Početna strana > Rubrike > Politički život > Haški šamar – nokaut ili otrežnjenje?
Politički život

Haški šamar – nokaut ili otrežnjenje?

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar B. Đikić   
nedelja, 18. novembar 2012.

Kada sam aprila prošle godine, nakon izricanja prvostepene presude za ratni zločin u akciji „Oluja“, govorio svojim prijateljima da se samo zatresla gora, a da će se u drugom stepenu roditi miš, nisu mi verovali. Licitirali su da će možda unekoliko biti korigovane kazne, ali da je oslobađanje apsolutno nemoguće.

Isto tako, i istim ljudima sam danima uoči saopštavanja drugostepene odluke tribunala, objašnjavao da je atmosfera euforije koja se podgreva u Hrvatskoj i Hercegovini rezultat nekome već poznate odluke tribunala. Sama vest o organizovanom praćenju prenosa suđenja, na trgovima, u školama, je dovoljno upozoravala kakva će odluka biti donešena. Čak su i hrvatski izveštači iz Haga imali spreman šampanjac u samom tribunalu. A kada su se već u katoličkim crkvama počele održavati mise, stvar je bila potpuno jasna. Ko sme papi da kaže – ne?

Danas, protivno mišljenjima istih prijatelja, smatram da ništa bolje međunarodna zajednica nije mogla učiniti Srbiji od ovog poslednjeg haškog političkog šamara. Naravno da ne mislim da je hiljade Srba tokom 90-ih stradalo samo od sebe, i da su izbegličke kolone (a i sâm sam bio deo jedne od njih) nastajale tako što su se Srbi iz čisto turističkih razloga upućivali ka Beogradu, Novom Sadu, Nišu... Međutim, Srbiji je ovakav šamar otrežnjenja trebao. Naravno ukoliko se pravilno shvati, i ukoliko do otrežnjenja zaista dođe. Ono što sa razlogom plaši, je da smo nebrojeno puta do sada razne „šamare“ pa i jače od ovog, vrlo brzo zaboravljali i hitali u zagrljaj neprijatelju. Ovo je svakako udarac koji će dovesti do otrežnjenja, ali će biti interesantno pratiti kako će delovati mašinerija koja je zadužena za zaluđivanje ovog naroda: političari-mediji-NVO.

Nakon saopštavanja sramne odluke tribunala u Hagu, primetna je oseka mantri poput: „Suočavanja sa prošlošću“, „Porodica evropskih naroda“, „genocid u Srebrenici“ i sl. Čak se može i pomisliti da je predstavnicima NVO i kojekakvih one-man-show instituta i foruma za ovo i ono, a za koje smo mislili da obraza nemaju već samo džepove, proradila savest. Umukli su, naravno samo na kratko, dok se prašina slegne. Opet će oni, samo da tata da mig.

Nije se dugo čekalo na prvu nespretnu izjavu naših zvaničnika. Potpredsednik vlade, Vučić, je iz Kanade poručio: „da je Srbija ispunjavala i da će ispunjavati svoje međunarodne obaveze, ali da su građani Srbije "konsternirani" oslobađajućom presudom Haškog tribunala hrvatskim generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču“.

Kako vrlo dobro vidimo, jedina međunarodna obaveza Srbije je da bude maltretirana, ponižavana, kinjena, razapinjana i rasturana. Možda neko to do sada nije video opijen „evropskim vrednostima“ i multi-kulti politikom, ali ovaj haški šamar je odlična prilika za otrežnjenje. Mi možda ne možemo da se borimo protiv interesa SAD i Nemačke, ali nam niko ne brani da se ne utapamo dobrovoljno u te interese, i samim tim da nestajemo.

Sa druge strane, ne znam kako to Vučić vidi Srbiju odvojeno od građana Srbije? Ako su građani Srbije „konsternirani“ i ne žele da budu ponižavani (što je i psihološki ispravno), kako to da Srbija nije „konsternirana“ i želi da i dalje klizi i propada? Gde prestaje Srbija, a počinju njeni građani? Ko u stvari čini Srbiju koja pristaje na poniženja, ako to nisu njeni građani? Političari? Mediji? NVO?

A da se Srbija ponižavala i delovala dezorijentisano, to je već poslovično.

Poslednjih godina nismo smeli frižider da otvorimo, a da iz njega ne iskoče zagrljeni Tadić i Josipović. Tadić je pola svog mandata potrošio na „pomirenje u regionu“, misleći pritom da Srbija treba da zaboravi strahoviti genocid učinjen nad srpskim narodom u HH veku, od strane Hrvata. I Srbija je zaboravila. Srbija nije ništa uradila da internacionalizuje problem izbeglica iz Krajine. Sve što je po tom pitanju rađeno, radila su sama udruženja izbeglica, što je nedovoljno. Ovime je Srbija bila glavni saveznik Hrvatske na njenom putu u EU, koji se završava narednog jula, naivno verujući da će Hrvatska podržati Srbiju na tom istom putu (mada se za nekoga ko se deset puta saplete o isti kamen ne može reći da je naivan). 

Orgijaško slavlje koje je organizovano u Hrvatskoj nas je prenulo iz tog bunila. Na ulice je izlivena ogoljena istina o mržnji Hrvata prema Srbima, brižno sakrivana iza nemuštih političkih izjava, predsednika Josipovića (Tuđman i Mesić su u tome bili manje spretni, oni mržnju nisu krili).

Koliko god mi bili „konsternirani“, moramo biti svesni činjenice da tribunal u Hagu, nije oslobodio samo dve osobe, on je oslobodio Hrvatsku. Hrvatska sada može svom silinom i uz pomoć svih saveznika da se baci na tužbu protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu. Ne treba uopšte sumnjati da je kontratužba Srbije ovom odlukom haškog tribunala oslabljena, jer će sudije ovog suda, naročito iz zemalja nenaklonjenih Srbiji, biti na strani Hrvatske, a vrlo moćan instrument će im upravo biti oslobađajuća presuda hrvatskim generalima.

Posledice odluka Međunarodnog suda pravde, mogu takođe biti dalekosežne, i naravno štetne po Srbiju. Tim odlukama je moguće čak i oslobađanje Hrvatske za genocid 1941-45, i toga moramo biti svesni. I ne samo svesni, nego i znatno bolje organizovani nego što je to Hrvatska, ako je to uopšte moguće.

Ponovno ruganje međunarodnom pravu od strane moćnika u Hagu, moglo bi izazvati i potrese na političkom planu u Srbiji. Vrlo dobro je primetno da tzv. međunarodna zajednica, Vojvodinu sve više smatra celinom koja ne pripada Srbiji. Vojvodina se sve više u zapadnim političkim krugovima, pretvara u neku rezervnu pokrajinu Hrvatske i(ili) Mađarske. Tu rezervu bi oba naša suseda drage volje kapitalizovala.

Takođe, naša spoljna politika nipošto ne sme biti trapava kao do sada. Mi moramo znati šta hoćemo, jer nam je haški šamar pokazao „dobronamernost“ Evrope. U međunarodnim kontaktima ne sme biti incidenata, poput onoga kojeg je izazvao predsednik Nikolić, izražavajući razumevanje za probleme Makedonije u sporu sa Grčkom, čime je izazvao reakciju Atine. A da bi se nekako izvadio izjavio je da su nam „i Makedonija i Grčka podjednako prijatelji“, što je isto kao kada na venčanju odgovorite sa NA, pa se brzo ispravite i kažete DE!

Naši zvaničnici ne smeju da daju izjave da su nam podjednako prijatelji i zemlje koje su priznale, kao i one koje nisu priznale Kosovo. To je nonsens, kojim pokazujemo koliko nam je do Kosova stalo. Ne mogu nam biti jednako prijatelji Grčka, koja nije i BJRM koja jeste priznala Kosovo. Ne može ako se meri istim aršinom. Štaviše, pametna država bi zemljama saveznicam omogućavala i povoljniju privrednu saradnju, a ne kao što danas imamo situaciju da nam je pola Vojvodine u rukama hrvatskih tajkuna.

Ako želimo da sačuvamo državu, čije same temelje uveliko podrivaju „prijatelji“ sa Zapada, ako želimo da sačuvamo narod koji je ovom haškom presudom legalizovan kao lovina za odstrel, nipošto se ne smemo udaljavati od prijatelja. Ne sme se desiti, a desilo se, da se Srbija priključi sankcijama EU protiv Belorusije; nipošto se ne sme desiti da se Srbija priključi sankcijama protiv Irana i Sirije, čime direktno radi protiv interesa Rusije, a za interese Turske, čije su namere prema Srbiji poprilično problematične. Srbiji bi bilo znatno pametnije  da sa Rusijom kao garantom Rezolucije SB UN 1244 i Dejtonskog sporazuma sarađuje kako bi rešavala svoje teške probleme, nego da u evropskom horu osuđuje Rusiju zbog hapšenja satanističke grupe Pusi Rajots, koja je skrnavila pravoslavni hram.

Uspavani evropskim šargarepama, a oguglali na udarce evropskih štapova, poprilično smo situaciju ispustili iz ruku. Ova najnovija sramna, rasistička odluka tribunala u Hagu kojom je legalizovan progon i ubijanje Srba, bi morala za nas da bude šamar koji će nas iz tog evropskog sna probuditi. To se jednostavno mora. Ako nastavimo da spavamo i sanjamo, a ne da sagledavamo realnost sveta u kome živimo, ovaj haški udarac će značiti nokaut, iz koga ćemo se (možda) probuditi, tek kada igra bude završena.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner