Početna strana > Rubrike > Politički život > Ljudska prava i međunarodni krivični tribunali – slučaj Šešelj
Politički život

Ljudska prava i međunarodni krivični tribunali – slučaj Šešelj

PDF Štampa El. pošta
Dejan Mirović   
ponedeljak, 09. septembar 2013.

Sažetak: Dvadeset godina traje kršenje ljudskih prava državljana Srbije i Srba u MKSJ. Međunarodne obaveze Republike Srbije preuzete Dejtonskim sporazumom i one što proističu iz članstva u UN ne mogu u pravnom smislu biti iznad zagarantovanih ljudskih prava srpskih državljana. U tom kontekstu, najpoznatiji primer koji pokazuje kršenje ljudskih prava jeste slučaj Šešelj. Više od deset godina on se nalazi u pritvoru MKSJ čekajući prvostepenu presudu, uprkos tome što brojne međunarodne konvencije garantuju pravo na suđenje u razumnom roku. Slučaj Šešelj traje duže čak i od Nirnberškog i Maksi procesa. Srbija zbog takvog načina rada MKSJ mora da se pridruži inicijativi Ruske Federacije za ukidanje tog suda. Takođe, budući odnos Srbije prema stalnom Međunarodnom krivičnom sudu mora biti uslovljen poštovanjem ljudskih prava srpskih državljana.

Ključne reči: MKSJ, Srbija, Šešelj, ljudska prava, Ruska Federacija, Nirnberški i Maksi proces.

I. Dvadeset godina rada MKSJ – ispunjavanje međunarodnih obaveza Srbije ili kršenje ljudskih prava srpskih državljana

1. U maju 2013. navršava se 20 godina od osnivanja Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ, Haški tribunal), ili Međunarodnog tribunala za krivično gonjenje lica odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. godine.[1] Od samog formiranja MKSJ, u srpskoj javnosti postoje ozbiljna sporenja o radu i legitimitetu tog suda, tačnije sporenja o hijerarhijskom mestu MKSJ u odnosu na srpski pravni sistem i ustav. Posebno je ta rasprava intenzivirana nakon promena od 5. oktobra 2000. i izručenja Slobodana Miloševića MKSJ 28. juna 2001. godine. Pobornici izručenja Miloševića MKSJ, uprkos nepostojanju zakonskih osnova za takav akt, tvrdili su da je SRJ (Srbija) tim činom samo ispunila svoje međunarodne obaveze koje su, pored ostalog, predviđene Dejtonskim sporazumom iz 1995. godine, čiji je potpisnik upravo Slobodan Milošević. U tom kontekstu, pristalice bezalternativne saradnje sa MKSJ tvrdile su i da je MKSJ sud UN, a SRJ (Srbija) član te organizacije. Konačno, pristalice bezuslovne saradnje sa MKSJ isticale su da je 2002. godine donet i Zakon o saradnji Srbije i Crne Gore sa Međunarodnim tribunalom za krivično gonjenje lica odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. godine.[2] U članu 6. tog zakona navodi se da je postupak za ispunjavanje zahteva MKSJ (izručenja) „hitan”, a u članu 9. da organi MKSJ imaju pravo da saslušavaju državljane SRJ.

Takvi argumenti apologeta Haškog tribunala nisu bili bez osnova iako su izneti u ostrašćenom političkom diskursu jednog u suštini postrevolucionarnog vremena. U Dejtonskom sporazumu, čija je jedna od strana potpisnica bila SRJ, u članu 8. zaista se navodi da će strane potpisnice sarađivati „u istrazi i krivičnom gonjenju za ratne zločine i za druga kršenja međunarodnog humanitarnog prava”. Takođe, Jugoslavija je bila među osnivačima UN i potpisala je Povelju UN u San Francisku 1945. godine. (Prof. dr Smilja Avramov i Milenko Kreća, na osnovu te činjenice i mišljenja glavnog pravnog savetnika UN povodom Rezolucije 47/1 Generalne skupštine od septembra 1992, tvrde da Saveznoj Republici Jugoslaviji, iako joj je u septembru 1992. godine uskraćeno pravo da učestvuje u radu Generalne skupštine UN, nije doveden „u pitanje status člana UN, odnosno države ugovornice Povelje”.) Nakon 2000. godine vlast u Beogradu odrekla se kontinuiteta sa Jugoslavijom, ali je zatražila (i dobila) „ponovni” prijem u UN.[3] Dakle, nema sumnje da su Jugoslavija i Srbija bile članice UN u vreme kada je Tribunal osnovan.

