Politički život | |||
Doslednost i naša opozicija |
![]() |
![]() |
![]() |
nedelja, 29. septembar 2013. | |
Na političku scenu iznova stupaju zaista najopskurniji i često najozloglašeniji predstavnici i glasogovornici starog režima, ali sada kao zastupnici reformisane i modernizovane Socijalističke partije Srbije (a radi se u stvari o svojevrsnoj političkoj travestiji). Više se radi o želji onih političkih i analitičarskih krugova koji bi želeli da vide stvarnu reformu Socijalističke partije nego što se to realno dešava u političkom životu, jer se ne menja način njenog političkog delovanja, koji se oslanja na praksu ustanovljenu kada je ova partija imala apsolutnu vlast u ovoj zemlji. Međutim, postoje zaista veoma znakovite sličnosti sa vremenom devedesetih godina. I danas imamo jednu jaku političku stranku koja ima gotovo natpolovičnu podršku u javnosti i političkog vođu koji je koncentrisao gotovo apsolutnu moć u svojim rukama, kao novi politički mesija i novorođeni i preumljeni nosilac i glavni stub proevropske politike koja nema alternativu. Takođe, na strani opozicije imamo razjedinjenost, surevnjivost i borbu za prvenstvo u vođenju opozicionog bloka. Ali u devedesetim godinama, za razliku od vremena u kome danas živimo, opozicija je imala ozbiljnu političku snagu i sposobnost da pokrene građane i održava veru u dolazak boljih i pravednijih vremena. Imala je dva najvažnija politička svojstva koja čine opoziciju validnim i respektabilnim političkim faktorom – moralni kredibilitet i korpus demokratskih ideja koje su činile pokretačku snagu u borbi protiv tadašnjeg režima. Upravo su ta nada i moralni integritet bili najveće izvorište verodostojnosti i moći tadašnje opozicije ma koliko ona bila nejedinstvena i pocepana, ali imala je jedan izuzetno važan objedinjavajući faktor, borbu za ostvarivanje demokratskih principa i promenu autoritarnog načina vladavine. I što je još važnije, postojala je jasna demarkaciona politička, ideološka, kulturološka i moralna granica između vlasti i opozicije. U protekloj deceniji je ta granica brutalno izbrisana i poništena i prosto je otužno gledati kako se predstavnici stranaka (uključujući i tzv. opozicione) utrkuju ko će pre ponuditi svoje dobre usluge vladajućem režimu ili biti na raspolaganju za obezbeđivanje poslaničke većine u Parlamentu. Zato ne treba da nas čudi što se već duže vreme javlja velika ravnodušnost i apatija koja uništava naš društveni i politički život svodeći ga na besomučno stranačko namirivanje i sve ogoljeniju i beskrupulozniju političku trgovinu, što stvara sve veću razočaranost u našem društvu. Još je Monteskje govorio da je ravnodušnost najveća opasnost za državu. Mi imamo pri tome kombinaciju ravnodušnosti i nemoći konstituisanja respektabilne političke alternative, a opozicija je u velikoj meri sama sebe marginalizovala i dezangažovala. I upravo se zato naša opozicija (ono što je od nje preostalo nakon svih političkih trgovina i namirivanja) nalazi usred dubokog mora ravnodušnosti, apatije, neverice, izneverenih nada i ona nije više sposobna da obnovi uverljiv i delatan moralni dignitet koji je osnova svake respektabilne opozicione politike. Ona ne može da pruži valjane dokaze da je moralno superiornija u odnosu na predstavnike sadašnje vlasti koji se predstavljaju kao veliki borci protiv korupcije (ali samo da ne budu dodirnuti njihovi najznačajniji kadrovi). Nekada su predstavnici opozicije u devedesetim godinama (većina je nažalost i danas aktivna na našoj političkoj sceni) govorili da su poštenje i moralnost najbolja zaloga za uspeh svake politike. Danas ni oni sami u to ne veruju, a veliko je pitanje da li su iskreno verovali u te principe kada su ih svojevremeno zastupali. Vreme je pokazalo da nisu, i sada u to možemo veoma lako da se uverimo. Pored gubitka mogućnosti da reafirmišu moralnost i moralni legitimitet u politici opozicija je utonula u potpunu bezidejnost, ona nema respektabilan korpus ideja koje bi imale potrebnu pokretačku i mobilizatorsku snagu, ali i stvorile jasnu ideološku i političku polarizaciju koja bi omogućila da se raspoznaju snage opozicije i vladajuće stranke. Ta granica mora da bude jasno i precizno ideološki i politički uspostavljena da bi mogli da imamo osnovne uslove za funkcionisanje demokratskog sistema – sučeljavanje različitih ideoloških i političkih pozicija u rešavanju ekonomskih, socijalnih, kulturoloških i nacionalnih problema. Naša opozicija je veoma daleko od izuzetne misli Viktora Igoa „Ništa nije tako snažno kao ideja za koju dođe vreme”. Stranke koje sada čine nejaku i konfuznu opoziciju prepustile su većinu pokretačkih ideja vladajućoj koaliciji (borba protiv korupcije, procesi evropskih integracija, rešavanje kosovskog pitanja, ekonomske i političke reforme, modernizacija i evropeizacija društva), one nemoćno tumaraju nesposobne da artikulišu ozbiljnu i verodostojnu demokratsku političku alternativu jer je očigledno da Srbija sada sve više klizi u svojevrsni jednopartijski populizam i sistem u kome se mogu prepoznati sve izraženije autoritarne crte i uspostavljanje sistema vladavine novog političkog vođe, koji postaje alfa i omega u rešavanju svih društvenih problema i to stavljajući se iznad postojećih demokratskih institucija i procedura.
Taj dramatičan gubitak poverenja se pretvorio u bes, apstinenciju i veliko razočaranje jer je protekla decenija demokratske vladavine donela smo kozmetičke i površinske promene i sada dominantnog načina (jednopartijskog) vladavine, ali i pljačkašku privatizaciju, gubljenje stotina hiljada radnih mesta, tajkunizaciju, spregu politike i krupnog kapitala, veliko i razarajuće osiromašenje našeg naroda, njegovo socijalno i moralno beznađe koje ga je dovelo na rub propasti. I večite stranačke vođe koje su sada u opoziciji misle da je dovoljno da izgovore par prigodnih rečenica izvinjenja da se poverenje naroda opet zadobije kao u nekoj političkoj bajci. Ali ta bajka ne postoji, jer je stvoren surovi svet ekspoloatacije i divljeg kapitalizma koji rastače i poslednje ostatke naše narodne volje i snage. Pri tome je sadašnja opozicija izgubila i svoj temeljni socijalni i politički oslonac, gotovo je završen proces uništavanja i političkog deklasiranja srednjeg sloja koji nesmanjenom žestinom traje duže od dve decenije.
Ovako dramatično dezangažovana i bezidejna opozicija nije pronašla još uvek (a ne nazire se ozbiljna mogućnost da je sposobna i spremna da to i učini) pravi odgovor na prekomponovanje političkih odnosa i snaga u našem društvu. Ona je ostala zarobljena u svojim političkim i ideološkim šablonima koje je koristila od početka uvođenja višestranačkog sistema i time samu sebe uvela u zamku anahronosti, nemoći i nesposobnosti da menja ne samo svoje već oveštale ideološke postavke već i svoje okoštalo i prevaziđeno organizaciono i programsko ustrojstvo. Ona više nije onaj preko potrebni demokratski dinamički politički faktor koji menjajući sebe menja i samo društvo. „Naše doba leži svom težinom na nama. Mi smo još uvek bolesnici i daleko smo od toga da postavljamo teze i razmatranja o svojoj bolesti”, zapisao je Ivo Andrić, i ovim iskazom kao da je postavio najprecizniju političku dijagnozu naše sadašnje opozicije, koja niti može da nam olakša težinu našeg doba, niti uspeva da na pravi način raspravlja i postavlja teze o merama koje će doprineti prevladavanju naše duboke ekonomske, moralne i političke krize. Za takav poduhvat je za našu opoziciju neophodno da izađe iz začaranog kruga o kome je govorio Borislav Pekić: ”Opasno je za bilo koju partiju da bude u položaju iz koga ne može razlikovati one koji su u njoj iz opredeljenja od onih koji su u njoj iz interesa. Našem načinu životu nedostaje doslednost, otuda potiče većina naših duhovnih, duševnih i društvenih kriza”. Nesposobnost da se odbrani i ostvaruje princip doslednosti je glavna odlika naše sadašnje opozicije, a doslednost u politici je osnov moralnosti bez koje opozicija ne može da dobije toliko potrebni politički i ljudski kredibilitet. Samo političke i i društvene snage koje budu reafirmisale snagu doslednosti, načelnosti, moralnosti i stvorile jasnu ideološku platformu za duboke socijalne i ekonomske promene našeg društva inspirisane težnjom da smanje endemsko siromaštvo, reaktiviraju princip socijalne pravde, stvore uslove za razbijanje političkih i ekonomskih monopola i tako omoguće delovanje slobodnog tržišta i funkcionisanje vladavine prava, biće u prilici da obnove smisao opozicionog delovanja i snažno zatalasaju mrtvo more ravnodušnosti koje nas sada okružuje i okiva. |