Početna strana > Rubrike > Politički život > Kako sam sprečila krađu glasova na biračkom mestu 81 u Zemunu
Politički život

Kako sam sprečila krađu glasova na biračkom mestu 81 u Zemunu

PDF Štampa El. pošta
Milica Kojčić   
utorak, 11. april 2017.

Par dana pre izbornog dana prijavila sam se da budem kontrolor ispred pokreta Dosta je bilo, za predsedničkog kandidata Sašu Radulovića. To je bilo moje prvo iskustvo sa one strane glasačke kutije.

Želela sam da pružim svoj skromni doprinos poštenom izbornom procesu i ostvarim, pre svega kao čovek, mikropobedu nad sistemom manipulacija i prevara na jednom od više od 8 hiljada biračkih mesta u Srbiji. Očekivala sam da ću uspeti u tome na svom biračkom mestu, broj 81, u svojoj opštini Zemun, u Batajnici, u svojoj osnovnoj školi.

Priprema za posao kontrolora sastojala se od čitanja uputstva kako se postupa na biračkom mestu i on lajn obuke koju je pokret Dosta je bilo organizovao. Sve mi je bilo savršeno jasno. Dočekala sam taj dan uzbuđena, sve to je za mene bilo nešto novo – i uloga i situacija, a takvim stvarima se moj entuzijazam i ja uvek radujemo.

Nažalost, osećanje tog jutra nije bilo osećanje sa kojim sam taj dan završila. Od znatiželjne, uzbuđene i glasne studentkinje sociologije koja se izuzetno zanima za srpsku političku scenu, došla sam do statusa razočarane i utihnule građanke države u kojoj nema demokratije, u kojoj nema slobode, vladavine prava i moje sutrašnjice u njoj. U kojoj nema pravde i istine. To nije bila moja Srbija.

Nasilno sam te večeri emigrirala. Ne fizički, već svim svojim životnim pobudama i nadanjima u neku državu u kojoj sam stranac. U zemlju gde je čovek čoveku vuk. Ili Vučić.

Kada smo sa glasanjem odmakli sat-dva, bilo mi je jasno sa kim i čim se suočavam. Sa sigurnošću tvrdim da sam bila jedini predstavnik opozicije, iako je po spisku biračkog odbora trebalo da nas bude bar desetak. To je bio još jedan od razloga da moje budno oko ne propusti ni najsitniji detalj.

Sve je počelo kada je, naizgled prijatna, predsednica biračkog odbora, gospođa Nada Ilić, izjavila da ukoliko ne bude više od petoro ljudi na čiju adresu moramo otići zbog nemogućnosti dolaska na glasanje, neće se ni odlaziti. Saopštila mi je to šapatom i namigivanjem, očekujući od mene da joj budem tihi saučesnik u prvom u nizu nepravilnosti koje će gorepomenuta istog dana načiniti.

Do 20 časova proteklo je sve manje-više po protokolu jer i nije bilo mnogo šansi za manipulisanje nekim od segmenata biračkog procesa.

Kutija je na kraju dana otvorena i gospođa predsednica je saopštila korake kojima ćemo kontrolisati i brojati glasove. Tu sam se suprotstavila, jer nije bilo ni reči o jasnom i očiglednom uvidu svih članova u glasačke listiće. Stiže me prva uvreda: “Ko si ti da biraš postupak? Ti si došla samo da uzmeš 1500 dinara“.

Nevoljno sam pristala na njen predloženi sistem brojanja, uveravajući sebe da joj ništa od planiranih manipulacija neće proći, jer će svaki listić svakako proći kroz moje ruke ili ja ne izlazim sa biračkog mesta.

Meni je zapala „gomilica“ kandidata koji me apsolutno nije zanimao. Bez obzira na lične afinitete, pošteno sam ih prebrojala i stavila ih ostalim članovima biračkog odbora na uvud. Zatražila sam listiće kandidata broj 6, koje je prethodno izbrojala očigledno bliska prijateljica predsednice biračkog odbora, takođe iz SNS-a. Ona je navodno izbrojala 473 listića. Na moje insistiranje da ponovo prebrojim listiće usledile su uvrede i pitanja: “Šta si ti ovde bre? Ko si umislila da si, devojko? Ćuti tu da te ne bih…“.

Na sve to sam uglavnom odgovarala molbama da ne podižu ton na mene bez razloga i da mi se ne obraćaju na taj način, podsetila sam ih da samo koristim svoje pravo kao član biračkog odbora i radim posao zbog kojeg sam i došla.

U jednom trenutku zapretila mi je da će me izbaciti iz zapisnika da ne bih dobila isplatu, još uvek ne shvatajući moje razloge angažovanja u biračkom procesu, a koji svakako nisu materijalne prirode. Kasnije sam se uverila da je to zaista i učinila – mene je iz zapisnika izbacila, a na moje mesto je upisala nepostojuću osobu, tj. osobu koja se tog dana nije ni pojavila na biračkom mestu.

Ponovnim brojanjem listića za kandidata broj 6 ustanovila sam da je broj listića 374 i da se moja koleginica „malo“ zabrojala. „Slučajno“ je napravila grešku i pokušala da sa 99 nepostojećih glasova skor za kandidata br 6 poveća sa 35% na 60%. Tih 99 glasova u tom trenutku, na tu izlaznost na mom biračkom mestu, bilo je značajnih gotovo 25%.

Predsednica i njena prijateljica nastavile su sa uvredama a jedna je čak i fizički nasrnula na mene pokušavajući da me izbaci iz prostorije govoreći mi da kandidat ispred kojeg sam bila nije među prva 4 i da se tu moj posao završava.

Dobro sam savladala pravila, te nisam pristala na odlazak sa biračkog mesta pre nego što potpišem zapisnik sa tačnim brojem glasova koje sam lično proverila.

Dok je negodujući upisivala tačne brojke koje svakako nisu išle u korist „njenog Vučka“, kako ga je više puta nazvala tog dana, zadnjicom me je gurala i govorila da sam luda i da joj nije jasno kako njoj zapadne uvek neko ko se „pravi pametan“.

Kada je završila sa popunjavanjem zapisnika zatražila sam da se potpišem. Ona mi je na to odgovorila da sam zapisnik potpisala jutros i da se ona nadala da ćemo svi biti „dobra i poslušna deca, a ne idioti kakva sam ja“.

Dakle, predsednica biračkog odbora na biračkom mestu broj 81 u Zemunu, gospođa Nada Ilić, mi je podmetnula da potpišem zapisnik koji se potpisuje na kraju. Potpisivanje toga pripisujem svom neiskustvu, jer sam se tog jutra najmanje nadala ovakvom epilogu. Očekivala sam da ćemo zapisnik potpisati i ujutru – na otvaranju, i uveče – na zatvaranju biračkog mesta.

Za kraj, pokušala je da mi ne dozvoli uvid u krajnji zapisnik i sve dok nisam uzela telefon u ruke govoreći da za ovo mora neko da čuje nije posustajala. Tek tada me je pojurila i okačila zapisnik na vrata učionice u kojoj se odvijalo glasanje. Na zapisniku nije bilo mog imena, ni svojeručnog potpisa.

Izašla sam iz svoje osnovne škole i krenula kući istim onim putem kojim sam koračala od kad sam i naučila to da radim. Ali nekako, ništa nije bilo isto. Noge su mi bile teške, koraci spori i nisam više znala ni gde idem.

Sa svima vama delim ovaj tekst i ovo iskustvo jer svi mi imamo ista prava. Ne sme biti privilegivanih pojedinaca. Nisam birala i štitila prava samo jednog kandidata. Nisam birala i štitila prava samo jedne stranke. Tog dana sam birala i štitila zdrav i pravedan demokratski izborni proces i ništa više od toga.

Autor je student sociologije

(DJB)