S druge strane, i protivnici MKSJ u Srbiji iznosili su svoje argumente. (Naravno, njihov glas se mnogo slabije čuo u ostrašćenom diskursu nakon 2000. godine.) Oni su iznosili da SB UN nije imao pravo da formira MKSJ i ukazivali su na disproporciju u broju optuženih i osuđenih Srba i pripadnika drugih naroda pred Haških tribunalom.[4] Takođe, nakon smrti Slobodana Miloševića u Hagu (zbog očiglednog nepružanja adekvatne medicinske nege) postavilo se pitanje poštovanja ljudskih prava optuženih i osuđenih Srba u MKSJ, to jest da li su međunarodne obaveze Srbije iznad ljudskih prava njenih državljana. Da li su obaveze pred MKSJ iznad prava na život, prava na slobodu i prava na suđenje u razumnom roku?

U kontekstu odgovora na ova pravna, ali i moralna pitanja, posebno je interesantan slučaj Vojislava Šešelja (predmet br. IT-03-67. prema klasifikaciji Tribunala). Slučaj Šešelj je jedinstven po kršenju ljudskih prava. Od februara 2003. godine, kada se Šešelj dobrovoljno predao MKSJ, u njegovom se slučaju kontinuirano, više od 10 godina, krše brojna ljudska prava. Najubedljiviji dokaz za tu tvrdnju je, svakako, neprekidna dužina pritvora i suđenja u prvostepenom postupku, nezabeležena u modernom evropskom pravosuđu. Drugim rečima, Šešelj skoro 11 godina neprekidno čeka u pritvoru MKSJ na prvostepenu presudu u osnovnom predmetu br. IT-03-67.[5] To je, bez sumnje, negativni rekord u savremenom međunarodnom pravosuđu. Takođe, pritvor i suđenje od skoro 11 godina u slučaju Šešelj suprotni su odredbama Evropske konvencije za zaštitu ljudskih i osnovnih sloboda, Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, Konvencije Zajednice nezavisnih država o pravima i osnovnim slobodama čoveka i Povelje o osnovnim pravima u Evropskoj uniji.

II. Odredbe Evropske konvencije o ljudskim pravima, Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, Konvencije Zajednice nezavisnih država i Povelje o osnovnim pravima u Evropskoj uniji koje pokazuju da se u slučaju Šešelj krše osnovna ljudska prava

2. Odredbe iz najpoznatijih međunarodnih pravnih izvora jasno pokazuju da MKSJ brutalno krši zagarantovana ljudska prava u procesu protiv Šešelja. Na primer, u Evropskoj konvenciji za zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda iz 1950. (ili Evropskoj konvenciji o ljudskim pravima) posebna pažnja posvećuje se garantovanju prava na suđenje u razumnom roku. Tačnije, u članu 6. stav 1. navodi se sledeće: „Svako tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama ili o krivičnoj prijavi protiv njega ima pravo na pravednu i javnu raspravu u razumnom roku...“ (Treba istaći da je na osnovu ovakvih odredbi Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda Evropski sud za ljudska prava doneo presude u čuvenim slučajevima Zimmerman i Steiner protiv Švajcarske, ili Eckle protiv Nemačke.)[6] Takođe, Evropska konvencija o ljudskim pravima i u članu 5. stav 3. garantuje pravo na suđenje u razumnom roku, to jest da svako „ima pravo da mu se sudi u razumnom roku”, kao i da bude pušten na slobodu do suđenja. (U skladu sa ovim odredbama, Evropski sud za ljudska prava doneo je i čuvene presude Brogan i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, kao i Aqulina protiv Malte.)[7]

3. Slično kao i Evropska konvencija o ljudskim pravima, i Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima iz 1966. u članu 14. stav 3.(c) garantuje da „svako lice koje je optuženo za krivično delo ima pravo (...) da mu bude suđeno bez velikog odlaganja“. U tom kontekstu, Komitet za ljudska prava UN razmatrao je brojne slučajeve. Na primer, u poznatom slučaju Majkl i Brajan Hil protiv Španije Komitet za ljudska prava UN konstatovao je da postoji „nedozvoljeno odlaganje“[8] jer je slučaj Majkl i Brajan Hil trajao od njihovog hapšenja u Španiji 16. jula 1985. godine do aprila 1990. godine, kada je Ustavni sud Španije odbacio njihovu žalbu. Dakle, uključujući sve stepene u pravosudnom postupku, trajao je manje od 5 godina.

4. I Američka konvencija o ljudskim pravima garantuje pravo na suđenje u razumnom roku u članu 8. Slično tome, i Afrička povelja o pravima čoveka i naroda u članu 7. stav 2(d) garantuje isto pravo. Konačno, i Povelja o osnovnim pravima u Evropskoj uniji iz 2007. garantuje pravo na suđenje u razumnom roku. Tačnije, u članu 47. navodi se da „svako ima pravo na pravično i javno suđenje u razumnom roku“.

5. I u Konvenciji Zajednice nezavisnih država iz 1995. godine (Ruska Federacija je ratifikovala ovu konvenciju 1998. godine) garantuje se pravo na suđenje u razumnom roku. U članu 6. stav 1. navodi se „da svako ima pravo pri razmatranju njegovog slučaja na pravedan i javni pretres u okviru razumnog roka“.

Dakle, od Afrike do Amerike, od EU pa do Ruske Federacije, postoji zagarantovano pravo na suđenje u razumnom roku. Čitav civilizovan i moderan svet danas priznaje to važno i garantovano ljudsko pravo svakom optuženom. Ipak, MKSJ se u svom radu ne obazire na tu činjenicu.

III. Trajanje procesa u SAD

6. Poređenje sa brzinom suđenja u SAD takođe pokazuje da se grubo krše ljudska prava u slučaju Šešelj: „U američkom pravu zahtev za brzim suđenjem (Speedy trial) izvodi se iz VI ustavnog amandmana, koji garantuje pravo optuženog na brzo i javno suđenje. Pored toga, na federalnom nivou 1974. godine donet je Zakon o brzom suđenju (Federal Speedy trial Act), koji je predvideo da podizanje optužbe (indictmenet) pred sudom mora da usledi u roku od trideset dana nakon što je osumnjičeni lišen slobode, dok postupak u kojem se utvrđuje krivica optuženog mora da bude održan u roku od sedamdeset dana od podizanja optužbe ili prvog pojavljivanja.[9]

7. Takođe, na ovakav nepovoljan zaključak po MKSJ navodi i još jedno poređenje sa pravosudnom praksom u SAD: „Tokom poslednje dve decenije prošlog stoleća, Vrhovni sud je razmatrao i presuđivao 150 sporova po sudskoj godini, dok je poslednjih godina taj broj opao na znatno ispod 100 sporova.“ [10]Dakle, u periodu od 1980. godine do 2000. godine Vrhovni sud SAD presudio je u oko 3.000 sporova. U periodu od osam godina, Vrhovni sud SAD je presudio u 1.200 sporova. S druge strane, MKSJ nije u stanju da za više od deset godina okonča prvostepeni postupak u predmetu br. IT-03-67.

IV. Trajanje procesa pred Međunarodnim sudom pravde

8. Međunarodni sud pravde (MSP) najugledniji je i najuticajniji tribunal u savremenom pravnom sistemu, koji priznaju civilizovani narodi. Kao naslednik Stalnog suda međunarodne pravde i kao sud čiji je statut deo Povelje UN, MSP rešava izuzetno komplikovane procese između država (i daje savetodavna mišljenja). MSP se posredno bavi i zaštitom ljudskih prava u slučajevima kada države (za razliku od Srbije) dosledno štite svoje državljane i njihova ljudska prava. (U teoriji je najpoznatiji slučaj Mavrommatis.)[11] Ali bez obzira na složene procese, MSP je u svom radu mnogo ekspeditivniji od MKSJ. Tu je činjenicu zapazio i predstavnik Ruske Federacije u Savetu bezbednosti UN. Govoreći na sednici Saveta bezbednosti UN 6. decembra 2010. godine (na kojoj su predsednik MKSJ sudija Patrik Robinson i glavni tužilac Serž Bramerc podnosili redovan izveštaj), predstavnik Ruske Federacije Pankin uporedio je složenost i trajanje procesa pred Međunarodnim sudom pravde sa onim u predmetu br. IT-03-67. pred MKSJ: „Pri svem uvažavanju MKSJ, može se primetiti da čak ni Međunarodni sud UN, koji radi na najproblematičnijim procesima koji imaju kolosalni politički rezonans i pravno značenje, ne utemeljuje tako dugačke rokove u vođenju svojih procesa.“ [12]

U tom kontekstu, treba se podsetiti i na složenost slučaja Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore pred Međunarodnim sudom pravde. Međunarodni sud pravde otvorio je usmenu raspravu 27. februara 2006. godine. Tu usmenu raspravu u slučaju Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore Međunarodni sud pravde završio je 9. maja 2006. godine, ili nakon nešto više od dva meseca. Presuda u slučaju Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore doneta je 26. februara 2007, dakle oko godinu dana od otvaranja usmene rasprave. Drugim rečima, tako komplikovan i težak spor između država u kojem su razmatrane najteže optužbe kao što je genocid završen je godinu dana nakon otvaranja usmene rasprave.[13] S druge strane, suđenje jednom jedinom čoveku u MKSJ, u predmetu br. IT-03-67, traje skoro 11 godina.

V. Trajanje i složenost Nirnberškog procesa

9. Nirnberški proces jedan je od osnova savremenog međunarodnog krivičnog prava i međunarodnih krivičnih tribunala.[14] Razmere i složenost Nirnberškog procesa neuporedive su sa bilo kojim suđenjima pre ili posle tog istorijskog procesa. Optuženi u Nirnberškom procesu bili su 12 godina apsolutna vojna i politička vlast u državi koja je pojedinačno bila najjača vojna sila na svetu u tom periodu. Optuženi u Nirnberškom procesu komandovali su vojskom koja je osvojila najveći deo Evrope i izazvala smrt nekoliko desetina miliona ljudi od predgrađa Moskve do južnih granica Francuske. Tačnije, optuženi u Nirnberškom procesu upravljali su vojskom i privredom ogromne države koja je za šest godina rata proizvela 109.000 aviona i 67.000 tenkova i koja je 1945. godine imala 7,5 miliona vojnika, a u šest godina koje su prethodile ratu na naoružanje potrošila 60 milijardi tadašnjih nemačkih maraka.

Optuženi u Nirnberškom procesu vodili su militarističku i bogatu državu, koju skoro šest godina nisu mogle da savladaju sve druge velike sile sveta udružene u koaliciju protiv nje (Nemačka je bila u ratu sa 53 države). Ipak, Nirnberški proces je otpočeo 20. novembra 1945. godine, a okončan je 1. oktobra 1946. godine. Preciznije, okončan je u roku kraćem od jedne godine. S druge strane, u predmetu br. IT-03-67. pred MKSJ, optuženi Vojislav Šešelj je tokom perioda koji obuhvata optužnica (1991-1993) bio opozicioni poslanik bez političke ili vojne moći. Tačnije, optuženi je bio opozicioni političar bez realne moći, iz jedne male i siromašne zemlje koja nije vojnički napala nijednu susednu zemlju u periodu koji obuhvata optužnica.

VI. Izdvojeno mišljenje sudije Žan-Kloda Antonetija kao dokaz da je u Šešeljevom slučaju oboren negativan svetski rekord boravka u pritvoru

10. Predsedavajući Pretresnog veća III u slučaju Šešelj Žan-Klod Antoneti izdvojio je 22. oktobra 2010. godine mišljenje povodom Odluke po Zahtevu tužilaštva da se prihvate dokazni predmeti u vezi sa Mladićevim dnevnicima (Izdvojeno mišljenje od 22. oktobra 2010. godine).[15] U Izdvojenom mišljenju od 22. oktobra 2010. predsedavajući Pretresnog veća III Žan-Klod Antoneti (str. 10-27. Odluke po Zahtevu tužilaštva da se prihvate dokazni predmeti u vezi sa Mladićevim dnevnicima) iznosi svoje stavove u vezi sa predmetom br. IT-03-67: „U ovom slučaju, optuženi obara sve rekorde boravka u pritvoru.“ Takođe, u paragrafu 79. na str. 26 Izdvojenog mišljenja od 22. oktobra 2010. godine sudija Žan-Klod Antoneti tačno predviđa: „U tom kontekstu, čini se da će suđenje Šešelju postati najduži postupak u istoriji u pogledu pritvora. Suđenje je počelo 7. novembra, ali treba napomenuti da je on u pritvoru od 24. februara 2003,što je svetski rekord.” Dakle, čak i sudija koji predsedava veću i sudi u slučaju Šešelj pred MKSJ priznaje da je u tom slučaju oboren negativni svetski rekord kada se radi o dužini pritvora.

VII. Trajanje i složenosti Maksi procesa u Palermu

11. Pokušavajući da opravdaju dužinu pritvora i suđenja u slučaju Šešelj, sa pravničke tačke gledišta skoro neverovatnu, apologete Haškog tribunala u Srbiji često su iznosile tvrdnju da je taj proces složen i da su svedoci zaplašeni antihaškim diskursom koji navodno postoji u srpskoj javnosti. Međutim, poređenje sa Maksi procesom u Palermu ubedljivo dokazuje da ta tvrdnja (opravdanje) o pritiscima koji ometaju dužinu suđenja nije zasnovana na ubedljivim činjenicama. Maksi proces pokazuje da se i najkomplikovaniji i najrizičniji procesi za svedoke i sudije mogu završiti u razumnom roku. Tačnije, u Maksi procesu u Palermu, koji je počeo 10. februara 1986, a završio se 17. novembra 1987. godine, bilo je optuženo 465, a osuđeno 365 lica – pripadnika sicilijanske „Koza nostre“.[16] Ipak, sam proces trajao je manje od dve godine iako su ga pratile izuzetne okolnosti i veliki bezbedonosni rizici.

