Politički život | |||
"Teška reč" Aleksandra Vučića u Narodnoj skupštini |
![]() |
![]() |
![]() |
sreda, 24. decembar 2014. | |
I sam premijer Vučić nije u svojim agresivnim nastupima u obraćanju poslanicima propustio da demonstrira svoju političku nadmoć diskvalifikujući na veoma agresivan način pripadnike opozicionih partija. On je u isto vreme derogirao i poništio značaj zakonodavne vlasti kao osnovnog izvora legaliteta i legitimiteta svake vlasti. Zato se i postavlja pitanje da li i predsednik vlade mora da se pridržava osnovnih pravila podele vlasti, parlamentarizma i parlamentarne rasprave, ili mu je dozvoljeno da govori kao najostrašćeniji partijski aparatčik pokazujući da mu je pre svega važno da pokaže svoju partijsku i političku moć, bez obzira na to koliko se pozivao na interese građana i njihovu podršku. On kaže da se veoma učtivo izrazio govoreći da su poslanici Demokratske stranke „najobičnije kukavice i ništa više, i to ste bili i to ste ostali“. Pri tome se on u svojoj vlastodržačkoj bahatosti obratio uputstvom predsedavajućem skupštinskog zasedanja Igoru Bečiću (koji je sve učinio da raščisti teren za dugotrajne premijerove monologe) „dajte poslanicima da govore koliko hoće i koliko žele“. To je potez bez presedana u našoj parlamentarnoj praksi i svedoči do koje mere on ne shvata svoju ulogu u parlamentarnom i demokratskom sistemu vladavine. Njemu očigledno najviše leži uloga velikog redara, ali Narodna skupština nije isto što i sednica Glavnog odbora Napredne stranke na kojoj je on očigledno navikao da zavodi stranačku disciplinu, ili sednica vlade na kojoj on postrojava i ponižava svoje ministre, a ni emisija „Teška reč“, u kojoj on uživa u svojim beskrajnim monolozima uz asistenciju neformalnog urednika vladinog para „Službenog glasnika“. Pokazujući nipodaštavajući odnos prema najvišoj zakonodavnoj vlasti u ovoj zemlji, Vučić je, bez obzira na to što se u svojim izlaganjima neprestano poziva na njegovo viđenje da naše reforme podržava ceo svet i da im se dive najvažniji svetski političari, pokazao da nije dorastao da bude ozbiljan državnik jer je ostao na nivou ostrašćenog partijskog jurišnika. U kom to evropskom parlamentu bi premijer smeo da se na ovako bahat i arogantan način obraća poslanicima i poništava značaj zakonodavne vlasti. Njegovo ponašanje u Narodnoj skupštini je daleko od usvojenih evropskih vrednosti u poštovanju demokratskih principa i temeljnih načela parlamentarizma. Na ovoj sednici Narodne skupštine predsednik vlade i njegova vladajuća koalicija su zorno pokazali da ne mogu da prihvate i najblaži oblik kritike i da nisu spremni da u svojoj bahatosti prihvate kritički dijalog i preispitivanje budžetske politike, što je i osnovna suština parlamentarizma. Čim je predsednik vlade izašao na širu političku scenu, on je pokazao da nije daleko odmakao od svojih poznatih manira koje je stekao dugotrajnim članstvom u Srpskoj radikalnoj stranci ispoljavajući agresivnost, ideološku ostrašćenost i isključivost. Za vladajuću većinu nije prihvatljivo kritizerstvo, već samo konstruktivna opozicija (oni sami arbitriraju i određuju ko spada u tu prihvatljivu i podnošljivu kategoriju) jer kako često izjavljuje premijer Vučić Srbi vole da ih neko obmanjuje, skloni su da imaju negagativistički i nihilistički pristup svemu prihvatajući teoriju stalne kuknjave. Verovatno i ovako koncipiran budžet treba da posluži za promenu svesti naroda, koji nije u stanju da prepozna sve blagodeti reformske politike vlade koja od naroda traži velika odricanja i štednju u ime nadolazećih boljih dana, koje neprestano nagoveštava premijer Vučić.
Igor Bečić se čak do te mere u svom podaništvu zaneo da je komentarišući (na šta inače nema poslaničko pravo) monologe premijera, rekao da je on poslanicima opozicije održao prave lekcije o reformama u Srbiji poredeći ga pri tome sa Kemalom Ataturkom i knezom Danilom, na taj način je farsa u Narodnoj skupštini dostigla svoj vrhunac. Jasno je da je dolazak i nastup premijera Vučića trebalo da pruži dodatnu političku snagu i argumentaciju predloženoj budžetskoj koncepciji jer je on nekoliko puta naglasio da na svoja pleća prima sve posledice ovako formulisane socijalne i ekonomske politike koja se ogleda u zalaganju za politiku oštre štednje građana i javnog sektora, što bi dovelo do fiskalne konsolidacije.
Ova rasprava u Narodnoj skupštini pokazala je porazno stanje našeg krhkog parlamentarizma, koji je u Srbiji sveden na privid i samim tim ispražnjen od pravog značaja i doveden u apsolutno podređen odnos prema izvršnoj vlasti. Iako naš politički sistem nije kancelarski, bez obzira na to što se naš premijer veoma trudi da preuzme kancelarsku ulogu opšteg političkog i društvenog arbitra, još uvek se moraju braniti osnovna načela parlamentarizma i demokratije. Za sprovođenje njegovog velikog „istorijskog zaokreta i skoka“ neophodno mu je ostvarivanje što šire društvene i političke podrške i saglasnosti, ali način na koji je nastupio u Narodnoj skupštini samo je nagovestio da će se i dalje produbljavati politička kriza, ali i podstaknuta ozbiljna politička sučeljavanja, a naše društvo pri tome sve očiglednije klizi u otvorenu demokraturu i izraziti oblik ličnog oblika vladavine. Ali ovakav način funkcionisanja vladajuće stranke nije na čvrstim temeljima jer se ono isključivo zasniva i oslanja na podršku njenom predsedniku jer ova stranka bez Vučića na njenom čelu dobila bi 10,22 posto na nekim novim parlamentarnim izborima. To znači da je SNS veoma plitko ukotvljen u društveno i političko tkivo našeg društva i počiva na visokom rejtingu njenog vođe. To je ozbiljna poruka nad kojom treba da se zamislimo jer samo uporno i beznadežno ponavljamo već toliko puta viđene i oprobane autoritarne političke obrasce, u kojima nema mesta za dosledno poštovanje osnovnih načela parlamentraizma, podele vlasti, razvijanje medijskih sloboda i kritičkog dijaloga. A bez poštovanja ovih osnovnih demokratskih principa ne mogu se stvarati ni uslovi za ozbiljno i dalekosežno reformisanje i modernizaciju našeg društva. |