Politički život | |||
„Demokratija“ bez naroda |
![]() |
![]() |
![]() |
nedelja, 28. oktobar 2018. | |
„Moj politički ideal je demokratija - poštujmo svakog čoveka kao biće i ne pravimo ni od koga idola“, govorio je Albert Anštajn. Ovo je samo jedno od mnogobrojnih određenja samog ideala demokratije, koji u sebi uključuje, pre svega, slobodu čoveka da ne bude poslušni podanik i poklonik idola i kulta ličnosti. Govoriti danas o dubokoj krizi demokratije je već opšte mesto i teško da bi ovako formulisan demokratski politički ideal mogao da opstane, jer smo svedoci sve većeg urušavanja elementarnih demokratskih načela. Prisustvujemo procesu koji vodi kraju demokratije kao političkog ideala i nestanku same pojave ideala u savremenoj politici. Demokratija je postala pojam u potpunosti ispražnjen od svakog smisla i sadržaja i sve više gubi svoju osnovnu društvenu funkciju - da bude jasan i neprikosnoven izraz volje naroda i sistem koji obezbeđuje ostvarivanje javnih interesa i demokratskih vrednosti. Ona je nekada stvarala mogućnost da se afirmišu osnovne ljudske i civilizacijske vrline, koje su se i nalazile u središtu demokratskih ideala. Hipokrizija i licemerna primena duplih standarda, kao i odvajanje etike od politike, stvorile su pogodno tle za potpuno devastiranje demokratije kao sistema, u kome se ostvaruju humanistički ideali, principi podele vlasti, vladavine prava, slobode medija, kritičkog mišljenja i ljudskih prava. Primere hipokrizije i svođenja demokratije na ogoljeni politički pragmatizam i otvorenu političku trgovinu možemo naći svakodnevno, ne samo u našoj političkoj praksi. Za ilustraciju tvrdnje da je demokratija kao vrhovni izraz narodne volje i poštovanja demokratskih načela izgubila na svojoj važnosti, mogu nam poslužiti primeri obezbeđivanja parlamentarne većine za promenu imena Makedonije, kao i način na koji su SAD i njeni saveznici reagovali nakon brutalnog ubistva novinara Vašington Posta DŽamala Kašogija u konzulatu Saudijske Arabije u Turskoj.
Osam poslanika opozicione VMRO, koji su do juče bili žestoki protivnici vladine inicijative za promenu imena, prešli su u vladinu većinu, što je frenetično pozdravljeno od evropskih saveznika i zvaničnika SAD kao „istorijska pobeda makedonskog naroda“. Rezultati ranije održanog Referenduma su na taj način grubo poništeni i još jednom se pokazalo da se volja naroda može prilagođavati i oblikovati trenutnim političkim interesima.
Tu razarajuću hipokriziju i neprincipijelnost mogli smo videti u tekstu Radivoja Cvetičanina Makedonska lekcija za Srbiju objavljenog na prvoj strani liberalnog lista Danas: „Makedonija je položila na popravnom. Većina, koja je na samome kraju prošle sedmice uspostavljena u nacionalnom parlamentu, utrla je put za ustavne promene i primenu dogovora sa Grčkom o novom imenu države. Propali referendum zaboravljen je, kao da ga nije ni bilo, i makedonski buldožer modernizacije nezaustavljivo ide dalje. Makedonija je prelomila i rešila da se pridruži zapadnoj civilizaciji“. Za egzaltiranog liberala, modernizatora i civilizovanog evropejca Radivoja Cvetičanina očigledno nije bitno na koji način je uspostavljena parlamentarna većina u makedonskom Parlamentu i što je tom prilikom došlo do očiglednog drastičnog kršenja i negiranja osnovnih demokratskih načela. Ali, jasno je da je jedino važno da je postignut zacrtani civilizatorski i politički cilj, bez obzira na to što je na taj način pokazano da je demokratija još jednom pokazala svoju nemoć i obesmišljenost.
Ni evropske zemlje Velika Britanija, Francuska i Španija (izuzetak je Nemačka), koje bi morale da odlučno brane i zastupaju načela i vrednosti evropske demokratije, nisu obustavile prodaju oružja režimu u Rijadu. Ali, zato njihovi politički predstavnici neprestano nama govore da moramo „bezuslovno da poštujemo i primenjujemo evropske demokratske vrednosti“, jer „jedino tako možemo ostvarivati napredak u procesu evropskih integracija“.
Upravo se radi o tome da su licemerje , laž i primena duplih standarda doveli do toga da je demokratija danas postala samo uzgredna floskula, a koristi se kao prigodna politikantska poštapalica kojom se samo, sve neuspešnije, prikriva očigledna činjenica da je demokratija gotovo nepovratno izgubila svoju supstancu, delotvornost i istorijsku vrednost. Moris Diverže je još šezdesetih godina napisao knjigu u kojoj je govorio o „demokratiji bez naroda“, a ona se i sada može se tumačiti kao pravovremeno upozorenje da se narodna volja ne otelotvoruje u uspostavljenim demokratskim sistemima od kojih je ostala samo ispražnjena i obesmišljena politička forma. |