Početna strana > Rubrike > Politički život > Recidivi prošlosti u novoj vlasti
Politički život

Recidivi prošlosti u novoj vlasti

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar Dikić   
sreda, 08. avgust 2012.

Kada je novoizabrani premijer postao svestan da se njegov politički san koji su mu omogućili neočekivani izborni rezultati zaista ostvaruje, senka realnosti zamračila je njegovo lice.

U takvim trenucima dolazi do specifičnih promena u ponašanju čoveka, makar on ceo svoj život proveo u političkoj džungli preživljavajući mnogobrojne opasnosti koje svakodnevno vrebaju.

Stres koji konstatno raste, neizvesnost da se realnost može pretvoriti u noćnu moru, strah da je sve samo sir u dobro skrivenoj mišolovci dovodi racio do neverovatnog ubrzanja, emocije do tačke ključanja, a jedino što refleksno odgovara na spoljašnje draži jeste do tada vešto potiskivana podsvest.

Tako je i mučeni Ivica izlazeći iz zgrade predsedništva kada je trebalo svečano da objavi prihvatanje poverenog mu mandata bio, ne slučajno, najjasniji i najkonkretniji u izjavi da ova vlada ni pod kojim uslovima ne znači povratak u devedesete.

Ničim izazvan, očigledno ne obraćajući se svojim biračima, a reklo bi se ni građanima zemlje kojom bi trebalo da upravlja, već nekome „tamo daleko, preko brda“, kao da se oslobađao teškog bremena prošlosti koje, prilikom ovog zmijskog presvlačenja kože, ne može poneti.

Isuviše je tanka nova ljuštura, isuviše je opasna i nepredvidiva destinacija koja mu je zapala silom prilika, isuviše je rana faza nove metamorfoze da bi se poneo taj teret sa sobom.

Istine radi, mora se priznati da je u tome ostao makar formalno dosledan.

Svaka izjava, sam ekspoze, strategija nove Vlade bazira se na nastavku evrointegracija, borbi protiv organizovanog kriminala, ali, pre svega, i na pokušaju revitalizacije posrnule srpske ekonomije.

Sa druge strane i novoizabrani predsednik je vrlo revnosan u otklonu prema svojoj ulozi u nesrećnim devedesetim i sebe, manje-više uspešno, pokušava da prikaže kao kooperativnog Srbina i državnika-debitanta - što možemo videti u vrlo hrabroj inicijativi da se uključi u rešavanje kosovskog problema.

Ne postoji političar koji nije pravio greške baveći se ovim decenijskom konfliktom, pa je tako i bivši lider naprednjaka sam sebi stavio nepotrebni teret oko vrata nesmotrenim izjavama na mitingu u Severnoj Mitrovici, ostavljajući kako svoje partijske pulene tako i lakoverni, izmučeni narod u uverenju da njegova pobeda znači poništavanje celokupne Tadićeve politike prema Kosovu, odnosno njegovih „izdajničkih“ kompromisa napravljenih radi dobijanja statusa kandidata.

Kao da ni sam nije verovao da će ga sudbina nagraditi pobedom na predsedničkim izborima, pa bi sada najviše voleo da se te neoprezne izjave koje su imale snagu obećanja, ako mogu zaborave, da ljudi shvate da je jedno biti opozicioni tribun, a drugo odgovorni državnik koji će „ak` i malo na brdu stoji, više videti od nas ispod brda“.

Ali, obično brdoviti Balkan sa tim svevidećim brđanima lako postane bure baruta upravo zbog nesklada između želja i mogućnosti.

Ni Nikolićev zamenik preko svojih dresiranih novinara na Radio Fokusu ili TV Svet Plus Info nije odoleo da upravo na kosovskoj karti napada „žuti režim“ zbog izdaje Severa, zbog „kršenja Ustava“, zbog „tajnih sporazuma koje je činovnik Vlade napravio u ime Republike Srbije“.

Aleksandar Vučić može postati olimpijski šampion u političkoj gimnastici posle toliko salta mortale koje je za kratko vreme napravio sa savršenim doskokom i osećajem za ravnotežu.

Jedan je od prvih koji je, sa poznatom utreniranom, izveštačenom i iritantnom smirenošću izjavio da će Srbija poštovati briselske sporazume.

Naprednjaci rizikuju i sa novom idejom da se dijalog nastavi na još višem nivou, eskperimentišući sa ulogom predsednika države kao nosioca suvereniteta u ulozi šefa pregovaračkog tima.

Želja da se pređe u ofanzivu, da se stvari postave na drugačije osnove i da se promene uslovi dijaloga, u kojima je Srbija do sada imala izuzetno mali manevarski prostor, jako je dobra i zaslužuje svako poštovanje i podršku.

Ali, u svemu tome jako licemerno izgleda najavljeno postavljenje Aleksandra Vulina za direktora Kancelarije za Kosovo i Metohiju.

I to iz više razloga.

Samo ukidanje ministarstva za južno srpsku pokrajinu i investiranje većih nadležnosti u pomenuto Vladino telo nije od prevelikog političkog značaja, niti taj potez treba zlonamerno kritikovati kao što to deo konzervativne, antievropske opozicije radi.

Suština je u samom karakteru penzionisanog Mirinog skojevca.

Rečnik, vrednosni sistem, odnos prema neistomišljenicima, kao i najavljeni potezi upravo zabijaju klipove u Ivicine točkove da svoja socijalistička kola potpuno izvuče iz krvavog blata devedesetih, u kojima je ošišani srpski Če odigrao dobro poznatu ulogu.

Podsetimo se.

Po Vulinovom svetonazorju za devedesete je isključivo kriv Zapad, onaj isti gde Ivica želi da Srbiju odvede; peti oktobar je bio državni udar, puč i nelegalno preuzimanje vlasti - onaj isti čiji je heroj bio čačanski bagerista sa kojim bivši julovski pulen uživa, kako u predizbornoj tako i u postizbornoj koaliciji; “dosmanlijska“ vladavina ostavila je iza sebe ekonomsko razaranje zemlje - ono isto za koje je godinama optuživao Mlađana Dinkića čijim glasom će, gle čuda, po prvi put kastrovski narator dobiti neku državnu funkciju.

Međutim, licemerje kod naših političara može se smatrati neophodnom ulaznicom za taj elitni klub, te ta reč gubi negativni smisao i pretvara svoje značenje u sposobnost, umetnost mogućeg, koalicioni potencijal, spremnost na kompromis i ostale eufemizme koji bi kao oblande trebalo da prikriju gorak ukus kako bi narod lakše progutao gorke plodove njihovih bedastoća.

Huškačka, neodgovorna i jeftina izjava o paralelnim srpskim institucijama, zabijanje glave u Ustav Srbije i stvaranje paralelnog, virtuelnog sveta koji ne počiva na fizičkim zakonima već na paragrafima i političkim floskulama je pokvareno bacanje prašine u oči ili, bolje rečeno, kolektivno sediranje naroda koji se već godinu dana barikadama izoluje kako od južnog dela Kosova tako i od realnosti.

To je samo produbljivanje kome u kojoj se nalazi Sever, tonjenje u dublji san u kome se jedino još može zamisliti da je Kosovo u Srbiji.

Narod koji je pretrpeo strahote kako u dalekoj tako i u bliskoj prošlosti neophodno je anestezirati.

Međutim, takav tretman predugo traje te je proizveo fizičku i psihičku zavisnost i sledstveno tome svako, makar i malo prosvešćivanje izaziva neverovatnu bol i budi nepredvivide reakcije naroda nad kojim se vrše politički eksperimenti sa svih strana.

Za zavisnike pored prekida intoksikacije i stroge apstinencije neophodna je i promena socijalnog okruženja, odnosno izbegavanja onih zbog kojih su i dovedeni u poziciju zavisnosti.

Vulin je upravo preživeli diler Miloševićevog halucinogena.

Iz njegovih izjava ponovo možemo očekivati uključivanje Egipćana, Turaka i Goranaca u pregovarački proces.

Može se naslutiti njegov odnos prema Euleksu koji se ne bi mnogo razlikovao od „različkovog“.

Kako bi anti-globalista made in Serbia reagovao na raspisivanje lokalnih izbora na Kosovu koji slede za godinu i po dana?

Kao prema odlukama kačaničke Skupštine?

Udaranje glavom o zid ne zavisi od zida već pre svega od glave.

Mogao bi revolucionar u pokušaju da za početak pročita Rezoluciju 1244 kojom je pre svih ostalih dokumenata definisano stanje na Kosovu i koja je doneta pre mitrovdanskog Ustava koji članom 194, stavom 4 određuje odnos prema potpisanim i potvrđenim međunarodnim sporazumima i integriše ih kao deo pravnog poretka Republike Srbije.

Mogao bi, takođe, da priupita svog istomišljenika, profesora Antića, koji isto tako ima crveni puter na glavi, prljavu savest i još prljavije ruke iz vremena čistki po Zakonu o univerzitetu, o odnosu domaćeg i međunarodnog zakonodavstva.

Možda bi trebalo obratiti pažnju na paragraf 11, stav c važeće Rezolucije 1244 koja govori o nadležnostima međunarodne misije u vezi raspisivanja izbora na Kosovu.

A ako se već pominje Ustav možda bi trebalo zapitati prethodne Vlade, naročito one koje Kosovo koriste za ostvarenje svoje izolacionističke politike, zbog čega Srbija već 12 godina nije raspisala pokrajinske izbore na Kosovu, pa čak ni za vreme „nacionalne, srpske, pravoslavne, poštene, dosledne, ćirilične, patriotske, one koja uvek može da vas pogleda u oči“ Vlade?

Da li treba podsetiti da je jedan od uslova za nastavak evrointegracija upravo normalizacija odnosa sa Kosovom, a jedini način da Srbija to ostvari, ujedno štiteći svoje interese, jeste vraćanje u život, makar i delimično, Rezolucije 1244.

A svi oni koji su zaduženi za njenu implementaciju, od UNMIK-a, preko Specijalnog predstavnika, pa i samog generalnog sekretara ne priznaju legalnost srpskih institucija na Severu, odnosno, kako je to generalni sekretar i naveo u svom izveštaju - one nisu formirane u skladu sa Rezolucijom 1244.

Insistiranje srpskih vlasti na postojećem stanju (status quo) bilo bi zapravo ukopavanje u živo blato ili prihvatanje neodgovorne politike zamrzivača koje za posledicu ima prosleđivanje nerešenih problema budućim generacijama.

Ako Ivica Dačić želi da napravi tim kojim će on kormilariti, onda nije mudro dati jedno veslo nepouzdanom adolescentu u telu iskusnog političara, koji želi da odvesla čamac na pusto ostrvu prateći karte potpoljene Atlantide. 

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner