srba istupili sa suprotnim stavovima po pitanju izlaska na izbore, što je dovelo do susreta sa premijerom Aleksandrom Vučićem koji ih „nije savetovao da ne izađu na izbore“, da bi se najzad i sama „Srpska“ (inače „jedinstvena i ujedinjena srpska lista“ sa prošlih, lokalnih izbora) pocepala na dva frakcije, od kojih jedna (na jugu KiM) planira da učestvuje na izborima, a druga (na severu) smatra da Srbi na izborima ne bi trebalo da učestvuju. Najzad, cela stvar je rekapitulirana jednim montipajtonovskim svođenjem na apsurd, nakon koga su svi učesnici u ovom političkom kabareu na kraju zaboravili na celu situaciju, i nastavili da se spremaju za izbore kao da se ništa nije dogodilo.

Kao da ovaj obrnuti sled događaja sam po sebi nije dovoljno čudan, cela stvar se odigrala za svega dve nedelje, a njena završnica – za par dana, nakon čega je srpski narod na Kosovu ostao u još većoj neizvesnosti i nedoumici, nego što je bio pre nego što su albanske vlasti u Prištini raspisale izbore. Dakako, na svakom koraku „lideri kosovskih Srba“ (kako ih, bar, predstavlja Boegrad) ponašali su se kao onaj Nolanov junak sa amnezijom, sa lakoćom zaboravljajući šta su govorili i obećavali, ne prošle godine, već svega nekoliko dana ranije. Na taj način i inače tragikomična predizborna kampanja na Kosovu među srpskim političarima pretvorila se u pravi teatar apsurda, u kome se smenjuju besmislene i samoprotivrečne izjave, krupne političke manipulacije, katastrofalno loša koordinacija između vlasti u Beogradu i njihovih direktnih eksponenata u pokrajini, i najzad – potpuno odsustvo bilo kakvog oblika strategije, ili makar taktike srpske političke elite kada je u pitanju sudbina našeg naroda na Kosovu. Naizgled se čini da se srpska „kosovska politika“ svela na splet fraza o „bezalternativnosti dijaloga sa Prištinom“ i obaveznog „nastavka realizacije Briselskog sporazuma“, iako ono što se na terenu realizuje skoro da nema nikakve veze ni sa samim Briselskim sporazumom, a kamo li sa davno već preplakanim i zaboravljenim Platformom i Rezolucijom o KiM, koje su naizmenično predsednik i tadašnji premijer Srbije nazivali „crvenom linijom“ preko koje Srbija neće ni po koju cenu preći. Crvena linija se razvodnila i raširila u beskonačno do „rozikaste izmaglice“, a posledica potpuno stihijske, nedosledne i na momente čisto autodestruktivne srpske politike u pokrajini jeste da njen srpski deo polako i sigurno klizi natrag u anarhiju i bezakonje, i to tik nakon što je situacije na severu koliko-toliko stabilizovana.

Rehabilitacija „Tačijevih Srba“

Pitanje učešća kosovskih Srba u pokrajinskim izborima iznova se postavlja pred svaki novi izborni ciklus, sa večito istim političkim floskulama i manipulacijama, i u večito istim okolnostima. Prilikom svakih izbora, kosovski Albanci istovremeno pozivaju „ravnopravne građane Kosova srpske nacionalnosti da zauzmu svoje zakonito mesto u političkom životu pokrajine“, istovremeno se iz petnih žila trudeći da njihovo učestvovanje u izborima maksimalno sabotiraju i obeshrabre. Svaki put, ogromna većina kosovskih Srba potpuno je nezainteresovana za bilo kakav oblik učestvovanja u političkom sistemu Prištine, budući da, potpuno osnovano, doživljavaju aktuelne kosovske vlasti kao svoje političke neprijatelje, odbijaju da priznaju legalnost i legitimnost institucija koje izbore organizuju, i ostaju uporni u svom insistiranju da oni i dalje predstavljaju punopravne građane Srbije – sa svim obavezama i pravima koje to sobom povlači. Najzad, svaki put se tu nađe neka grupa političkih oportunista, spremna da „privatizuje srpska manjinska prava“ koja srpskom narodu „garantuje Ustav Republike Kosovo“, i koji je spreman da Albancima pruži politički legitimitet u zamenu za novac i status „cveta u kosi“ u „multietničkom i multikulturalnom kosovskom društvu“. Prvo je tim putem pošla Samostalna liberalna stranka (SLS) Slobodana Petrovića (a ona je, budući prvom, od ovog „okretanja ćurka naopako“ i najviše profitirala), zatim joj se stidljivo pridružila „Jedinstvena srpska lista“ (JSL) Rade Trajković, da bi posle potpisivanja Briselskog sporazuma tim putem pošla i nova politička vrhuška, instalirana mini-državnim udarom iz Beograda, i ironično nazvana „Srpska“.

Da stvar bude još ironičnija, lokalno stanovništvo po pravilu se sa prezirom odnosilo prema ovim preletačima i saučesnicima u albanskom anesteziranju Srbije dok joj se na očigled njene javnosti na živo vadi vitalni organ koji jeste KiM, nazivajući ih sve redom „Tačijevim Srbima“. Dok im je narod okretao leđa kao izrodima i izdajnicima, vlasti u Beogradu odbijale su da sa njima komuniciraju, otuđujući ih potpuno od matice i faktički pretvarajući ih u albanske političare i otvorene eksponente politike Prištine. Međutim, nakon Briselskog sporazuma, stvari su se okrenule naglavačke, a Srbija je u jednom munjevitom salto mortale proglasila sve Srbe u pokrajini za „Tačijeve“, ne ostavivši nijednom pravo da ostane „naš“. Ova legitimizacija kolaboracije sa albanskim vlastima otvorila je sezonu lova na političke privilegije, a samim tim i ujedinila ove šarolike predstavnike različitih škola srpskog oportunizma da ujedine napore maksimalno kapitalizuju onu šaku jada od političkog statusa koju im garantuje (njima, ali ne običnom srpskom življu na KiM) „dobra volja“ novih albanskih gospodara u Prištini.

Dakako, u ovom političkom vodvilju najviše su profitirali oni koji su u ovaj prljavi posao ušli prvi, a koji su bili najmanje gadljivi da „uprljaju ruke“ sarađujući sa bivšim liderima OVK, i koji su u skladu sa tim već izgradili za sebe zavidne pozicije u prištinskoj strukturi moći. Ovo se pre svega odnosi na liberale Slobodana Petrovića, koji su preko „Srpske liste“ najzad dobili ono što su neuspešno nastojali da dobiju sve ove godine – politički legitimitet u očima Beograda. Dok su se lideri „Srpske“ premišljali oko učešća na parlamentarnim izborima, istovremeno pokušavajući da izgrade nešto malo političkog autoriteta u očima Srba na severu, a čije su političke institucije doslovno okupirali, Petrović je vodio ubedljivu i glasnu kampanju „borbe za srpska prava u kosovskom parlamentu“, malo ga bojkotujući, malo istupajući protiv novog zakona o izborima, malo negodujući protiv planiranih „Oružanih snaga Kosova“. Iako je politički domet njegove delatnosti u kosovskom parlamentu bio krajnje ograničen (sporni zakoni o izborima i osnivanje „Vojske Kosova“ nisu prošli isključivo zbog političkog trvenja albanskih partija), ona je, takva kakva je, poslužila kao odlična ilustracija kolaboracionističkih teza koju je Beograd ovih dana besomučno proturao na Kosovu – „mora se raditi unutar sistema“, „nema smisla samoizolovati se“, „bolje mi nego neki gori od nas“ i sl. Brzinskim primanjem SLS u „Srpsku listu“ Beograd je faktički dao punu amnestiju ovim bivšim „izdajnicima i raskolnicima“, omogućivši im da dalje, ako zatreba, na izbore izađu i samostalno. Jer SLS je, za svaki slučaj, na izbore prijavila još jednu, svoju listu, verovatno spremna za eventualno predomišljanje Srba sa severa. Na taj način oni dobijaju bez obzira na koji način izađu na izbore, a dobivši legitimitet i od Beograda i od Prištine, njihove pozicije u pokrajini naglo su ojačale, i jedino što može da osujeti njihov nezadrživi uspon jeste isto ono što ih je zadržavalo sve ove godine – potpuno odsustvo podrške srpske populacije na KiM (uz isključenje grupe aktivista koja od te podrške ima neposrednu korist).

Klizava nizbrdica briselskog dijaloga i degradacija borbe za Kosovo

Dok SLS i Slobodan Petrović očigledno znaju šta rade i šta žele da dobiju od narednih izbora (najverovatnije – slično mesto u „kosovskoj vladi“ koje imaju i sada), „srpski“ političari na Kosovu, okupljeni oko „Srpske“, niti znaju šta hoće, niti kako do toga da dođu, niti im je, što najviše zabrinjava, jasno šta od njih tačno očekuje Beograd. O nekom pokušaju mobilisanja srpskog naroda na Kosovu na ozbiljnu političku delatnost nema ni govora, „Srpska“ se još na prethodnim lokalnim izborima opredelila za modus rada koji je već patentirala SLS – obezbeđivanje apsolutne dominacije na političkoj sceni preko mizerno niske izlaznosti i koordinacije sopstvenih aktivista. Ovo je upravo jedan od razloga političkog saveza između SLS i „Srpske“ – ovu igru „tiranije manjine“ može da igra samo jedan (u suprotnom bi već imali nešto nalik na demokratski izbor, a sa time i neizvesnost), a obema stranama je daleko više odgovaralo da kolač unapred podele, nego da rizikuju izlazak na političku scenu praktično bez ikakve podrške lokalnog srpskog stanovništva. Pri tome su najave uspeha na izborima, od prvobitnih izjava o „drugoj najvećoj političkoj snazi“ u kosovskom parlamentu i ostvajanja „35 od 120 mandata“ veoma brzo izduvane do iste šake jada kojom je do sada skoro ekskluzivno raspolagala SLS – 10 garantovanih mandata unapred izdvojenih za kosovske Srbe, uz eventualno još koji preko toga. Naravno, u duhu pomenute srpske amnezije, ono što je juče bilo nedovoljno i neprihvatljivo, danas je, nakon što su Albanci, uzgred budi rečeno, usred predizborne kampanje opet izmenili pravila igre, postalo nešto što će predstavljati „veliki uspeh i korak napred“ za srpski narod na Kosovu.

Ovaj regres obećanja i očekivanja od izbora predstavlja svojevrsnu senku velikog regresa obećanja i retorike beogradskih vlasti u okviru „briselskog dijaloga“. Ne treba zaboraviti da je pre samo dve godine činjenica da je Boris Tadić pružio ruku Hašimu Tačiju doživljavana kao skandalozna, da bismo se u kratkom vremenskom roku pomirili sa 23 susreta na najvišem („državnom“) nivou, tokom koga smo, munjevitom brzinom progutali uspostavljanje granice između Srbije i Kosova, integrisanje Severa KiM u carinski i ekonomski sistem Prištine, rasformiranje i povlačenje srpskih institucija sa Kosova, odbijanje da se srpskim građanima dozvoli da biraju sopstvene lokalne predstavnike po Ustavu i zakonima Srbije, nametanje „zajedničkog suda“ u Kosovskoj Mitrovici i pripremu za predaju HE „Gazivode“ u ruke kosovskih Albanaca. Od najava da su sve to žrtve koje su potrebne da bi Srbi na Kosmetu dobili svoju „Republiku Srpsku“ veoma brzo smo došli do tvrdnje da je „Zajednica srpskih opština“ (ZSO) „crvena linija“ preko koje nećemo da pređemo, da bismo je prešli pristajanjem da ZSO u stvari bude registrovana kao „nevladina organizacija“ (a ne politička i demokratska struktura srpske autonomije), a zatim na to pitanje potpuno zaboravili, prepustivši ga kosovskim Albancima da o njemu razmišljaju „negde tamo posle izbora“. Pri tome je u potpunosti ispod radara srpske javnosti (uključujući i tzv. „patriotske snage“, čiji je neuspeh da organizuju otpor politici „tihe predaje Kosova“ jednako spektakularan koliko i rezultati te politike) prošla činjenica, da su kosovski Srbi pristali na konstituisanje svojih opština i vlastito učešće u lokalnim i parlamentarnim izborima u skladu sa „Ahtisarijevim planom“, iako taj plan nijedan srpski organ nikada nije odobrio, i iako su se naši političari zaklinjali da ovaj dokument neće prihvatiti. O priznavanju kosovskog ustava i zakona u Briselskom sporazumu da i ne govorimo.

Kratka hronika „direktnih pregovora“ Beograda i Prištine može se vrlo jednostavno opisati kao „davanje Albancima svega što su tražili“, budući da se Briselski sporazum na kraju sveo na Ahtisarijev plan (koji su Albanci već usvojili kao konstitutivni dokument „Republike Kosovo“), uz dodatnu opasku da su od famoznog sporazuma za sada realizovani samo oni elementi na kojima su insistirali Albanci, dok su delovi sporazuma koji idu na ruku Srbima, bilo potpuno ignorisani, bilo odloženi u nedogled. I ono što je počelo kao bitka za „Republiku Severno Kosovo“ završilo se sa otužnim i neodređenim busanjem u grudi o „izvršavanju zadatka i uzimanju učešća u političkoj borbi za ostvarivanje državnih i nacionalnih interesa Republike Srbije... kroz glasanje na izborima“. Drugim rečima, interesi Republike Srbije štitiće se tako što će se ući u parlament „Republike Kosovo“, zaokružiti svoja lista na izbornom listiću sa grbom te „Republike“, a zatim položiti zakletva toj istoj „Republici“. U naročito ljigavom saopštenju oktroisanih srpskih vlasti na severu KiM, ovaj školski primer kolaboracionizma i predaje nacionalnih interesa zvanično se naziva „borbom protiv ciljeva separatista“, „građanskom i patriotskom dužnošću“ i „sprovođenjem dugoročno projektovane državne politike“, a snishodljivost, puzavost i odsustvo političke kičme, kako pred predstavnicima albanske vrhuške u Prištini, tako i pred dezorijentisanim i loše koordiniranim predstavnicima vlasti u Beogradu, predstavlja se kao „čin odgovornosti“, ukazujući istovremeno na „sprečavanje formiranja vojske Kosova“ kao na opravdanje za politički vodvilj opisan na početku ovog teksta.

Albanski politički blickrig

Naravno, kosovski Albanci su daleko od ozbiljne i koordinisane regionalne političke sile kakvom ih često ovde predstavljaju domaći politički delatnici, pravdajući tako sopstvene neuspehe i kukavičluk, ali su dovoljno inteligentni da prepoznaju da je došao idealan trenutak za ostvarenje većine njihovih političkih ciljeva u pokrajini. Budući da im je postalo očigledno da su „Srbi spremni na sve“ samo kako ne bi ometali vajne „evropske integracije“, Hašim Tači i njegove kolege iz vlasti i opozicije odlučili su da trenutno rasulo u srpskoj kosovskoj politici kapitalizuju maksimalno, i najkraćem mogućem roku. Oni stoga na pregovorima nastupaju jasno i beskompromisno, ulažući velike napore u medijsku kampanju koja će u srpskom delu pokrajine (ali i u samom Beogradu) plasirati interpretacije potpisanih sporazuma koje najviše idu na ruku albanskoj strani. Pri tome Priština insistira na munjevitoj implementaciji svih onih elemenata Briselskog i ostalih sporazuma koji joj odgovaraju, dok elemente koji odgovaraju Srbima maksimalno odugovlači, ili čak ignoriše. Naravno, Srbija je nemoćna da bilo šta učini po tom pitanju, jer je Briselskim sporazumom sama sebe ukinula i tamo, gde je na Kosovu još uvek bila prisutna. Ne znajući koliko će srpska slabost potrajati (pogotovo u svetlu sve tešnjih veza Srbije i Rusije, kojima se u regionu pridaje veći značaj, nego što to objektivno iziskuje skoro isključivo prozapadna politika srpskih vlasti), Albanci su odlučili da u što kraćem periodu izvuku što je moguće više ustupaka – od carine i granice, preko izbora po kosovskim zakonima, preko ukidanje srpskih institucija na severu KiM, pa sve do sprinta da se u najkraćem mogućem roku učlani u što je moguće veći broj regionalnih i međunarodnih organizacija i struktura, uz, dakako, neprekidno jačanje veza sa Albanijom.

Pri tome kosovski zvaničnici ne propuštaju niti jednu priliku da maksimalno iskoriste svaki ustupak koji učini srpska strana. Dok se taj ustupak u beogradskim strogo kontrolisanim medijima (ako po nekoj temi u Beogradu postoji apsolutno jednoumlje i medijska cenzura, onda je to svakako pitanje Kosova) umanjuje i predstavlja kao „taktika“ i „politički pragmatizam“, albanski mediji u pokrajini ga na sva usta razglašavaju kao ono što jeste – još jedan korak na putu „punog priznanja suverenosti i teritorijalne celovitosti Republike Kosovo“. U tom smislu albanski mediji ne kriju svoje oduševljenje činjenicom da će ovi parlamentarni izbori biti „istorijski“, budući da će se prvi put sprovesti na „celoj teritoriji Republike Kosovo, i u skladu sa njenim ustavnim i pravnim poretkom“. Naravno, ovo seirenje ne treba prihvatati previše k srcu – sever KiM daleko je od „integrisanog“ u „kosovsko društvo“, budući da ogromna većina građana ovog dela pokrajine aktivno ignoriše albanske institucije i vodi svoj život kao da se nalazi usred Šumadije. Ali neodgovorna, nepromišljena i stihijska politika Beograda lišila ih je ono malo institucionalne sigurnosti koju su imali, i prepustila ih haosu i anarhiji koja, ruku na srce, vlada i ostatkom Kosova kojim upravljaju Albanci.

Avioni, kamioni, ratni veterani – predizborna kampanja na jugu KiM

O tome u kolikoj meri albanskom delu Kosova ne cvetaju ruže delimično svedoče krajnje tmurni statistički podaci, a delimično raskošna (ako i za srpski ukus pomalo kratka) predizborna kampanja, koja u razmerama populizma, prljavštine i manipulacija prevazilazi čak i „visoke standarde“ koji su postavljeni na poslednjih nekoliko srpskih izbora. Sa jedne strane pljušte nerealna obećanja i populistički potezi – primera radi, Hašim Tači je obećao građanima Kosova 200 hiljada radnih mesta i investicije od pola milijarde evra u (nepostojeću) kosovsku poljoprivredu, Ramuš Haradinaj je takođe najavio 200 hiljada radnih mesta, ali obećao i srednju platu od 1000 evra. Lider Demokratskog saveta Kosova (LDK) nazvao je ova obećanja nerealnim, pa je sam obećao „samo“ 120 hiljada radnih mesta, obećavši da će smanjiti kosovski mamutski spoljnotrgovinski deficit (pokrivenost uvoza izvozom iznosi svega oko 13%). Najzad, ne treba zaboraviti ni sve popularnijeg Aljbina Kurtija i njegovo „Samoopredeljenje“ (VV), koji ne odustaje od svog insistiranja na ujedinjenju sa Albanijom, ali istovremeno prati trendove iz Beograda i potencira „borbu protiv korupcije“ kao glavni adut svoje partije.

Ono što predstavlja naročit kuriozitet ove predizborne kampanje jeste svojevrsna distanca prema „slavnoj oslobodilačkoj borbi“ i OVK. Jedna od najvećih žaba koju je pre izbora morao da proguta Hašim Tači (a koju nije uspeo da zasladi planiranom odlukom o osnivanju „Vojske Kosova“, pošto su ga u tome sabotirale druge partije u parlamentu) bilo je osnivanje Specijalnog suda za ratne zločine, koji će se neposredno baviti zločinima OVK i, pre svega, trgovinom ljudskim organima na Kosovu. Osnivanje ovog suda kao da je otvorilo sezonu lova na ratne zločince i organizovani kriminal u albanskim medijima, pri čemu se „nove snage“ na političkoj sceni (a takvim se krajnje neosnovano predstavljaju LDK i VV) obilato služe onim istim informacijama koji su ranije pripisivane „srpskim klevetama i propagandi“ kako bi dokazali da su H. Tači i R. Haradinaj „vođe kriminalnih klanova“ koji su preko OVK „uzurpirali i privatizovali vlast na Kosovu“. Tako je u albanskim medijima zgodno iskrsao izveštaj obaveštajne službe NATO koji ukazuje na kriminalne aktivnosti Informativne službe Kosova (SHIK) za račun bliskih saradnika Hašima Tačija, što, uostalom, još jednom dokazuje da je trenutna politička elita Kosova eventualno primerena za rukovodstvo neke ostrvske diktature u Karibima, ali svakako ne predstavlja sagovornike sa kojima bi se bilo koji političar koji drži do sebe hteo naći i istoj sobi – što mnogo govori i o srpskim vlastima, i o političkoj eliti zapadnih zemalja.

Kosovo kao akutna tačka bolesti evropske demokratije

Na ovaj presek prljavih, manipulativnih i barokno razmetljivih predizbornih kampanja u oba dela južne srpske pokrajine vredi dodati mali statistički podatak – na ovim „istorijskim izborima“ pravo glasa imaće 1,78 miliona građana, što je za 43 hiljade više nego što je registrovano na popisu stanovništva 2011. godine. Ta brojka približno dogovara broju Srba na severu Kosova, koji nisu učestvovali u popisu, ali je opet neobično da na teritoriji sa izrazito visokim prirodnim priraštajem broj glasača i građana bude izjednačen, čak i kada se u obzir uzme „kosovska dijaspora“. Ovo ukazuje na to da se Kosovo nikako ne može otresti svoje stare uloge „izborne crne rupe“, u kojoj su se večito dešavale manipulacije izbornim spiskovima i prijavljenim glasačima. Odluka CIK Kosovo da dozvoli glasanje građanima i na izbornim mestima gde nisu prijavljeni pri tome neće doprineti „demokratskim i fer izborima“ koje optimistično najavljuju albanski zvaničnici i strani ambasadori. Ni kosovski Srbi nisu pošteđeni ovog problema – iako se ta tema na ovim izborima upadljivo izbegavala, spisak Srba (što sa Kosova, što raseljenih) kojima je dozvoljeno da glasaju na nedavnim lokalnim izborima bio je predmet veoma ozbiljnih manipulacija (koje su tada bile povod za malo predizbornog lupanja u grudi, da bi zatim – u duhu anterogradne amnezije sa početka teksta – ubrzo bile zaboravljene, baš kao svi ostali zahtevi koje su tokom pregovora Srbi stavljali pred kosovske Albance.

Sve do sada rečeno ukazuje na jedan daleko širi i ozbiljniji problem. Kosovo je danas znatno više od jedne sporne teritorije oko koje se natežu dva siromašna i kolonizovana naroda Balkana – ono je otvorena rana na licu Evrope na kojoj se kristalno jasno očituje sve ono što nije u redu sa zapadnom civilizacijom i zapadnom demokratijom. Pri tome je „Kosovski presedan“ u svetlu najnovijih događaja u Ukrajini samo najočigledniji aspekt toga problema. Kosovo danas otelovljuje sve probleme sa kojima se suočava politička sfera Zapada (u smislu, u kome u „Zapad“ spadaju sve zemlje Evrope) – nemoral, beščašće, beskrupulozni oportunizam, dubinska korupcija, autoritarizam tabloidnih i otuđenih elita i sistemska degradacija demokratskih institucija, građanske slobode i integriteta. I slaba nam je uteha što albanski političari svoj sopstveni narod lažu, kradu i upropašćuju sa ništa manje uspeha nego što naši varaju, manipulišu i instrumentalizuju nesretne kosovske Srbe. Slaba je uteha i to, što i jedne i druge njihovi gospodari iz Brisela i Vašingtona preziru, omalovažavaju i ponižavaju verovatno i gore, nego što to oni čine svojim građanima.

***

Kosovski Srbi predstavljali su do prethodnih izbora najhrabriji, politički najaktivniji i nacionalno najsamosvesniji deo građanstva Srbije. Dok su gradovi nominalno „slobodne“ Srbije tonuli u mulj i žabokrečinu političke apatije i oportunizma, kosovski Srbi su na svoje barikade i skupštinske sale poboli barjak autentične neposredne demokratije, proistekle i njihove sopstvene državotvornosti i organske potrebe za zakonom i redom, njihova politička zrelost, solidarnost i organizovanost (dokazana po ko zna koji put i tokom nedavnih poplava) predstavljala je događaj na evropskoj političkoj sceni, koja upravo na naše oči vodi dijalog o degradaciji i kompromitovanosti demokratskih institucija savremenog zapadnog društva.

I dok je „slobodna“ Srbija iz godine u godinu dobijala parlament koji je sva manje imao veze sa potrebama, vrednostima i političkim ubeđenjima svojih sopstvenih građana, na „okupiranom“ severu Kosova održavale su se narodne skupštine na kojima su se aklamacijom donosile odluke od vitalnog značaja po opstanak jednog malobrojnog, ali starog, civilizovanog i ponositog naroda Evrope na njegovim vekovnim ognjištima. A šta smo mi učinili sa tim plamičkom demokratije, sa tim političkim duhom koji je toliko odudarao od našeg vlastitog beznađa i apatije? Uništili smo ga, ismejali smo ga, prezreli smo ga i ignorisali, a zatim smo poslali Žandarmeriju da se postara da građani krotko i bez mnogo negodovanja pođu na lomaču, na kojoj će biti žrtvovani zarad „svetle evropske budućnosti Srbije“ (bez Kosova), zarad „belog Šengena“ (a da „nemamo kartu ni do Prištine“), i zarad „boljeg života“, koji nikada niko nije dobio, ko nije bio spreman da se za njega izbori. I sada, kada „istorijski kosovski izbori“ razotkrivaju čemer i buđ srpske (i albanske) političke elite, srpskim građanima ostaje da pogledaju ka onome što Kosovo još uvek jeste za ovu zemlju i ovaj narod, i priseti se šta ono beše sloboda, šta beše demokratija, a šta građanska odgovornost i patriotizam. Ili možemo, poput Nolanovog junaka sa početka teksta, da se uljuljkamo u svoju amneziju, i da svakog dana pohlepno gutamo iste nedotupavne laži i izanđale floskule kao da nam je prvi put.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner