Politički život | |||
Ultimatum bačen u lice Srbije |
![]() |
![]() |
![]() |
ponedeljak, 25. mart 2013. | |
Vojnoj agresiji NATO obični građanin je mogao da se suprotstavi bar izlaskom na ulicu, javnim protestom i izražavanjem ogorčenja zbog nepravde i drskosti moćnika. Današnjoj psihološkoj agresiji, kao specijalnoj vrsti rata, obični, neorganizovani građanin, sa ugroženom materijalnom egzistencijom i strahom da sutra može biti još gore, nemoćan je da se suprotstavi. Sve joj više nesvesno podleže. Postaje svojevrsno hipnotisan. Okončanjem vojne agresije NATO, uz sve ljudske i materijalne žrtve, KiM je, zahvaljujući Rezoluciji UN, sačuvana makar i formalno kao sastavni deo SRJ, odnosno Republike Srbije. Danas smo zbog psihološkog agresivnog rata, ali i zbog nečinjenja i mnogih pogrešnih poteza, pred faktičkim gubljenjem petnaestak procenata državne teritorije, uz sva poniženja, koja izgleda tek predstoje.
Narodu se sa strane sugeriše da je „motor razvoja“ Srbije onaj ko nas je bombardovao i ko nam otima KiM, da ćemo da gladujemo bez EU, a sami govorimo da se deset godina lagalo da je KiM u Srbiji, da se sa Ustavom pod miškom ne može na KiM, da „papira sa uslovima“ ima pa ga nema, pa ga opet ima, da se ne traži priznanje „Kosova“ već normalizacija (nije šija nego vrat), da Borkov „IBM“ nije granica nego nekakav prelaz, da „carina“ nije carina nego dažbina, da su stolica u UN, razgraničenje i podela KiM samo „opipavanje pulsa“, da nam predstoje teški dani, da nemamo prijatelja u svetu, itd. Tipičan primer kako se podleže psihološkom ratu da se neko odvrati od nečega, da se prepusti sudbini, da se usadi osećaj nemoći i defetizma, da se otupi oštrica bilo kakvog otpora, čak i logičnog rasuđivanja. Da priznamo da smo krivci za agresiju i secesiju i da još to platimo uz izvinjenje.
Sve to olako prolazi kod nadležnih državnih organa. Uređena država, koja drži do svog samopoštovanja i dostojanstva svojih građana, suprotstavlja se takvom ponašanju stranog faktora. Kada je, na primer, naš ambasador dobio šansu da objavi neki svoj autorski tekst ili da da intervju u nekom značajnijem dnevnom listu zemalja iz kojih dolaze gospoda ambasadori koji ne silaze sa stranica naše štampe. Koja to država sme dozvoliti da joj gost dođe u posetu i ispostavi listu uslova za dobijanje „datuma“, koja nije ništa drugo nego ultimatum bačen u lice Srbiji. Saopštava nam se da nema „njegovog veličanstva datuma“ bez predaje Kosova, priznanja genocida, „krečenja“ ambasade. U takvom stanju amnezije i hipnoze, postoji opasnost da Srbija proguta još po neku „žabu“ ako ne pre, svakako posle „datuma“. Sada je to KiM, a sutra: pitajte Čanka i Zukorlića. Srbiji je potrebno otrežnjenje. Da se sagleda "iznutra"; da se samoorganizuje, ujedini, aktivira sopstvene materijalne i ljudske resurse; umesto strategijama da se bavi konkretnim programima, da ceni svoj rad, svoje ljude i svoje potencijale; da stane na put neto odlivu kapitala iz zemlje po raznim osnovama, da opljačkano vrati narodu; da povrati samopoštovanje i dostojanstvo, da se ne stidi svoje istorije, kulture i svojih predaka; da intelektualna elita izađe iz "zapećka" i uzme aktivno učešće u preporodu društva; da država preformuliše spoljnu politiku, da sarađuje sa svima, ali da ume da prepozna i ceni prijatelje; da konačno definiše nacionalne i državne ciljeve, da država bude iznad stranaka i da je vode državnici. |