Suđenje u Maksi procesu održano je u sudnici u bunkeru, koji je imao čak i protivvazdušnu odbranu (izgradnja je koštala oko 100 miliona tadašnjih američkih dolara). Takođe, u velikoj opasnosti nalazio se i glavni svedok („pokajnik” ili „pentito”) Tomazo Bušeta. To najbolje pokazuje podatak da su pre suđenja ubijena njegova dva sina, zet i drugi brojni članovi njegove porodice. Nakon javnog svedočenja, Tomazo Bušeta je morao da dobije drugi identitet i premešten je u SAD. U kakvoj su opasnosti bile sudije, tužilaštvo i ostali svedoci u Maksi procesu pokazuju i sledeći primeri. Za vreme trajanja Maksi procesa, jedan od vođa sicilijanske „Koza nostre“ (predsednik takozvane „Komisije“) Mikele Greko, koji je predvodio organizaciju iz Palerma, poluotvoreno je pretio sudijama. Kamere su zabeležile poznato obraćanje Greka sudijama u sudnici u Palermu za vreme Maksi procesa, kada im je poželeo „večni mir“. Da se nije radilo o neozbiljnim pretnjama, govori i sledeća činjenica. Upravo je Mikele Greko osuđen za ubistvo istražnog sudije Kiničija, koji je pre sudije Falkonea pripremao Maksi proces.

Kolika je bila moć „Koza nostre“ i koliko je bilo teško organizovati Maksi proces, pokazuju i događaji koji su se odigrali nakon završetka tog procesa. Nakon završetka Maksi procesa, ubijene su glavne arhitekte ovog pravnog obračuna sa mafijom sudije Falkone i Borselino. To je izvedeno na takav način da je uzdrmalo celu Italiju, od juga do severa.[17]

Ipak, sudije u Maksi procesu smogle su snage i hrabrosti da završe suđenje u roku manjem od dve godine. S druge strane, u slučaju Šešelj, koji traje skoro 11 godina, ne postoje nikakve opasnosti za sudije, tužilaštvo i svedoke (nikad nije upućena nijedna pretnja sudijama, tužilaštvu i svedocima u slučaju Šešelj). Naprotiv, srpska država mnogo više pomaže tužilaštvu MKSJ nego Šešeljevoj odbrani.

VIII. Trajanje procesa pred Međunarodnim krivičnim sudom za Ruandu ili analiza 40 predmeta pred MKSR od 1996. godine do 2010. godine

12. Predsednik Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu (MKSR) sudija Denis Bajron uputio je Savetu bezbednosti Ujedinjenih nacija 5. novembra 2010. godine pismo-izveštaj o radu MKSR. U ovom dokumentu iznose se statistički podaci o prosečnom trajanju procesa pred MKSR. Kada se ti podaci uporede s trajanjem procesa u predmetu br. IT-03-67. pred MKSJ, ponovo se dolazi do zaključka da se flagrantno krše ljudska prava u slučaju Šešelj. Tabela izneta u Aneksu I, A na str. 20-22. pisma-izveštaja o radu MKSR od 5. novembra 2010. godine potpuno je poražavajuća za MKSJ. U tabeli se navode uporedni statistički podaci za 40 pojedinačnih predmeta pred MKSR od 1996. do 2010. godine.

U toj tabeli se konkretno navode imena i prezimena optuženog ili osuđenog, zatim formalna titula ili pozicija optuženog ili osuđenog, datum početnog pojavljivanja pred sudom, kao i sastav sudskog veća i datum presude u konkretnom slučaju. Kad se analiziraju podaci iz ovih 40 predmeta koje je MKSR razmatrao u periodu od 1996. godine do 2010. godine, dolazi se do sledećeg zaključka: ne postoji nijedan pojedinačan predmet razmatran pred MKSR od 1996. godine do 2010. godine koji je trajao duže od predmeta br. IT-03-67. pred MKSJ.

13. Do sličnog zaključka dolazi se i kada se analiziraju pojedinačni predmeti pred MKSR u periodu od 1996. do 2010. godine, u kojima je doneta drugostepena presuda. U tom kontekstu, jedini drugostepeni predmet (naveden u Aneksu I, A na str. 20-22. pisma-izveštaja o radu MKSR od 5. novembra 2010. godine) koji je trajao duže od sedam godina pred MKSR jeste slučaj Tharcisse Muvunyi. Bivši oficir Tharcisse Muvunyi (rođen 1953. godine) uhapšen je u Velikoj Britaniji 5. februara 2000. godine (optužnica se odnosila na period od aprila do juna 1994. godine). Prvo pojavljivanje optuženog pred sudom bilo je 8. novembra 2000. godine. Prvostepena presuda u slučaju Tharcisse Muvunyi doneta 12. septembra 2006. godine (i to od veća u kojem je bila i sudija Flavija Latanci, koja je član veća u slučaju Šešelj). Žalbeno veće je u slučaju Tharcisse Muvunyi donelo svoju presudu 29. avgusta 2008. godine. Dakle, MKSR je u roku od sedam godina i 10 meseci doneo drugostepenu presudu u najdužem pojedinačnom slučaju razmatranom u periodu od 1996. do 2010 godine. S druge strane, MKSJ nije u stanju da u slučaju Šešelj, nakon skoro 11 godina, donese prvostepenu presudu. Nema objektivnog i uverljivog opravdanja za ovakvo kršenje ljudskih prava u slučaju Šešelj. Nijedan pravnik neće poverovati u tvrdnju da sudije u Africi imaju bolje uslove od onih u Evropi.

14. Takođe, u istom slučaju Tharcisse Muvunyi u presudi Žalbenog veća od 29. avgusta 2008. godine nalaže se i delimična obnova postupka (što je neuobičajeno i govori o složenosti postupka). Zato se 11. februara 2011. godine donosi i (treća) presuda kojom se Tharcisse Muvunyi osuđuje na 15 godina zatvora. Ali i posle obnove postupka, to je kraće od slučaja Šešelj.

IX Ljudska prava ili međunarodne obaveze prema MKSJ?

14. Iz prethodno navedene analize dvadesetogodišnjeg rada MKSJ može se zaključiti da je ovaj sud grubo kršio prava srpskih državljana i Srba. Sud se tako pokazao kao naslednik intelektualnog ekstremizma Maksa Štrinera, nemačkog političkog teoretičara čije je poznati stav glasio ovako: „Imati ili nemati prava, nije mi važno. Ako Ja imam samo moć, Ja sam gospodar i vlastan sam da mogu, pa mi nije potrebno nikakvo ovlašćenje niti opravdanje.” [18] Ako međunarodne obaveze nisu uslovljene ljudskim pravima, izgubiće se razlika o kojoj piše čuveni pravnik Ronald Dvorkin.[19] Postoji razlika između važećeg zakona i prava revolveraša. U slučaju Šešelj naročito je vidljivo to intelektualno i kvazipravno nasilje. Skoro 11 godina neprekidnog pritvora bez donošenje prvostepene presude nije zabeleženo u modernom pravosuđu. Na takav zaključak ukazuje i poređenje s Nirnberškim procesom, Maksi procesom, radom MKSR i MSP i standardima u SAD. Pritvor od skoro 11 godina pretvorio se u zatvorsku kaznu, i to u onom smislu kako je definiše krivično pravo (kao odmazdu).[20] Ali ta odmazda nema i pravni, nego samo voluntaristički osnov, te je zato neprihvatljiva za bilo koju ozbiljnu vlast.

U tom kontekstu, grubo i dugogodišnje kršenje ljudskih prava srpskih državljana, što se posebno manifestuje u slučaju Šešelj, nalaže srpskim vlastima da preispitaju svoj odnos prema MKSJ. Nikakve međunarodne obaveze Srbije ne mogu biti iznad ljudskih prava njenih državljana. (Uostalom, Srbija je i bombardovana 1999. godine da bi se navodno zaštitila ljudska prava na Kosovu.) Međunarodne obaveze Srbije, dakle, ne mogu biti zasnovane na kršenju ljudskih prava. To je kontradikcija koja protivreči modernom razvoju međunarodnog prava. Ljudska prava dobijaju sve veći značaj u međunarodnom pravu još od usvajanja Povelje UN 1945. Srbija mora slediti taj trend ako želi da bude moderna država, a ne provizorijum koji ne štiti svoje državljane.

U tom kontekstu, Srbija mora imati u vidu ta negativna iskustva i zloupotrebe MKSJ i u budućem odnosu prema stalnom Međunarodnom krivičnom sudu. Ne smeju se ponoviti iste greške i pasivno-formalistički pristup kao sa MKSJ. To je važno pitanje jer je Međunarodni krivični sud stalnog karaktera, za razliku od MKSJ, i Srbija je nakon ratifikacije Rimskog statuta 2002. godine obavezna da s tim sudom sarađuje.

Dakle, zaštita ljudskih prava srpskih državljana ne sme biti samo pasivno-formalnog karaktera. Krajnje je vreme da Srbija preduzme i konkretne i aktivne mere u kontekstu zaštite ljudskih prava svojih državljana. Tačnije, Srbija treba da traži zatvaranje MKSJ zbog kršenja ljudskih prava, a taj zahtev treba usaglasiti s Ruskom Federacijom.

Nažalost, upravo je neaktivnost srpske države dovela do uzdržanosti Ruske Federacije prilikom poslednjeg glasanja o produžetku rada MKSJ. Naime, zamenik ministra spoljnih poslova Ruske Federacije nadležan za evropske države Vladimir Titov uputio je 30. maja 2011. godine zvaničan dopis-odgovor bivšem potpredsedniku Dume Sergeju Baburinu na njegovo pismo od 20. aprila 2011. godine. U tom dokumentu ruskog ministarstva inostranih poslova (№ 5383/4),[21] povodom Baburinovog pitanja u vezi sa zatvaranjem Haškog tribunala i ruskim vetom, zamenik ministra spoljnih poslova Ruske Federacije iznosi sledeće: „Zatvaranje Tribunala je moguće samo na osnovu dodatne rezolucije SB UN. Pri tome, stalne članice SB sa pravom veta iz redova zapadnih država (SAD, Velika Britanija, Francuska) kategorički su protiv trenutnog prekida rada MKSJ. Kina zauzima uzdržano-neutralnu poziciju. Karakteristično je što Srbija, takođe, ne demonstrira posebnu aktivnost u vezi sa skorim prekidanjem delatnosti Tribunala.”

Drugim rečima, Srbija u narednom periodu mora aktivnije da štiti ljudska prava svojih državljana. Pravi način za to jeste ukidanje MKSJ uz pomoć Ruske Federacije. U suprotnom, međunarodne organizacije poput EU, međunarodni krivični tribunali poput MKSJ, tretiraće srpske državljane kao osobe van zakona, za koje ne važe zagarantovana ljudska prava.

(Izlaganje na naučnom skupu "Međunarodni krivični tribunali između sile i prava")

Literatura:

Avramov, S, Kreća, M, „Međunarodno javno pravo”, Službeni glasnik, Beograd, 2008.

Ditertr, Ž., „Izvodi iz najznačajnijih odluka Evropskog suda za ljudska prava”, Službeni glasnik, Beograd, 2006.

Hanski, R, Šajnin, M, „Najvažniji slučajevi pred Komitetom za ljudska prava”, Beogradski centar za ljudska prava, 2007.

„Uvod u pravo SAD”, Institut za uporedno pravo, Beograd, 2008.

„Srbija pred Međunarodnim sudom pravde”, knjiga 1-2, priredio Stojanović, R, „Filip Višnjić”, Beograd, 2007.

„Međunarodno krivično pravo”, zbornik radova, priredio Lopičić, Đ, Službeni glasnik, 2006.

Lekić, M, „Istorija Italije”, knjiga 2, Vijesti, Podgorica, 2011, str. 119.

Dvorkin, R, „Suština individualnih prava”, Službeni list SRJ, Beograd, 2001.

Kulić, M, Čejović, B, „Krivično pravo”, Službeni glasnik, Beograd, 2011.

Sajtovi:

Zvanični sajt MKSJ http://www.icty.org/

Zvanični sajt SB UN /ruska verzija http://www.un.org/ru/sc/


[1] Prva formulacija upotrebljava se na sajtu http://www.icty.org/, a druga u Zakonu o saradnji Srbije i Crne Gore sa Međunarodnim tribunalom za krivično gonjenje lica odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije od 1991. godine.

[2] Službeni list SRJ, br. 18/2002

[3] Avramov, S, Kreća, M, „Međunarodno javno pravo”, Službeni glasnik, Beograd, 2008, str. 123

[4] Vidi podatke sa zvaničnog sajta http://www.icty.org/

[5] Protiv Šešelja su, pored osnovnog postupka, pokrenuta i tri postupka za nepoštovanje suda br. IT-03-67.-R77.2, br. IT-03-67.-R77.3 i br. IT-03-67.-R77.4. Šešelj je u svojim žalbama dokazivao da MKSJ nema pravo da sudi za nepoštovanje suda optuženima za ratne zločine, jer je to izvan mandata koji je sudu poverio SB UN. Međutim, MKSJ je odbio sve te argumentovane žalbe. S druge strane, Francuska je odbila da izruči Florens Artman, koja je osuđena za nepoštovanje suda, pozivajući se upravo na argument da MKSJ nema pravo da sudi za nepoštovanje suda jer je to izvan nadležnosti koja mu je poverena Rezolucijom 827 SB UN iz 1993, kojom je Tribunal osnovan. Na primer, u pismu francuske ambasade u Holandiji upućenom MKSJ 17. novembra 2011, kojim raspolaže odbrana u predmetu br. IT-03-67, navodi se takav stav Francuske i odbija se izručenje Artmanove: „The Embassy of France in The Netherlands presents its compliments to the Registry of the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia and, with respect to its memorandum dated 17 November 2011 relating to the Order of the Appeals Chamber of the Tribunal dated 16 November 2011 in the case of Florence Hartmann (Case No. IT-02-54-R77.5-A) and following orders from its Government, has the honour of notifying the Registry as follows. In the aforementioned order, pursuant to Rule 77 bis (c) and (e) of the Rules of Procedure and Evidence, the Appeals Chamber converted the fine of €7,000 that it imposed on Ms Florence Hartmann on 19 July 2011 to a term of imprisonment of seven days, and accompanied it with a warrant of arrest. Basing its decision in particular on Article 29 of the Statute of the Tribunal, the Appeals Chamber states that “The French Republic is hereby directed and authorised to search for, arrest, detain, and surrender promptly to the Tribunal Florence Hartmann”. Under Article 29 of the Statute of the Tribunal, “States shall co-operate with the International Tribunal in the investigation and prosecution of persons accused of committing serious violations of international humanitarian law. ₣…ğ States shall comply without undue delay with any request for assistance or an order issued by a Trial Chamber, including, but not limited to:... the arrest or detention of persons.” Article 1 of French Law No. 95-1 of 2 January 1995 stipulates that France shall cooperate in the implementation of Resolution 827 of the United Nations Security Council, which established the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia, “with a view to prosecuting persons responsible for serious violations of international humanitarian law committed in the territory of the former Yugoslavia since 1991”. Paragraph 2 of the same Article specifies that “₣tğhe following provisions shall apply to all persons prosecuted for acts that, under Articles 2 to 5 of the Statute of the International Tribunal, constitute serious breaches of the Geneva Conventions of 12 August 1949, violations of the law or customs of war, genocide or crimes against humanity.” The obligation of states to cooperate regarding requests made by the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia, set forth by Article 29 of the Statute of the Tribunal and implemented in France through Law No. 95-1 of 2 January 1995, is therefore limited to persons responsible for “serious violations of international humanitarian law committed in the territory of the former Yugoslavia since 1992”. Consequently, this obligation cannot be extended to the implementation of a sentence imposed for divulging information still classified as confidential. Therefore, in this case, France has no judicial foundation at its disposal that would permit it to act on the request for the arrest of Ms Florence Hartmann and her transfer to the Tribunal. This impossibility in no way precludes France's determination to continue to cooperate with the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia in the most active manner so as to enable it to accomplish its mission. The Embassy of France in The Netherlands avails itself of this opportunity to renew to the Registry of the International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia assurances of its highest consideration”.

[6] Vidi Ditertr, Ž: „Izvodi iz najznačajnijih odluka Evropskog suda za ljudska prava”, Službeni glasnik, Beograd, 2006. str. 161-213

[7] Isto, str. 91-160.

[8] Vidi Hanski, R, Šajnin, M: „Najvažniji slučajevi pred Komiteteom za ljudska prava”, Beogradski centar za ljudska prava, 2007. str, 202-214.

[9] „Uvod u pravo SAD”, Institut za uporedno pravo, Beograd, 2008. 89-105. Dr Goran Ilić, rad pod naslovom „Organizacija krivičnog sudstva u SAD“.

[10] „Uvod u pravo SAD”, Institut za uporedno pravo, Beograd, 2008 str. 124, mr Predrag Vukasović, „Vrhovni sud SAD – organizacija, funkcije, rana istorija”.

[11] Avramov, S, Kreća, M, „Međunarodno javno pravo”, Službeni glasnik, Beograd, 2008. str. 557

[12] Ruska verzija zvaničnog stenograma sa sajta SB UN http://www.un.org/ru/sc/

[13] Vidi više u „Srbija pred Međunarodnim sudom pravde”, knjiga 1-2, priredio R. Stojanović, „Filip Višnjić”, Beograd, 2007.

[14] Vidi više u „Međunarodno krivično pravo”, zbornik radova, priredio Lopičić, Đ, Službeni glasnik, 2006. str 53-81, i u radu Vladana V. Vasiljevića „Suđenje pred Međunarodnim vojnim sudom u Nirnbergu i razvoj međunarodnog krivičnog prava”.

[15] Sajt MKSJ http://www.icty.org/ i podnesci kojima raspolaže odbrana u predmetu br. IT-03-67.

[16] Ukupan spisak žrtava Rine i Provencana (glavnih optuženih u Maksi procesu) sadrži nekoliko hiljada ljudi. Od običnih kriminalaca, policajaca, sveštenika, lokalnih političara i sindikalnih vođa, novinara, do nevinih žena i dece. Teror koji su Rina i Provencano sprovodili zajedno sa 363 lica osuđena u Maksi procesu (koji su imali svoje posebne organizacije, od kojih je svaka brojala po nekoliko hiljada ljudi) trajao je decenijama. Od pedesetih godina prošlog veka do početka ovog veka, preko mesta Korelone do cele Italije. Na primer, o ubistvu generala Dela Kijeze na Siciliji 1982. vidi Lekić, M. „Istorija Italije”, knjiga 2, Vijesti, Podgorica, 2011. str. 119.

[17] Više o tome Romano, S, „Istorija Italije”, Klio, Beograd, str. 258. i Lekić, M, „Istorija Italije”, knjiga 2, Vijesti, Podgorica, 2011. str. 119.

[18] Štirner, M, „Jedini i njegovo vlasništvo”, prema Enciklopedijskom rečniku političke filozofije, knjiga 2, Izdavački centar „Cetinje”, 1993, str 1000.

[19] Dvorkin, R, „Suština individualnih prava”, Službeni list SRJ, Beograd, 2001, str 42

[20] Kulić, M, Čejović, B, „Krivično pravo”, Službeni glasnik, Beograd, 2011, str. 321.

[21] Pismo poseduje odbrana u predmetu br. IT-03-67.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner