Početna strana > Rubrike > Politički život > Diplomatska pobeda Rusije - i istine!
Politički život

Diplomatska pobeda Rusije - i istine!

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Milošević   
petak, 24. jul 2015.

Veto koji je Rusija stavila u Savetu bezbednosti UN na britansku rezoluciju o Srebrenici i dalje izaziva veliku pažnju u političkim krugovima i javnosti kako u Srbiji, tako i u regionu, pa i široj međunarodnoj zajednici. Tim pre što su sa njom, direktno ili indirektno, vezani događaji poslednjih dana, posebno u vezi sa skandaloznim fizičkim napadom na premijera Srbije Aleksandra Vučića u Potočarima. Napadom koji nema primera u međunarodnim odnosima i koji umnogome govori više nego što se to na prvi pogled može da izgleda. Taj napad može u izvesnoj meri da uputi na uzroke građanskog rata na tlu bivše Jugoslavije, a posebno u Bosni i Hercegovini.

Razlozi zbog kojih je Moskva stavila veto dobro su poznati našoj i međunarodnoj javnosti i na njima se ne bih duže zadržavao. Oni su podrobno i ubedljivo izneti u saopštenju ruskog ministarstva inostranih poslova i govoru ruskog predstavnika u UN Vitalija Čurkina. Ponovio ih je predsednik Komiteta Državne dume za međunarodne odnose Aleksej Puškov, a rezime je, u najkraćem, sledeći: britanska rezolucija bila je neprihvatljiva zbog svoje političke motivisanosti, neizbalansiranosti i pogubnog karaktera po proces nacionalnog pomirenja u Bosni i Hercegovini i uopšte na Balkanu. Moskva ne poriče (a to ne poriče ni zvanični Beograd) da je to bio veliki zločin protiv muslimanskog stanovništva u Srebrenici. Ali, kaže Puškov, mi se ne slažemo sa formulacijom genocida. Ne slažemo se jer su u godinama rata u Jugoslaviji etnička čišćenja i ubistva po nacionalnoj pripadnosti vršile sve strane. 

Istovremeno, britanska rezolucija trebalo je da bude trojanski konj za rasturanje Dejtona. Ili, kako je to napisao kolega Đorđe Vukadinović, malj, toljaga za likvidaciju Republike Srpske. Formula o genocidu trebalo je da potkrepi tvrdnju bošnjačke strane da je Republika Srpska genocidna tvorevina i da kao takva ne sme da opstane. Tako bi se stvorila unitarna Bosna i Hercegovina u kojoj bi Srbi bili u podređenom položaju. Zajedno sa ,,regulisanjem’’ kosovskog pitanja, to bi vodilo finalizaciji teritorijalno-političkog uređenja Zapadnog Balkana po američko-britansko-NATO merilima, kriterijumima i interesima. I na ogromnu, nepopravljivu štetu po srpski narod i srpsku državu.

Pojedini analitičari u Moskvi idu i znatno dalje od toga. Tako gospođa Jelena Guskova, direktorka Centra za proučavanje balkanske krize Instituta za slavistuku Ruske akademije nauka, u jednoj izjavi kaže: Da je prošla britanska rezolucija, NATO bi se ,,oprao’’ za 78 dana bormardovanja SR Jugoslavije. Po njenom mišljenju, blokiranje poteza Londona je ,,diplomatska pobeda Rusije i - istine’’. 

Za trenutak bih se zadržao upravo na drugom delu te tvrdnje, naime na pobedi istine. Smatram da je pogrešno reći da je Rusija stavila veto zbog istorijskog prijateljstva sa Srbijom, zbog toga što vodimo zajedničko poreklo, što smo iste vere, što nam je jezik sličan itd. Da, to je značajna komponenta u našim uzajamnim odnosima, ali u ovom slučaju ni izbliza preovlađujuća. Rusija je stavila veto zato što je želela da zaštiti istinu, uverena da istina i pravda nisu na strani preglagača rezolucije već na suprotnoj, srpskoj strani. Tog principa Rusija se držala se i u mnogim ranijim prilikama i to ne samo kada su bili u pitanju događaji na prostorima bivše Jugoslavije nego uopšte, kada su u pitanju kretanja na međunarodnoj sceni.

O dobroj, iskrenoj i objektivnoj nameri Rusije govori i činjenica da je rusko ministarstvo inostranih poslova u posebnoj izjavi pozvalo da budu privedeni pravdi svi koji su odgovorni za masakr muslimana u Srebrenici. Veoma sumnjam da bi Rusija, bez obzira na tradicionalno prijateljstvo sa Srbijom, stavila veto na ovaj ili neki drugi dokument koji bi nedvosmisleno govorio o srpskoj krivici.

Uostalom, evo i nekoliko detalja koji ogoljuju licemeran stav Britanije i drugih zapadnih zemalja kada je u pitanju rezolucija o Srebrenici. Zašto niste sačinili i stavili na glasenja rezoluciju povodom 40-godišnjice završetka rata u Vijetnamu - upitao je sa govornice Saveta bezbednosti Vitalij Čurkin? Zašto niste pripremili predlog rezolucije u kome ste mogli osuditi tepih-bombardovanje Hanoja? Da osudite korišćenje napalma, ubistvo stotine mirnih žitelja seoceta Mi Laj u Vujetnamu koje je naredio američki porucnik Keli, kojeg je velikodušno pomilovao predsednik SAD. 

Nedavno je bila godišnjica nezakonite invazije Iraka od strane SAD i Ujedinjenog Kraljevstva, koja je prouzrokovala pogibiju miliona ljudi i dovela ceo region do najžešće krize. Zašto SAD i Velika Britanija nisu predložile da se tim povodom usvoji rezulucija u Savetu bezbednosti koja bi događaje nazvala pravim imenom? Problem je u tome, zaključuje Čurkin, što se vaš humanizam uključuje i isključuje u zavisnosti od političke celishodnosti.

Bivši britanski diplomata DŽulijan Harston postavlja pitanje: gde je Englezima bila pamet kada su pisali ovu rezoluciju i da li ih grize savest kada je reč o Srebrenici? Predložena rezolucija je, prema njegovom mišljenju, bila greška. Postoji izreka koja kaže da je put do pakla popločan dobrim namerama. Ako pokušamo da verujemo u to da su oni koji su pisali rezoluciju zaista verovali da će time pomoći proces pomirenja, onda moram da pretpostavim da je reč o izvesnoj naivnosti i nedostatku ozbiljne analize u Londonu i Njujorku. U ovo je, nažalost, lakše poverovati sada nego bilo kada u prethodnih pedeset godina. Ujedinjeno kraljevstvo je do te mere diglo ruke od liderstva u međunarodnim odnosima da ga SAD posmatraju kao neozbiljnog saveznika, dok ga u Evropi ignorišu - kaže Harston. ,,Da sam predstavio nacrt rezolucije o Srebrenici bilo kom od mojih ambasadora, sigurno bih na vrhu naslovne strane elegantnim rukopisom video sledeće: ,,Ovo nam neće doneti ništa dobro. Dajte da zaboravimo’’ - zaključuje Harston.

Sasvim nedavno oglasio se i šeik Imran Husein, ugledni islamski teolog i filozof. On je u posebnoj poruci muslimanima čitavog Balkana ocenio da zločin koji se pre dvadeset godina dogodio u Srebrenici nije genocid. On navodi da je u Srebrenici ,,sproveden sistematski plan poguran od strane Zapada i NATO’’.

Oglasio se i direktor Centra ,,Simon Vizental’’ iz Jerusalima Efraim Zurof, koji takođe kaže da masakr muslimana u Srebrenici 1995. nije bio genocid. On je upozorio na zloupotrebu tog termina baš kao što se zloupotrebljava i reč holokaust. 

Naravno da su ljudi srpske nacionalnosti ogorčeni tvrdnjom da su genocidan narod, u čemu imaju podršku mnogih drugih naroda sveta. Ogorčena takvom tvrdnjom koju je nametala britanska rezolucija, direktorka ,,Oksford centra’’ Jelena Radojković uputila je otvoreno pismo britanskom ambasadoru u Beogradu Denisu Kifu u kome je ne samo dokumentovano demantovala navode iz rezolucije, nego i podsetila na zločine koje su tokom vekova činili Britanci. Zločine koje niko nije procesuirao i koji će zauvek ostati nekažnjeni. 

Pošto je podsetila da je rođena u Beču, da je više od četrdeset godina svog života posvetila negovanju i promociji britanske kulture i jezika, gospođa Radojković izražava duboko neslaganje u pogledu termina geniocid koji ni lingvistički ni faktički ne može biti primenjen na slučaj Srebrenica. Ona kaže da veliki broj svetskih i srpskih analitičara tvrdi da je ceo događaj u Srebrenici bio namerno insceniran kako bi se stvorio povod za bombardovanje Srbije bez odobrenja Saveta bezbednosti UN. Ovaj presedan je otvorio vrata svim budućim ratovima, razaranjima i milionskim žrtvama na Bliskom istoku, u Africi i Aziji u 21. veku. Paradoksalno je da se zločin nad 3.500 srpskih civila u toj istoj Srebrenici ne samo ne podvodi pod genocid nego se ne pominje ni kao zločin. Da ne govorimo o ostalim stradanjima srpskih civila širom bivše Jugoslavije koji su bili mučki ubijeni od strane mudžahedina, hrvatsko-američke vojske.

U otvorenom pismu se podseća da srpski narod nikada u svojoj istoriji nije počinio genocide, dok su drugi počinili genocide prema srpskom narodu. U Prvom svetskom ratu Srbija je izgubila milion i po radno sposobnog i reproduktivnog stanovništva. O nečuvenim zločinima austrijske vojske nad srpskim civilima ima nebrojeno dokaza dokumentovanih fotografijama. U Drugom svetskom ratu, u najvećem genocidu nad srpskim civilima u kvinslinškoj Hrvatskoj pod okriljem nemačke okupacije, a pod rukovodstvom hrvatskih ustaša, zverski je ubijeno od pola miliona Srba, Jevreja i Cigana (BBC), odnosno 1,8 miliona (Špigel, 2010) do dva miliona, koliko navodi u svojim radovima poznati nemački katolički teolog Karl Hejnz Dešner.

Posle svega navedenog, kaže gopođa Radojković u otvorenom pismu, postavlja se pitanje da li Velika Britanija ima pravo, odnosno kredibilitet, da bude ,,judge and the jury’’ ne samo u slučaju Srebrenice nego i uopšte. Koliko je genocida, zločina i otimanja nacionalnih dobara učinjeno u ime i za račun Velike Britanije u proteklim vekovima britanskih kolonijalnih ratova na svih pet kontinenata, od Amerike preko Afrike, Indije sve do Kine, gde se broj žrtava meri stotinama miliona. Dakle, arogancija sa kojom se britanska vlada postavlja u slučaju Srebrenice predstavlja ne samo krajnji cinizam nego i uvredu kako srpskog, tako svih naroda sveta. A ključno pitanje je - koji je smisao i cilj ovog čina.

S druge strane, mnogi britanski i drugi zapadni političari, novinari i analitičari razočarani su što britanska rezolucija nije prošla. Mnogi od njih su ,,šokirani’’, ,,zapanjeni’’ ,,razočarani’’. Dabome da jesu: toliko truda, pritisaka i ucena, toliko nade i očekivanja, a na kraju - mućak.

Urednik britanskog nedeljnika Ekonomist Tim DŽuda za Radio Slobodna Evropa kaže da je sramotno što je Rusija uložila veto, kao i da je to Srbiji donelo teret negativnog publiciteta u svetu. ,,Neko je rekao da je Srbija sebi dala autogol kada je svet u pitanju. Ako će u unutrašnjoj politici to možda doneti glasove gospodinu Vučiću i Nikoliću, u zapadnoj međunarodnoj zajednici ovo izgleda kontraproduktivno’’, smatra DŽuda.

Čudna neka logika dotičnog gospodina. Srbija i srpski narod uspevaju da se se odbrane od nametnute i neosnovane optužbe da su genocidni, a time sebi zadaju autogol. Tu se već ne radi o nakaradnom tumačenju jednog događaja, niti o novinarskoj etici. Tu je u pitanju krajnja zlonamernost jednog čoveka i politička zaslepljenost.

I novinarka CNN Kristijan Amanpur ima slično mišljenje. Ona za televiziju N1 kaže da je razočaravajuće to što je Rusija odlučila da stavi veto. Na primedbu da mnogi u Srbiji smatraju da je bila protiv Srba za vreme građanskog rata u Jugoslaviji, o čemu je izveštavala svoju redakciju, i da se zalagala za vojnu intervenciju protiv Srba u Bosni, kao i za bombardovanje Srbije 1999 godine, ona odgovara da je ,,govorila samo istinu’’. 

,,Mislim da sam držala ogledalo u kojem su se oni videli i to im se nije svidelo’’, rekla je Amanpur. Smatram da bi dotična gospoja trebalo sebe da pogleda u ogledalu. Da je objektivna, verovatno joj se ne bi dopalo ono što tamo vidi.

Hrvatska se priprema da obeleži dvadesetu godišnjicu ,,Oluje’’. Kako je najavljeno, u Zagrebu će se održati vojna parada na koju su pozvane jedinice svih članica Alijanse. Srbija, razume se, ocenjuje takvo učešće neprijateljskim gestom jer se radi o proslavi jedne vojne akcije u toku koje je ubijeno više od hiljadu srpskih civila, a iz Hrvatske proterano oko 250.000 građana srpske nacionalnosti. Predsednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović slavodobno je izjavila da će u toj ,,proslavi’’ učestvovati i Srbi iz Knina. Mislim da bi malo ko poželeo da se nađe u njihovoj koži. Prema poslednjim izveštajima, pozivu da učestvuju na ,,proslavi’’ neće se odazvati većina zemalja da ne bi dalje raspirivale strasti. 

Čini se da je politički prizvuk počeo da se oslikava i tamo gde bi to najmanje trebalo da bude - u sportu. I to, razume se, opet na štetu Srba i Srbije. Kako se može drugačije protumačiti odluka suda da se fudbalskoj reprezentaciji Srbije posle prekinute utamkice u Beogradu zbog drona sa slikom velike Albanije, oduzmu tru boda i dodele Albaniji. Po kom to kriterijumu, po kakvoj pravdi i istini? 

Sasvim nedavno, završen je teniski turnir u Vimbldonu. Trijumfovao je Novak Đoković. Publika je listom navijala za njegovog protivnika Švajcarca Rodžera Federera. Ili, bolje rečeno, navijala je protiv Novaka Đokovića. Publika, razume se, ima pravo da se opredeli za koga će navijati. Ali, način na koji je to činila ne služi joj na čast. Čak su i pojedini britanski komentatori zaključili da je srpski teniser zaslužio više poštovanja. Teško je oteti se utisku da je upravo nacionalna pripadnost Đokovića opredelila reagovanje publike, što je više nego žalosno. Tim pre što se radi o čoveku - ljudini, vitezu među sportistima, velikanu među ljudima. Čoveku koji je sa svojih 28 godina po moralnim, sportskim i svim drugim kvalitetima zadivio sve dobronamerne ljude u svetu i uzdigao se daleko iznad svih nas.

Izvinjenje za ovakvo neviteško ponašanje londonske publike ne može nešto mnogo da popravi. Kao što ne mogu da poprave naknadna priznanja pojedinih zvaničnika na Zapadu da je bombardovanje Srbije 1999. bilo greška. Ovih dana papa Francisko tokom posete Latinskoj Americi izvinio se za zla koja su domorodačkom stanovništvu naneli španski kolonizatori pre nekoliko vekova. Svojevremeno su se izvinili i Amerikanci starosedeocima kontinenta što su im, takođe pre nekoliko vekova, uzimali skalpove i ganjali ih u geta. A sada dele lekcije o demokratiji, ljudskim slobodama i jednakosti.

Ima li nečeg lošeg u konstataciji da nema dobrih i loših naroda već samo dobrih i loših pojedinaca, da se ljudi ne smeju deliti po rasnoj, nacionalnoj ili verskoj pripadnosti a još manje ubijati se na osnovu takvih podela. Čovek je jedino živo biće na planeti Zemlji koje još nije prevazišlo ovakve nastranosti. Ostale životinjske vrste ih ne poznaju.

Ima li, takođe, nečeg lošeg u konstataciji da za sva zlodela koje su činili ili čine pojedinci odgovaraju, po najstrožim kriterijumima, oni koji su ih izvršili? Po jednakoj, a ne selektivnoj pravdi. Koliko mi je poznato, to je ono za šta se zalažu zvaničnici u Beogradu, a što im se osporava u nekim centrima moći. To se pre svega odnosi na strašne događaje devedesetih godina prošlog veka, a u direktnoj je vezi sa poslednjim zbivanjima oko Srebrenice i britanske rezolucije.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner