Početna strana > Rubrike > Politički život > Trgovina organima i istinom
Politički život

Trgovina organima i istinom

PDF Štampa El. pošta
Ljiljana Smajlović, Sonja Biserko, Ratko Dmitrović   
nedelja, 14. oktobar 2012.

Potresni iskaz zaštićenog svedoka nedavno objavljen na RTS-u u kojem se u detalje opisuje strašan zločin vađenja organa in vivo, po svoj prilici Srbinu, uzburkao je domaću javnost i u njenu žižu vratio već poprilično skrajnutu i zaboravljenu temu trgovine organima zarobljenih Srba na Kosmetu. Koliko god domaća javnost bila zgrožena naturalističkim opisom zaštićenog svedoka učesnika ovog jezivog događaja, institucije međunarodnog prava i strani političari zaduženi za istragu ovog zločina gotovo da nisu reagovali na ponuđeno svedočanstvo o nezamislivo užasnom zločinu nad Srbima. Umesto podsticanja daljeg iznošenja dokaza i zahteva da se optužbe temeljno ispitaju, kao po komandi, od strane domaćih nevladinih organizacija krenula su osporavanja i sumnjičenja. Tome je istini za volju doprinelo i nekoliko ozbiljnih propusta i blamaža Srpskog tužilaštva za ratne zločine. O tome kakve će biti političke i moralne konsekvence ovog slučaja i dometima međunarodne istrage razgovarali smo sa Ljiljanom Smajlović, predsednikom UNS-a, Sonjom Biserko, predsednikom Fonda za humanitarno pravo, i Ratkom Dmitrovićem, glavnim i odgovornim urednikom Frankfurtskih vesti.

Zašto je tužilaštvo tako dugo čekalo sa iznošenjem u javnost priče zaštićenog svedoka i da li po vama činjenica da je taj jezivi iskaz objavljen baš u danu kada se na Kosmetu proslavljao kraj nadgledane nezavisnosti, ukazuje na pokušaj političke upotrebe slučaja već na samom početku?

Lj.S. Ja ne znam zašto se tako dugo čekalo, ne znam da li je tajming politički i nisam sklona da verujem u iskrenost ni tužilaca ni državnih funkcionera u principu. Moja kritika se odnosi pre svega na to zašto država Srbija ne čini više oko istrage zločina nad Srbima kad je reč o trgovini organima. Srbija je i u UN i u Hagu i u Briselu bila suviše tiha i suviše trpeljiva kada je reč o ovom zločinu. Ovo je zaista strašan zločin kojeg se ljudi groze na nekoj nagonskoj osnovi nezavisno od toga iz kog su dela sveta, i na čijoj su im strani simpatije. Ja mislim da smo mi imali dužnost kao država da se srčanije i borbenije držimo i kad je rač o istrazi i krivičnom gonjenju takvih zločina. Mi smo bili suviše tihi i kada smo iz knjige Karle Del Ponte saznali za čitavu tu strašnu priču i kada je ona bila naterana da se time ne bavi. Moje pitanje bi i sada nakon pet godina ćutanja države Srbije bilo zašto smo i sada toliko trpeljivi i zašto se ne angažujemo svuda gde možemo u svim međunarodnim telima i čak zašto se o ovome ne govori više i u Beogradu.

S. B. Način na koji je plasirana cela priča pokazuje da iza svega stoje politički motivi, a u prilog toj tezi ide i činjenica da je odabran momenat kada je na Kosovu proglašavan kraj nadgledane nezavisnosti i to u prisustvu velikog broja značajnih predstavnika međunarodne zajednice. Mislim da je ova cela priča neubedljiva sa neubedljivim ciljevima. Treba imati u vidu da to narušava tok istrage koja se vodi na nekoliko koloseka. Znamo da postoji istražna ekipa Evropske unije na čijem čelu je Klint Vilijamson, bivši ambasador SAD, koji je bio zadužen za ratne zločine. Ta komisija radi već godinu dana i to bez učešća medija i javnosti kako bi sprečili tu vrstu politizacije koju mediji unose u tako osetljive teme. Uostalom to nije samo regionalna nego svetska tema. Ujedinjene nacije se kroz ovaj slučaj pokušavaju baviti tom temom na način koji bi uključio i agendu UN kao što su prethodni uključili sve teme koje su izašle na površinu tokom ratova devedesetih godina. Kolike su razmere trgovine organima i koliko je ljudi u tome učestvovalo još uvek je nepoznato. Mislim da je u pitanju neka šira međunarodna mreža uz izvesno učešće i lekara i bolnica. To je jedan vrlo složen problem i verovatno će dodirnuti mnoge strukture i ličnosti i upravo zbog toga ne treba na ovaj način podrivati tu istragu koja je u toku i dobijati političke poene na nečemu što je samo po sebi strašan zločin. Mislim da ipak treba sačekati i videti šta je od svih optužbi tačno, ko je involviran i kolike su razmere zločina.

R.D. Ja imam određene rezerve prema toj optužbi odnosno prema odluci Specijalnog suda za ratne zločine da izađe sa ovim snimkom. Teorija je da je to urađeno da bi se vezalo za dan proslave prestanka nadgledane nazavisnosti na tom okupiranom delu Srbije, Kosovu i Metohiji. Međutim ako je neko hteo da se taj efekat postigne, trebalo je to da uradi mesec dana ranije a ne da se to uradi na isti dan. S druge strane imam rezervu i prema podatku da Srpsko specijalno tužilaštvo sa tim svedokom raspolaže godinu dana, da ima tok svedoka, tog Šiptara na nekoj lokaciji u nekom bunkeru da ima njegov iskaz da je to potvrđeno kako Bruno Vekarić kaže, činjenično, vremenski, geografski itd. Zašto se toliko dugo čekalo. Zbog čega je sve to išlo preko Frans pressa a ne preko domaćih agencija. Moram da podsetim na vreme od pre godinu dana kada su Vukčević i Vekarić izašli sa pričom da je u okolini Novog Pazara otkrivena grobnica u kojoj se nalazi preko 150 tela Šiptara koje su Srbi pobili. To je bila informacija koja je popunila naslovne strane i i bila na prvim pozicijama u elektronskim medijima, da bi istraga ustanovila da tu nema ni mrtve kokoši i da je to jedna kolosalna laž koja, imam pravo da sumnjam, može da obesmisli nešto što bi bilo kasnije. A to kasnije nastupilo je sad. Kako će to da završi, videćemo. Nisam neki veliki optimista.

Da li bi ovaj potez Specijalnog tužilaštva za ratne zločine mogao biti pokazatelj novog agilnijeg, sistematičnog i konačno uravnoteženijeg pristupa srpskih vlasti istrazi ratnih zločina? Da li je konačno spoznato koliko smo štete pretrpeli jer smo se pomirili sa nametnutim stavom da su samo Srbi zločinci?

Lj.S. Mene zaista ne zanima toliko da mi vodimo kampanju ali bi me  veoma interesovalo da smo mi  pokušali da Diku Martiju pružimo jaču podršku u međunarodnim telima. Naravno da smo mi vrlo pristojno i  prema protokolu podržali Dika Martija ali nisam sigurna da smo se u Savetu bezbednosti dovoljno koristili ruskom i kineskom podrškom. Mogli smo da pokušamo ako ne da nateramo Savet bezbednosti da pokrene posebnu istragu pod okriljem UN, a ono bar da nateramo Engleze, Amerikance, Francuze da vetom to spreče. Mislim da bi im bilo teško da ulože veto da spreče Savet bezbednosti da pokrene svoju istragu. Ovo je nečuven, strašan zločin od jedne posebne vrste. Neću da omalovažavam ni genocid ni zločin protiv čovečnosti ali ovo je nešto novo i posebno monstruozno. Mislim da smo mi kao država i kao domovina žrtava tih zločina se držali previše mirno.

S.B. Tužilaštvo je u nekoliko situacija pokazalo svoju politizovanost. Da pomenem slučajeve Ganića, Divjaka i Jurišića. To su slučajevi koji su preuzeti iz vojnog tužilaštva bez revizije i bez uvida koliko su autentične i adekvatne optužnice. Imalo se za cilj relativizirati odgovornost jedne strane i pokazati javnosti da su Bošnjaci počeli rat protiv JNA. To se jasno vidi iz poternica koje su slali Interpolu i iz zahteva za ekstradiciju Londonskom sudu. Sud je dokazao da se naše tužilaštvo bavilo lažima. To je bila ozbiljna diskreditacija, međutim, oni su nastavili sa lažnim optužbama u slučaju Divjak. Uopšte, čini mi se da je srpsko tužilaštvo suviše politizovano i da ima ulogu da umanji odgovornost srpskih institucija u ratovima koji su se dešavali na tlu bivše Jugoslavije. To je velika mana Srpskog tužilaštva. No, ipak dobro je da ono postoji i da je postavljeno na noge i da sprovodi suđenja koja su relevantna i koja znače pomak sa mrtve tačke. Pred njima je međutim još uvek odgovornost da samostalnije i bez politike nastave svoj posao.

Da li to znači da je Srpsko tužilaštvo odgovorno zato što još uvek niko nije procesuiran za zločine nad Srbima i vojnicima JNA?

S.B.  Ne, pa vi znate da su u toku procesi koji se odvijaju pred Bosanskim sudom za ratne zločine. Jedan deo suđenja se odvijao i pred Haškim tribunalom. To je proces koji će dugo trajati. To je deo posla koji nije još završen jer je Haški tribunal imao zadatak pre svega da sudi onim najodgovornijim. I to je i urađeno u drugoj fazi. Prethodno su osuđeni sitni zločinci i ubice. Regionalni sudovi imaju zadatak da se razračunaju sa nižim slojevima koji su bili uključeni u zverstva. To zahteva veliku  moralnu angažovanost svih  društava što nažalost još uvek, posebno kada govorimo o Srbiji, nije podignuto na onaj nivo koji bi se očekivao s obzirom na ono što se događalo i s obzirom da Srbija još uvek nije uspela da se distancira od Miloševićeve politike i napravi bilanse svega što se dešavalo. U tom smislu ja gledam vrlo nepovoljno na ovaj potez srpskog tužilaštva. Čak i da je izjava svedoka tačna, pogrešan je način na koje je plasirana.

R.D. Ja sam veliki skeptik kada je srpska politika u pitanju. Ja ne znam šta će ova vlast koja je faktički nastupila juče moći da učini. Srpska politička pamet je tog nivoa da su tu političku pamet porazili oni koji nemaju ni delić tradicije političke i istorijske koju imaju Srbi. Dakle, Šiptari, Hrvati Slovenci, ko god je hteo u tuču sa srpskom političkom pameću, taj je tu pamet porazio, tako da je nemam osnova za pozitivna očekivanja. Tu treba da se krene od činjenice da se danas ratovi dobijaju pre svega medijski. Potrebno je okupiti ozbiljne ljude koji znaju šta to znači, iskusne urednike, psihologe,  marketinške stručnjake. Ja takav sistematičan pristup nisam video ni u tragovima i rezultati su poražavajući po Srbe. Podsetiću vas samo na onaj čuveni slučaj kada je DŽon Harf iz agencije Rader i Fin došao u Beograd devedesete godine i tražio od Miloševića 25 miliona dolara da mu poveri posao medijske afirmacije Srbije na zapadu. Milošević mu je rekao da mu ne pada na pamet jer smo mi u pravu. Kada je istu ponudu izneo Tuđmanu, ovaj je odmah pristao. Do tog trenutka Tuđman je bio fašista, nacista, razbijač zajedničke države za američke medije. Od tog trenutka je postao borac protiv Miloševićevog nacionalizma, fašizma i sve se završilo po nas poražavajuće  Bojim se da ljudi u Beogradu još uvek ne shvataju na koji način se vodi savremena politika. Daj bože da ovi novi na vlasti shvate kako se vodi savremena politika i u kojim sinergijama.

Prve reakcije međunarodne javnosti i pravosudnih institucija zaduženih za procesuiranje ovog zločina na iskaz zaštićenog svedoka srpskog tužilaštva bile su mlake, uz dosta skepse i rezervi. Sumnja se u verodostojnost svedoka. Čini se i da provejava sumnja u kompetencije i sposobnost samog tužilaštva, dok s druge strane naše tužilaštvo otvoreno govori o zataškavanju od strane međunarodnih pravosudnih institucija i zvaničnika.

Lj.S. Dakle vidite to je razlog zašto su nam potrebne ustanove od stvarnog kredibiliteta i integriteta. Zato se tužilaštva za ratne zločine ne bi smela koristiti u neke neozbiljne svrhe i zato je važno da su vam ustanove dostojne svog imena. I ja zameram tužilaštvu za ratne zločine zbog njihovih propuštenih šansi ili zbog gafova ili zbog toga što nisu bili ni dovoljno delotvorni ni dovoljno uporni u slučajevima istrage ratnih zločina protiv Srba. Moram međutim, da kažem da mi se ova neverica sa kojom je dočekan svedok čini politički motivisanom. Svi oni koji su sa nepoverenjem i skepsom dočekali izveštaj Dika Martija su sa još većom skepsom dočekali izjavu svedoka našeg tužilaštva. I mi na to moramo da budemo pripremljeni. Srbi su u poziciji onog Jevreja iz Šekspirove drame Mletački trgovac. Srbi i kad im krv poteče, ljudi nekako misle da to nije isto tako strašno kao kad je neko drugi žrtva. Mi smo u ovaj vek ušli sa tim strašnim teretom. Kao što niko nije želeo Nemce kada su proterivani iz istočne Evrope posle Drugog svetskog rata, tako se nas manje žali. Ali to ne znači da mi to treba da prihvatimo. Ja mislim da mi treba da pokažemo indignaciju i da budemo neosetljivi na skepticizam onih kojima nije u interesu da to bude istina a pogotovo im nije u interesu da se ta istina obelodani. Haški tribunal se već potpuno kompromitovao, Euleks pa i UNMIK su po meni takođe u potpunosti iskompromitovani zato što nisu procesuirali  nijedan zločin protiv Srba. Nisu našli ni ubice Srba pre NATO intervencije pa ni posle NATO intervencije. Mi smo imali svaki osnov da tražimo da se čak i ad hok tribunal osnuje samo radi toga. Ja znam da bi to bilo neprihvatljivo već zbog ove velike  kampanje podrške Kosovu, ali mi smo morali da to guramo. Mi smo previše ustuknuli a premalo truda, energije i argumenata u to ulagali. Taj Dik Marti je neko ko ima sjajan kredibilitet. On je čovek koji se usudio da istražuje strašno neprijatne teme vodećim zemljama zapada. Setimo se njegove optužbe na račun tih vodećih zemalja da su učestvovale u nezakonitom mučenju zarobljenika zajedno sa CIA. Sve ove zemlje su demantovale optužbe a na kraju se i iz Vikiliksa videlo da je Marti bio u pravu. Možda on ne želi previše podrške iz Beograda. Ja znam da je on sa skepsom dočekao tvrdnje Srpskog tužilaštva za ratne zločine da su mu oni pomogli tako što su ga snabdeli dokazima o zločinima. Mi sada ne možemo menjati ustanove. Kasno je sada da promenimo prošlost i da naše tužilaštvo bude ubedljivije. Sve dokaze moramo predočiti javnosti kako bi se saznao i poslednji delić istine.

S. B. Mislim da ima osnova da se sumnja u verodostojnost samog svedoka na osnovu detalja koje smo mogli čuti u njegovom iskazu i koji zvuče sasvim neuverljivo. Ti zahvati zahtevaju nekavu stručnu kvalifikaciju. Mislim da se suviše išlo sa detaljima koji ne zvuče uverljivo.Ispada da bi svaki čovek sa nekom obukom od dva tri sata mogao naučiti da izvadi srce. Prosto smatram da to diskvalifikuje napore da se otkrije pozadina tih zločina i da se da nekakav uverljiv izveštaj toga što se dešavalo.

R.D.  Što se tiče Vekarićevih sumnji da će međunarodna zajednica da prihvati ovo svedočenje i da intenizivira istragu, siguran sam da je potpuno u pravu i da od toga neće biti apsolutno ništa. Ključne zemlje na čelu sa SAD su priznale nezavisnost Kosova i Metohije i jasno je da bi ulazak u neki serijal priča o zločinima koji su činili kada se Kosovo navodno borilo za nezavisnost, odnosno kada su Šiptari podigli oružani ustanak, bio  kontraproduktivan za one koji su priznali tu borbu i proglasili je legitimnom priznavši nezavisnost Kosova i Metohije od Srbije. Time bi oni devalvirali sve postignuto i možda čak došli u situaciju da moraju razmisliti o povlačenju čina priznanja.To je apsolutno iluzorno kad se radi o velikim silama a to ne rade ni one male koje su velike sile naterale da priznaju Kosovo i Metohiju. Uostalom vidimo da nema nekog velikog odjeka u svetskim medijima i mislim da od toga neće biti ništa, niti će biti istrage.

Domaće NVO koje bi trebalo prevashodno da se bave ratnim zločinima i zaštitom ljudskih prava reagovale su sa primetnom dozom gneva i apriornog odbijanja iskaza zaštićenog svedoka. Ako smo već naviknuti na takvo ponašanje pretežnog dela nevladinog sektora, ipak se možda očekivalo da će u ovom slučaju u kojem je reč o opravdanoj sumnji na zaista krajnje svirep zločin, pokazati bar malo opreza i ostaviti mesta sumnji da je iskaz istinit.

Lj.S. I ja sam uvek skeptična kad je reč o dokazima za ratne zločine, jer sam izveštavala nekoliko godina sa suđenja Slobodanu Miloševiću i nagledala sam se lažnih svedoka. U njih je Haško tužilaštvo ulagalo milione evra da im obezbedi novi identitet. Ja dakle mislim da svakog svedoka treba dočekati sa razumnom dozom skepse. Ovde je problem u tome što akcenat nije na tome, dajte da još istražujemo, dajte da sve saznamo, nego je kod gospođe Kandić akcenat na nije to trebalo uopšte da puštate u javnost. To je zaista nedopustivo. Podsetila bih da je mnogo navodnih dokaza protiv Slobodana Miloševića koje su gospođa Kandić i njen fond, dostavili Haškom tribunalu ostao zanemaren od strane Haškog tužilaštva. Dakle treba biti skeptičan ali kad su u pitanju ovakve optužbe i ovakvi dokazi, onda bi ljudi koji se bave zaštitom žrtava i borbom za ljudska prava morali da traže, dajte nam još, dajte nam sve što imate, dajte da uznemirimo svetsku javnost, dajte da svi istražujemo i konačno dajte da dobijemo nekog potpuno nezavisnog  iz neke zemlje kojoj nije u interesu da Kosovo bude priznato od 150 zemalja sveta. Mi bismo morali da tražimo istražitelja poput Dika Martija. Mi smo morali da tražimo istražitelja koji nije Amerikanac, nekoga ko se dokazao da na njega velike sile nemaju uticaj. Ja bih volela i nadala sam se da će možda gospođa Kandić da kaže, dajte da ovde raščistimo sve, da ne ostane ni senka sumnje.Tako da sam vrlo razočarana reakcijom gospođe Kandić.

S.B.  Ne ulazeći u spekulacije da li ima istine u iskazu zaštićenog svedoka ja moram da kažem da mi se ne sviđa način na koji je sve to učinjeno. Čini mi se da je posredi politička zloupotreba i ishitrenost i loša namera. Haški tribunal radi skoro 20 godina. Prema tome treba imati u vidu da je to suviše ozbiljan posao koji implicira ogromnu odgovornost onih koji će eventualno biti identifikovani kao krivci i zahteva pažljiv i odgovoran pristup u prikupljanju dokaza. Osim toga prošlo je mnogo vremena, mnogi svedoci nisu spremni da svedoče, mnogo dokaza je ili nestalo ili ih je teško pronaći. Nije jednostavan posao rekonstruisati celu priču, s obzirom da jedna strana negira, druga konstruiše. To zahteva vreme i diskreciju. Da samo podsetim na kampanju Srpskog tužilaštva oko žute kuće koja se pokazala neprimerenom. Mnogi stručnjaci su pokazali da u toj kući nije bilo uslova da se vrše takvi zahvati i operacije. Prema tome, tužilaštvo se već ubacivalo u neke akcije koje mu nisu primerene, pogotovo ne preko medija koji onda javnost truju ili mobilišu na tezi koja nije bila dokazana. Mislim da je to vrlo opasna manipulacija javnog mnjenja.

R. D. U svim državama i u okruženju i u Evropi postoje nevladine organizacije ili organizacije za zaštitu ljudskih prava, međutim one znaju liniju do koje mogu da idu. One znaju da ne mogu da diraju u neke nacionalne konstante tih naroda ili politike tih država. U Srbiji se to ne zna, nema tih linija, tog otpora. U Srbiji može nevladina organizacija da radi šta hoće. U Srbiji može Nataša Kandić da ode na dan proslave nezavisnosti Kosova i da sedi u svečanoj loži a da je posle primi predsednik države kao uvaženog člana ovoga društva. Sonja Biserko je nedavno bila na svečanosti u Prištini povodom okončanja nadgledane nezavisnostiKosova. Ja vam garantujem da su ona i Nataša Kandić u ovoj državi neuporedivo cenjenije i od vas i od mene i od mnogih ljudi koji se decenijama pokušavaju da bore za neka opšta nacionalna prava ovog naroda. To je pitanje politike, to je pitanje inteligencije ovoga naroda, pitanje stanja duha nacije. Bojim se da ovde treba krenuti od gole ledine.

Ne bi bilo prvi, a verovatno ni poslednji put da se pitanje ratnih zločina stavlja u političku ravan. Ali eventualna politička upotreba zločina ne znači da se oni nisu dogodili i da ih ne treba istraživati. Zataškavanje strahota i zverstava jedne strane, kao i paradiranje sopstvenim žrtvama kako bi se politički profitiralo podjednako su neprihvatljivi ali su na žalost deo političkih doktrina i stavova svih učesnika i inspiratora ratne i poratne nesreće naroda bivše Jugoslavije.

Lj. S. Kada dobijemo saznanje o tako strašnom zločinu a vodeće zemlje nam hladno saopšte da će to Euleks usput da istraži zajedno sa svojim drugim obavezama, to je već samo po sebi zataškavanje. Ja smem da spekulišem sada da kada bi se otkrilo da je američke građane neko hvatao, odvodio i vadio im organe reakcija bi  u međunarodnoj zajednici bila neuporedivo burnija. Sama činjenica da su vodeće zapadne zemlje "iskulirale" ove podatke i da ni Karla Del Ponte nije imala podršku kada je pokušala da sprovede istragu, govori mi da je na delu zataškavanje koje traje već deset i više godina. Isključeno je da Amerikanci to nisu znali. Imali smo sreću što je istragu vodio Dik Marti jer je to čovek punog kredibiliteta. Prema tome suočeni smo sa zataškavanjem od samog početka. Činjenica da mi tek sada izlazimo u javnost sa nekim opipljivijim dokazima je stvarno deprimirajuća. S druge strane ne treba mi da očekujemo da će Vukčević i Vekarić za ovo ponovo dobijati komplimente iz Haga i da će nas neko tapšati po ramenu. Rekla sam, nas će tretirati kao proterane Nemce koji se vraćaju u svoju zemlju posle četrdeset pete. Nas će tretirati kao zlikovce zbog čijih rana ne treba plakati. Mi nismo nevine žrtve u očima međunarodne zaednice. Mislim da je to sramota i da ako se mi ne budemo ponašali kao da su naše nevine žrtve kao i sve ostale žrtve, civili, pokupljeni, maltretirani, ubijani, mučeni, tranžirani kao životinje, pa ko će onda tako da se ponaša.

S.B. Čini mi se da se Srbija suviše izolovala u odnosu na međunarodne institucije zbog svoje nemoći i nesposobnosti da kosovski problem reši na pravi način. Zbunjujuća je i činjenica da je nova vlast u Srbiji obećala nastavak pregovora o Kosovu na višem nivou, a svedoci smo da se to odlaže, da nema obećane nove strategije Srbije prema Kosovu. Kupuje se vreme na jedan neubedljiv način i čitava ova akcija tužilaštva ide tome u prilog. Ovo svakako ne može da se shvati kao konstruktivan potez Beograda. U prilog tome da Srbija nije spremna za dijalog i da pokušava da kupi vreme govore i nedavni incidenti na severu Kosova koji su prouzrokovani s ove strane i ponašanje Vulina.

R. D. Ne verujem da ovaj snimak koji je emitovala RTS, može da diskvalifikuje nekoga odnosno da izbaci nekoga iz predstojećih pregovora Beograda i Prištine. Prvo mislim da je termin pregovori neadekvatan jer Šiptari nemaju o čemu da pregovaraju osim o tome da Beograd nađe model da prizna nezavisnost Kosova. Srbija je propustila nekoliko prilika kada se moglo pregovarati sa Šiptarima, odnosno kada se moglo na oružani ustanak reagovati kao što čini svaka država i poraziti taj ustanak. Ta prilika nije iskorišćena. Kasnije kada se ušlo u pregovore Srbija je imala kolosalnu dobit na stolu u vidu Rezolucije 1244. Tada se moglo pregovarati o modalitetima autonomije Kosova i Metohije u sastavu Srbije. Ne, naši genijalci a zna se ko je tada bio na vlasti su seli pod komandom Marti Ahtisarija da sa Šiptarima pregovaraju o rešenju. Kakvi pregovori o rešenju kad je ono dato u Razoluciji 1244. Šiptari će sada sesti za sto i Jahjaga i Tači sa Nikolićem i Dačićem da pregovaraju o modelima mekanog priznavanja Kosova. Zašto bi oni pregovarali o nezavisnosti kada je to za njih i za sile koje su to priznale i koje su do toga i dovele čista situacija.

Razgovarao Rade Ivković