Početna strana > Rubrike > Politički život > To je moguće samo u Srbiji
Politički život

To je moguće samo u Srbiji

PDF Štampa El. pošta
Marinko M. Vučinić   
utorak, 26. novembar 2013.

Sonja Biserko je potvrdila vest da ju je Hrvatska pozvala da bude svedok u sudskom postupku koji ova zemlja vodi u tužbi Srbije za genocid u vreme ratnih sukoba devedesetih godina. Ova informacija je izazvala mnoštvo komentara, osuda i neverice. Predsednica Helsinškog odbora za ljudska prava ne vidi u tom pozivu ništa sporno jer se ona samo bavi ljudskim pravima i proučavanjem uzroka razbijanja Jugoslavije: „Kao osoba kojoj pripadnost bilo kojoj etničkoj grupi – ni Srbima, ni Hrvatima ni Bošnjacima ne znači mnogo, naprosto ne postojim na taj način i ne mislim na taj način. I sa tim u skladu živim i radim“.

Ko poznaje i prati „nepristrasni“ rad Sonje Biserko, zna da je njena delatnost najmanje oslobođena ideološke i nacionalne jednostranosti. Ona se već oglasila u javnosti tvrdeći, kao i mnogo puta do sada, da je izložena progonu zbog svoje nepristrasne borbe za ljudska prava i istinu o ratu u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Za nju nije sporno što je Hrvatska procenila da je ona pouzdan svedok u njenoj tužbi, već je sporan odnos srpske države prema većini onih građana koji su tokom proteklih godina bili pozvani da svedoče u postupcima protiv srpskih zvaničnika pred bilo kojim sudom. Tako i ona deli sudbinu svedoka koji su bili izloženi konstantnim pritiscima.

I zaista nema ničeg spornog u tome što će upravo Sonja Biserko biti specijalni svedok hrvatske tužbe jer se ona već dve decenije nesmetano i uporno priprema za ovu ulogu kao istrajni glasogovornik hrvatske promidžbe i pouzdani tumač hrvatske zvanične ideologije. Nema ništa očitije i normalnije da upravo ona bude svedok jer će to biti i vrhunac njene karijere u borbi protiv velikosrpskog nacionalizma i njenih agresivnih ratnohuškačkih i imperijalnih namera. Pristanak Sonje Biserko ne treba tretirati kao čin izdaje, jer ona nikada nije ni zastupala naše državne interese i principe, već kao logičan izraz njenog kontinuiranog ideološkog i političkog delovanja koji je moguć samo u Srbiji. Jer samo u našim političkim i društvenim okolnostima može da se razvije čitav politički pokret, medijski intenzivno podržavan, u čijoj osnovi je težnja da se Srbija neprestano optužuje za razbijanje federalne Jugoslavije, nespremnost da se suoči sa zločinima, nesposobnost da razvija dobrosusedske odnose, sklonost ka stalnoj autoviktimizaciji.

Sonja Biserko u svojim nastupima istrajno podržava glavnu odrednicu u mitologiji tzv. domovinskog rata – da je Srbija izvršila agresiju na nezavisnu državu Hrvatsku, o čemu, po njenim rečima, govori zanemarivanje sudbine Vukovara koji je bio prva žrtva velikosrpske agresije, što se stavlja u drugi plan kako bi se dokazalo da Srbija nije učestvovala u ratu. Pri tome, ovoj borkinji za ljudska prava i „istorijsku“ istinu ne pada na pamet da progovori o tome kako je izgledalo delovanje Tomislava Mečepa u Vukovaru, koliko je Srba, stanovnika Vukovara, ubijeno pre nego što je počela intervencija regularne JNA za deblokiranje opsednute kasarne u ovom gradu. To za Sonju Biserko nisu relevantni događaji jer se to inače ne uklapa u oficijelnu hrvatsku promidžbu, u šta se možemo uveriti i ovih dana kada se ćirilica briše u Hrvatskoj kao neprijateljsko i agresorsko pismo. O tome ova borkinja za ljudska prava, ali i druge organizacije koje žigošu i najmanju pojavu srpskog nacionalizma nisu progovorili nijednu reč osude i protesta. To je logično jer to ne spada u njihovu ljudsko-pravašku agendu u kojoj nema mesta za odbranu i zastupanje prava srpskog naroda.

Sonja Biserko u opširnom razgovoru za Vreme izražava žaljenje što niko iz Srbije nije optužen za rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i licemerno se brine zbog odbacivanja 400.000 ratnih veterana u Srbiji jer se tako izbegava odgovornost za učešće u ratovima devedesetih. Ona se pita na čijoj teritoriji su ti ratovi vođeni, ali kada je Hrvatska u pitanju, na udaru hrvatske vojske su pre svega bili krajevi u kojima su živeli Srbi koji su branili svoju golu egzistenciju, nakon jasno izražene težnje Tuđmanovog režima da konačno reši srpsko pitanje.

Za hrvatsku državnu politiku je od vitalnog značaja da istrajno brani svoje viđenje karaktera tzv. domovinskog i odbrambenog rata negirajući ocene da se radilo o klasičnom primeru građanskog rata, u čijoj osnovi je bila viševekovna težnja da se definitivno i za sva vremena reši srpsko pitanje i njihova populacija svede ispod pet posto. To je bio glavni ratni cilj tzv. domovinskog rata kao ostvarenje tisućuljetnog sna o stvaranju nezavisne države Hrvatske. I Sonja Biserko, kao borkinja za ljudska prava i odbranu državne hrvatske ideologije na isturenom položaju u Srbiji, neprestano insistira da je Hrvatska bila žrtva velikosrpske agresije i da se nikako ne može govoriti o građanskom ratu. Ona jasno kaže „lako je definisati karakter rata koji je tamo vođen, način na koji je pripreman, kao je finansiran, kao je došlo do okupacije trećine hrvatske teritorije“.

Pri tome, radi se o delu hrvatske teritorije na kojoj su vekovima većinski živeli Srbi, koji su, po Sonji Biserko, izveli samookupaciju i autoagresiju, a ne može se zanemariti da je tada još uvek postojala suverena jugoslovenska država i njena regularna vojska.

Sonja Biserko nevoljno priznaje da bi proces po hrvatskoj tužbi mogao “otvoriti pitanje ratnih zločina hrvatske stranke nad Srbima počinjenih tokom Domovinskog rata“. Ali treba dobro zapamtiti njen odgovor na pitanje da li misli na avgust 1995. godine. “I na to. Međutim, tu nije reč o etničkom čišćenju. Ne. I to je najproblematičnije. Srpska strana veruje da bi to što se dogodilo nakon vojne operacije Oluja – onih šest stotina staraca – moglo da se kvalifikuje kao etničko čišćenje. Međutim, reč je o organizovanom egzodusu u kome je Beograd odigrao ogromnu ulogu. Sa druge strane ako do tog suđenja uopšte dođe, ono bi ipak bilo šansa da se građanima ove zemlje jasno kaže da je devedesetih Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu: time bi karakter ratova vođenih na prostoru bivše Jugoslavije jednom za svagda bio definisan“.

Za Sonju Biserko nije se desilo najveće etničko čišćenje nakon Drugog svetskog rata kada je iz Hrvatske brutalnom vojnom akcijom proterano više od dvesta hiljada Srba, među kojima je i onih šest stotina staraca o kojima na tako beskrupulozan način govori budući svedok hrvatske tužbe. Upravo u tom negiranju etničkog čišćenja i zločina izvršenih nakon Oluje i svođenju građanskog rata na velikosrpsku agresiju sadržana je suštinska odrednica hrvatske ideologije i promidžbe koju zdušno podržava i zastupa Sonja Biserko. Ona odlučno podržava i tri uslova koje je Hrvatska postavila Srbiji za povlačenje tužbe: rešavanje pitanja nestalih lica, procesuiranje ratnih zločina i definisanje granica na Dunavu. Pri tome Hrvatska nije do sada procesuirala zločine počinjene nad Srbima, a usuđuje se da Srbiji postavlja uslove. Sonja Biserko izražava veliku razočaranost i žaljenje što Srbija u pregovorima konstantno zateže i tako ostaje i dalje remetilački faktor u regionu u stabilizaciji dobrosusedskih odnosa.

Ona ne nalazi za shodno da pomene probleme u rešavanju osnovnih ljudskih prava Srba u Hrvatskoj: povraćaj imovine, regulisanje penzija i stambenih prava, obezbeđivanje prava na srpski jezik i pismo i uslova za bezbedni i održiv povratak izbeglica. To nije u njenom fokusu jer ona mora pre svega da vodi računa o glavnim tokovima hrvatske politike i mitologije tzv. domovinskog rata.

Sonja Biserko izražava i svoje oduševljenje što će Evropa početi da kontroliše rad srpskih institucija jer će tako najzad biti sačinjen ratni bilans velikosrpske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, i to „bez obzira što Zapad suviše često vodi politiku podilaženja Srbiji" jer je, po rečima budućeg hrvatskog svedoka, i "nakon 5. oktobra Srbija nastavila rat samo drugim sredstvima“, što se ogleda u njenim nastojanjima da konstantno ometa konsolidaciju država nastalih nakon razbijanja Jugoslavije. Srbija isticanjem brige za položaj Srba problematizuje i remeti stabilizaciju stanja u regionu, a ne odriče se ni svojih agresorskih i velikosrpskih težnji.

Kada se sagledaju stavovi koje je Sonja Biserko iznela u razgovoru za nedeljnik Vreme, kao sublimacija njenog dugogodišnjeg ideološkog i političkog delovanja na dokazivanju da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku, da je ona svojom velikosrpskom ideologijom bila glavni činilac u razbijanju Jugoslavije i da je ona i dalje glavni remetilački faktor na Balkanu ostajući zarobljena u velikosrpskoj ideologiji nesposobna da se suoči sa svojom prošlošću, sasvim je logično da će ona biti pozvana da bude svedok hrvatske tužbe. Ona je zato odmah krenula u preventivnu medijsku ofanzivu da sebe još jednom prikaže kao žrtvu medijske hajke jer kao velika borkinja za ljudska prava iznosi svoje objektivne analitičke uvide i ocene o uzrocima raspada Jugoslavije i ulozi velikosrpskog nacionalizma, koji i danas predstavlja najveću opasnost. Ali to je moguće samo u Srbiji, u kojoj je proces gubljenja nacionalnog i ljudskog dostojanstva daleko poodmakao. Da li neko može da zamisli reakciju javnosti u Hrvatskoj kada bi Srbija pozvala nekog iz ove države da svedoči u korist njene kontratužbe, taj bi verovatno prošao pravu golgotu. Ali u Srbiji je danas sve moguće. Pa i to, kako s pravom kaže članica Političkog saveta LDP-a, da su stavovi koje su godinama zagovarali Čedomir Jovanović i ova partija danas makar i formalno postali državna politika u Srbiji.

I u ovom stavu je najbolje izražena sva dubina i tragika srpske politike i našeg istorijskog poraza, čijih razornih posledica nismo dovoljno svesni, niti smo sposobni da ih raspoznajemo. Zato i ne čudi što Sonja Biserko, kao osvedočeni zastupnik hrvatske zvanične državne ideologije, može otvoreno da se ruga srpskim žrtvama etničkog čišćenja i da i dalje širi svoju „istinu“ o razbijanju Jugoslavije, optužujući permanentno Srbiju za širenje velikosrpske idelogije i srpskog fašizma. Nije glavna stvar u tome što je Sonja Biserko prihvatila poziv da bude svedok Hrvatske u procesu protiv Srbije, to je sasvim očekivano i logično, ali je problem u tome što bi spisak onih koji bi u našoj zemlji prihvatili poziv Hrvatske da budu njeni svedoci bio poduži.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner