Početna strana > Rubrike > Politički život > Politika i moral u srpskom društvu
Politički život

Politika i moral u srpskom društvu

PDF Štampa El. pošta
Radoman Jović   
utorak, 08. januar 2013.

Nedavno je ministar spoljnih poslova Ruske Federacije Sergej Lavrov rekao da i međunarodna i unutrašnja politika moraju da budu vođene moralnim i etičkim vrednostima, dodavši da takve vrednosti dele velike svetske religije. Svakako da je ovaj vrsni diplomata imao puno razloga da ovo izjavi, uveren da se bez ovih vrednosti ne mogu graditi korektni odnosi unutar jednog društva, niti u međunarodnim odnosima. No, ostavimo g-dina Lavrova da on tu izjavu jednog dana možda i potkrepi konkretnim primerima iz međunarodne prakse.

A da li ima morala u politici, mišljenja se razlikuju. Rekao bih i da ga ima i da nema. Sve zavisi od toga kako se shvata i sprovodi politika u pojedinim društvima, od njihovog civilizacijskog razvoja, stepena demokratičnosti, opšte kulture, pa i mentaliteta određene sredine, a ponajviše od toga da li određeno društvo toleriše nemoral u politici i kako mu se suprotstavlja. Uveren sam da politika bez morala vodi u regresiju, konflikte i ozbiljne probleme društva uopšte.

U našoj sredini, kod običnog građanina u poslednjih dvadesetak godina kao da preovlađuje mišljenje da su moral i politika dve nespojive kategorije. Čak sam nailazio na ne tako retka mišljenja da se nemali broj naših političara, uz časne izuzetke, ponaša tako da „zagađuje“ naš politički život, dozvoljavajući sebi da se kao političari ponašaju na način kako se u principu ne bi ponašali u privatnom životu. Otkuda takva percepcija „slike srpskog političara“, tema je ozbiljnog multidisciplinarnog istraživanja. Posebno je pitanje da li se ona uklapa u već stvoreni stereotip „balkanskog političara“, sa kojim se poodavno operiše u nekim zapadnim krugovima. Jedan zapadni diplomata, sa službom u Beogradu devedesetih godina, okarakterisao je tip balkanskog političara rečima: Mi pregovaramo sa njim, on nas laže; on ukapira da i mi shvatamo da nas laže i da sebe hvata u laži, ali i dalje nastavlja da nas laže i nimalo se ne zacrveni. Drugi pak, posle nekoliko čaša viskija, sa podsmehom kaže: jedno nama govore tajno, a lažu nas, drugo svom narodu javno, a lažu ga takođe. Na tu temu i Vikiliks se oglašavao.

Šta se smatra nemoralnim u politici u Srbiji, razlikuje se mišljenje običnog građanina i političara koji se već oprobao u nekim postupcima teško spojivim sa moralom. Prelaskom sa jednog u drugi društveni sistem, ne samo devedesetih već i posle tzv. demokratskih promena, nastao je nemali haos u shvatanju etike i morala u politici, ali i u društvu uopšte. U uslovima nametnutog šablona tranzicije političkog i ekonomskog sistema, uz pljačkašku privatizaciju i neoliberalni kapitalizam u ekonomiji, sa primesama neokolonijalizma, uz nekritičko prihvatanje tzv. zapadnih vrednosti, na velika vrata su izbačene mnoge moralne vrednosti srpskog tradicionalnog društva a na mala vrata uneti su i usvajani poroci sa razornim efektima na moral i etiku u mnogim slojevima našeg društva.

Kakav je moral političara koji su, baveći se politikom kao profesijom stvarajući tako privilegovanu političku klasu, nekada bez dana ranog staža u struci, u patikama i farmerkama, obitavanju na „tetkinom kauču“ ili švercujući u zemlju prepune torbe Sorošovih i CIA dolara radi rušenja režima na ulici (naravno trebalo ga je rušiti ali legalnim sredstvima), a iz zemlje džakovi na Kipar, postajali za kratko vreme bogati ljudi, „biznismeni“, a neki i sa debelim bankovnim računima i vrednim akcijama. Mnogi ulete (bilo ih je kažu i sa kalašnjikovima ili kroz krizne štabove) u visoku politiku iz đačke klupe i tako ceo radni vek do penzije, a neki nastavljaju i dalje sve do „ilovače“, uskraćujući šanse mladima, koji beže glavom bez obzira u inostranstvo. Kakav je moral političara koji svesno obmanjuju građane pred izbore raznoraznim nerealnim obećanjima (lepeza je veoma široka od onih 1.000 evra besplatnih akcija i još se hvale da su svesno lagali da bi „lobirali“ za izbor svog kandidata za šefa države, preko evropskih integracija, KiM, otvaranja 200.000 novih radnih mesta, stotina kilometara novih puteva, boljeg standarda i mnogo koječega drugog) samo da bi zaseli u fotelje ili sačuvali postojeće. Kakav je to (ne)moral u politici ako je Srbija osiromašila, a političari se obogatili.

Političari opšte prakse (da i to je moguće u Srbiji), okusivši moć vlasti i slast novca, vodeći se prvenstveno stranačkim i ličnim interesima, a ne poštujući izbornu volju građana, ne ustručavaju se da neretko veštački prave nepoštene i neprincipijelne koalicije samo radi vlasti i novca. Najljući politički protivnici, međusobno izvređani do neukusa, preko noći postaju poželjni koalicioni partneri. Zaklinju se da neće dozvoliti povratak „mračnih snaga iz devedesetih“, a odmah posle izbora ne samo da sa tim istim „mračnim snagama“ prave koaliciju već ih rehabilituju potpisivanjem političke deklaracije o pomirenju. Formiraju tako vlast za čiju kombinaciju je malo ko glasao.

Rezultat po građane i državu je, pokazalo se, porazan. Ljubav i „brak iz računa“ traju do novog vučenja karata. Po pravilu profitiraju oni političari i stranke koji su spaseni od „političke smrti“. „Politička sirotinja“ po broju osvojenih ili poklonjenih mandata iskoristi „dobrotvora i spasioca“, na kraju „balade“ ga politički sahrani. No, to je možda i Božja pravda. Ne kaže narod uzalud: Hrani sirotu za svoju sramotu. Koliko ovde ima morala u politici i političke odgovornosti.

Da li svi ti i još mnogi drugi „marifetluci“ nekih političara prolaze i zašto kod naših građana? U uslovima nerazvijene političke kulture i svesti građana, kratke tradicije višestranačja, sve izraženije apatije građana i posebno pasivnosti i „gledanja svog posla“ intelektualne elite, kao i kratkog pamćenja, lako se manipuliše običnim građanima. Takvom stanju stvari doprinosi i uvreženo mišljenje da politika bez morala i političari su podložni političkoj odgovornosti samo na izborima. Međutim, lukaviji i prepredeniji političari raznim predizbornim mahinacijama, sakrivajući se nekada kroz predizborne koalicije, izbegnu zasluženu „političku kaznu“ i eto ih opet u novom-starom političkom ruhu.

Da li se i kako naše društvo bori protiv nemorala u politici? Izgleda nedovoljno ili nikako jer još nemamo izgrađene i prihvaćene norme ponašanja i sankcionisanja političke (ne)odgovornosti. Ako su organizovani kriminal i korupcija u našem društvu sistemskog karaktera, o čemu postoji značajan stepen saglasnosti, nemam dileme da utvrdim da je i nemoral u politici takođe velikim delom sistemskog karaktera. Ova dva zla su, nije teško dokazati, međusobno uslovljena i povezana, te bi i borbu za njihovo posebno predupređivanje trebalo voditi uporedo, istina drugačijim sredstvima. U ranijem socijalističkom sistemu, kao sredstvo za borbu protiv nemorala u politici, postojala je tzv. moralno politička podobnost. Bez obzira na mnoge nedostatke pa čak i zloupotrebe tog instituta, kao značajne poluge partijskog članstva u suprotstavljanju prvenstveno političarima na visokim funkcijama zbog kršenja moralnih normi u politici, on je ipak proizvodio određene pozitivne efekte u društvu, a običnom čoveku davao šansu da i on predstavlja uticajnog činioca u društvu u oblasti kakve-takve političke korektnosti. A šta danas obični građanin u Srbiji može i kako da se bori protiv nemorala u politici?

Mnoga društva u svetu sa većom tradicijom parlamentarizma i društvene odgovornosti, kao i opšte kulture, brane se manje-više uspešno od „političke zagađenosti“. Neka postsocijalistička društva su koristila institut lustracije, druga su iskristalisala određeni kodeks ponašanja i striktno poštovanje etičkih normi u ponašanju političara. Takva društva posebnu pažnju poklanjaju obrazovno-vaspitnom sistemu mladih ljudi i podizanju njihove svesti o politici kao uzvišenoj društvenoj delatnosti od izuzetne važnosti za razvoj i napredak društva. Značajnu ulogu takođe poklanjaju sredstvima javnog informisanja u otkrivanju i žigosanju moralno neprihvatljivog ponašanja nosilaca društvenih funkcija važnih za funkcionisanje države.

Politička odgovornost, nezavisno od prekršajne i krivične, svakako uključuje i institut podnošenja ostavke kao časnog čina, što je nepoznato u našoj praksi. Sa povratkom morala u politiku svako društvo uspešnije rešava mnoge probleme koji ga opterećuju. Ne treba gubiti nadu da će i srpsko društvo, uz bolju organizaciju kroz izgradnju neuređene i zapuštene države i promovisanjem etički prihvatljivih normi ponašanja, a koristeći pozitivna strana iskustva u kombinaciji sa svojim tradicionalnim vrednostima, iznalaziti načine da se bori sa ovom pošasti. Bez takve nade, tonućemo dalje u beznađe.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner