Početna strana > Rubrike > Politički život > EU-ultimatum bez alternative
Politički život

EU-ultimatum bez alternative

PDF Štampa El. pošta
Zoran Grbić   
petak, 05. april 2013.

Germani izgleda vole ultimatume. Na stranu onaj austrougarski iz 1914. koji se sad s pravom navodi u brojnim poređenjima sa poslednjim ultimatumom nemačkih parlamentaraca. Nemačke vlasti su kroz istoriju upućivale ultimatume i drugim državama. Ribentrop je 1939. uputio zahtev Litvaniji da se odrekne dela teritorije, uz pretnju nemačkog napada. Belgiji je 1914. upućen ultimativni zahtev da se odobri prolaz trupama ka Francuskoj, a zahteve su dobili i Rusija i Francuska. Ultimativni zahtev je nedavno upućen i Kipru, od strane Evropske centralne banke, sa sedištem u Frankfurtu, a sličan zahtev upućen je svojevremeno i Grčkoj. I upravo ovih dana, svetski mediji su puni bizarne vesti, uz velike naslove o ,,novom nemačkom ultimatumu'“. Nemački carinici su zaustavili pevača DŽastina Bibera, i oduzeli mu pratioca, malog ,,kapućin“' majmuna, javno mu zapretivši da će ga oduzeti trajno, ukoliko za četiri nedelje ne obezbedi papire za njega. Ali takvi ultimatumi, pogotovo forma onog koji je upućen nama, više su sramota za onoga ko ih je uputio. Nekad su bili razumljivi, u svetu bez Ujedinjenih nacija, Lige naroda, bez međunarodnog prava, sa starim odnosima među državama i kolonijalnom svetskom politikom, to se nekako podrazumevalo. Danas, u svetu kojim načelno dominira priča o ljudskim pravima, jednakošću, demokratijom, postavljanje ultimatuma je prosto retrogradno ponašanje bivše imperije, nepristojni romantičarski žal za starim vremenima.

Ne bi trebalo da se ljutimo na Nemačku zbog ultimatuma. Ne samo zato što nismo jedini koji su ga dobili. Ne ni zbog toga što taj ultimatum grupe nemačkih parlamentaraca i nije neki ozbiljan ultimatum, iako se na njemu ponovo insistira, po drugi put od septembra. Više zbog toga što smo ga svojim ponašanjem zaslužili. Ali postoji i onaj drugi, daleko ozbiljniji ultimatum, o tome da Srbija neće ući u Evropsku uniju ukoliko ne postigne dogovor sa prištinskim vlastima, a prema njemu izgleda da nismo ispoljili jednaku ozbiljnost.

Kada se odlazi na pregovore, ne ističe se unapred da će se u pregovorima mnogo izgubiti. Može da se pomene za domaću upotrebu, onako uzgred, ali ne i da se puno puta naglašava kao neminovna činjenica koja je poznata unapred. Nema razloga da oni javnost pripremaju na najgore, preživeće Srbija loše vesti, preživljavala je i ranije. Oni bi trebalo samo da brinu o tome da svoja očekivanja i ciljeve što više sakriju, i da ne izgube mnogo na pregovorima. To je oduvek bila osnova taktike svih pregovora u istoriji. Osim ovoga (a ni to nije malo), potpredsednik Vlade najavljuje ,,paklenih 11 dana'' (?), i očajavajućim glasom na televiziji, pred odlazak na pregovore, nebrojeno puta ponavlja kako mi moramo da se dogovorimo što pre, kako više ne smemo da čekamo, kako moramo da pristanemo. Kad Priština i Tači čuju to, zbog čega bi se ponašali drugačije nego što se ponašaju? Zbog čega bi nam dali bilo šta? Zbog takvog našeg ponašanja, pregovori su unapred izgubljeni, a izgubljeni su odavno, davno pre ove vlade. Zbog politike ,,Evropa nema alternativu'“. Onaj ko je smislio i prihvatio da sprovodi politiku tog slogana, doveo je do tragično loše pregovaračke pozicije. Kad Evropa i Priština čuju da smo u očajanju, zašto bi nama pravili bilo kakve ustupke?

Uskoro će na pijace stići puno jagoda. Onih domaće, ne evropske. Zamislite nekog ko ode na pijac, priđe tezgi i zatraži kilo jagoda. I dok seljak meri, kaže mu ,,Znate, ja mnogo volim jagode. Ne mogu da živim bez jagoda. Za mene, jagode nemaju alternativu. Sve pare bih dao za jagode. Unapred znam da ću dati puno para, spreman sam na to, ali ću svojoj porodici nekako objasniti da je to bilo neminovno. Jagode su mi najvažnije.“ Ne postoji seljak na kugli zemaljskoj koji bi takvom naivku (pleonazam) prodao jagode jeftino. Zašto bi? I onda taj čovek pokunjen ode kući, i porodici priča kako je seljak zao, jer je rekao veliku cenu i hteo da ga prevari. Niko nas neće da prevari, sami smo to uradili.

Dramatičan govor pre pregovora nastavljen je i nakon njih. Premijer Srbije Dačić izjavio je da je u utorak ,,Dan D“ za Srbiju, da se Srbija nalazi u živom pesku, bez ijednog iskrenog prijatelja na zapadu, a Vučić strahuje da bi odbijanje pregovora dovelo do propasti Srbije. Takva retorika stvarno odavno nije viđena na ovim prostorima. Što se tiče dana D, mogao bih da se kladim da bi svaki stanovnik Srbije, ako se malo zamisli, mogao da nabroji bar dvadeset takvih ,,dana D“ u poslednje dve decenije. Čak su nam i decenije bile ,,Decenije D“. Ovde je bilo puno sudbinskih momenata i prelomnih trenutaka, a Srbija je ipak nekako preživela sve njih, nije doživela propast koja se prognozirala. I to bez ijednog prijatelja sa zapada, koji nikada i nisu bili brojni.

Očigledno je da se naša delegacija nalazi u teškoj poziciji, i očigledno je da postoje brojni pritisci na nju, sa svih strana, znanih i neznanih, pa su ovakve dramatične izjave (samo one nakon pregovora) ljudski razumljive. Isto tako, očigledno je da oni koji vrše pritisak smatraju da Srbija mora da popusti. I očekuju da će se to i desiti, zato što ,,Evropa za Srbiju nema alternativu“. Njihove pretnje su tu samo da bi našim pregovaračima olakšali donošenje teške odluke. Ali Srbija ima drugi put, postoji alternativa, i neće se ništa tragično desiti ukoliko ne pristane. Nisu ovo devedesete, nije Brisel Rambuje, bombardovanje je prošlo i neće se ponoviti. I katastrofični scenariji po kojima bi nam se u tom slučaju desio finansijski krah teško da mogu da budu verovatni. Ako bi zapad to i dozvolio, jer tamo ,,nemamo prijatelje“, teško je poverovati da bi nas, uslovno rečeno, istočni prijatelji pustili da propadnemo. Jedino što će se desiti je to da će se pregovori odložiti. Kada sutra bude bilo novih pregovora, ovi koji danas vrše pritisak biće svesni da Srbija ima svoj stav, da poštuje svoje interese, i da je svesna da postoje i druge alternative. Da je sposobna da ode na pregovore na kojima će umeti da vaga opcije i interese, znajući da ih ima.

Vlast je bila jako transparentna (i previše) kad je objašnjavala svoju poziciju pred izbore, i jako transparentna u otkrivanju sudbinske važnosti svog cilja, Srbija u Evropi. Bilo bi jako korisno kad bi bar polovinu te transparentnosti pokazali i u konačnom odgovoru na pitanje šta tačno Srbija dobija ulaskom u Evropsku uniju? Pošto se već dugo priča o teškim odlukama, velikim ustupcima, očigledno je da je velika cena u pitanju. Zbog toga je razumno, pre kupovine tako skupe robe kao što je Evropa, proveriti šta je ta roba zapravo, koliko to stvarno vredi, koliko je tačno isplatljivo. Zanimljivo da niko nije napravio nikakvu studiju o tome, ne postoje nikakve ozbiljne procene. Osim što niko nije primetio da su komšije Rumunija i Bugarska napredovali od ulaska. Pa ako ne dobijamo mnogo, recite hvala lepo, nećemo, skupo je to za nas. Lepa je Evropa, fino izgleda u izlogu, ali mi nemamo pare da je platimo. Kažite, navratićemo drugi put. Možda kad bude neko sniženje.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner