Politički život | |||
Beograd i probuđena energija građana - neophodno udruživanje i stvaranje širih društvenih pokreta |
![]() |
![]() |
![]() |
četvrtak, 25. maj 2017. | |
![]() Politički život u Srbiji i izbori koji se nižu kao na pokretnoj traci neposredno izražavaju ovaj teško objašnjivi fenomen i paradoks. Očigledno da je nezadovoljstvo građana difuzno, raspršeno i više ne predstavlja onaj presudni politički i socijalni faktor koji može dovesti do promene vlasti i poraza vladajuće napredne stranke i njene zbrda-zdola sakupljene koalicije. Očigledno da naše postojeće etablirane stranke koje pripadaju opozicionom bloku nisu i dalje u stanju da politički artikulišu postojeće nezadovoljstvo građana i, što je još pogubnije, one nisu sposobne, a ni spremne da izvuku elementarne pouke iz izbornih poraza. Stranke i dalje deluju po starom oprobanom receptu i kao da su zapale u neku vrstu političke rutine. Ostale su čvrsto ukopane u postojeće političke pozicije, štiteći jedino mogućnost prolaska izbornog cenzusa kao jedino važećeg uslova njihovog daljeg političkog opstanka. A previđaju i ne žele da vide i prepoznaju jedino validnu poruku proteklih predsedničkih izbora – da moraju da se objedinjuju i usredsređuju i stvaraju uslove za zajedničko političko delovanje i isticanje zajedničkih kandidata na izborima. Nije ovo zalaganje za stvaranje neprincipijelnih i politikantskih saveza, već ukazivanje na prihvatanje jasno izražene činjenice da opozicija može da pomogne sebi i našem društvu jedino ako se otvori prema novom političkom i generacijskom senzibilitetu i novom načinu političkog delovanja. Zar je toliko teško spoznati ovu jednostavnu poruku koju smo dobili na ovim predsedničkim izborima i ne samo na njima? Da se ovaj autokratski režim upravo hrani nedoslednostima, anahronošću i nedostatkom kredibiliteta i moralnog integriteta postojeće opozicione „političke elite“. Predstojeći izbori za Skupštinu grada Beograda su jedinstvena prilika da se vidi da li je opozicija spremna da usvoji i otelotvori ovu jednostavnu političku poruku: pokazati sposobnost da se režimskom jedinstvenom nastupu suprotstave što konsolidovaniji i kompaktniji blokovi stranaka, lokalnih inicijativa i uglednih pojedinaca jer jedino tako se može postići ozbiljniji izborni rezultat koji će dramatičnije uzdrmati vladajući režim u celoj republici. Jer izbori u Beogradu imaće izuzetan simbolički i politički značaj, posebno imajući u vidu da Aleksandar Vučić nije uspeo da na ovim predsedničkim izborima prebaci zacrtanu izbornu normu od 50% podrške, već je pretrpeo poraz u nekoliko važnih opština (na Vračaru Vučić je izgubio od Jankovića 28%: 39% , u Starom gradu 27%:39, na Savskom vencu 33%:35%), ali i na teritoriji Beograda jer je osvojio 44% podrške. Prateći delovanje opozicionih stranaka, uočavamo da je i svest o nužnosti i neophodnosti zajedničkog stranačkog i aktivističkog delovanja samo manifestno i prigodno izražena jer niko još jasno ne predlaže (a već se kasni) konkretne političke poteze i izražava jasnu političku volju da do dogovora o što jedinstvenijem nastupu dođe na gradskim izborima. I dalje se ne vidi mogućnost da se u dogledno vreme pojave artikulisane akcije koje bi dovele do konsolidacije opozicionog bloka koga ne čine samo postojeće opozicione stranke (ili one koje se tako tek nazivaju). A vremena za oklevanje i politikanstvo više nema, bez obzira na to što naše stranke žive i dalje u svojim iluzijama i opsenama o njihovoj nekadašnjoj moći u nekim već prohujalim vremenima.
„DS je raspisala izbore u svim lokalnim odborima. Imamo 1.183 lidera, koliko i biračkih mesta, oni će doneti pobedu. Kada budu raspisani izbori, veoma ozbiljno ćemo pristupiti pregovorima sa svima koji o ovoj vlasti i njenim rezultatima misle kao i mi. Sasvim sam siguran da će na narednim izborima koalicija oko DS uspeti da obori ovu vlast, ali se još nisu vodili pregovori o kandidatu za gradonačelnika.“ Očigledno je da ovaj stranački funkcioner, kao i mnogi drugi stranački predstavnici, ne može da shvati elementarnu i jasnu poruku predsedničkih izbora – da stranačke platforme ne mogu biti više stožer akcionog i programskog okupljanja i delovanja na predstojećim gradskim izborima. Jedino široki društveni pokreti stranaka, udruženja i uglednih pojedinaca, koji će biti negacija postojećeg klasičnog partijskog delovanja, mogu biti ona društvena i transpolitička forma koja može biti pravi odgovor ovom autoritarnom režimu, koji sada kontroliše sve državne i medijske resurse. Zato je nužno pokrenuti sve kreativne i aktivističke potencijale građana koji su jasno pokazali svoje nezadovoljstvo i prezir prema vladajućim, ali i opozicionim strankama. To se moglo videti u načinu funcionisanja protesta građana i studenata koji su se odvijali nakon izbora, a bili su označeni kao demonstracija protiv diktature i uvođenje ličnog režima vladavine. Mora se naći novi politički okvir za društveno delovanje jer će gradski izbori (ako ne budu raspisani) i vanredni parlamentarni izbori (što ne bi bilo veliko iznenađenje jer bi se opet stvarala referendumska atmosfera, a gradski izbori bi otišli u drugi plan) biti jedinstvena prilika da do izražaja dođe kreativnost i probuđena energija građana koji su već uveliko pokazali spremnost i odlučnost da brane svoj grad od aktuelne bahate i kompromitovane gradske vlasti. Ona samo sledi političku tehnologiju naprednjačkog upravljanja, uspostavljenu na republičkom nivou vladavine, a koja služi kao značajno političko, finansijsko i administrativno uporište ovog režima. On je u proteklom periodu samo pokazao da ne poštuje elementarne demokratske principe, kompetentnost u o donošenju odluka, ali i dostojanstvo građana Beograda. Prvi korak u stvaranju širokih društvenih pokreta i udruživanja jeste organizovanje ozbiljne i temeljne rasprave o najvažnijim pitanjima vezanim za razvoj Beograda i stvaranje tima kompetentnih i časnih ljudi, spremnih da učestvuju u realizovanju glavnih programskih ideja i ciljeva. To ne mogu da učine i obave samo stranke, ma koliko sebe i dalje smatrale i neosnovano proglašavale vodećim i stožernim organizacijama, to može samo probuđena energija pobunjenih građana, koja je već na ulicama Beograda pokazala da je spremna da se bori za revitalizaciju prestonice i stvaranje preduslova za unošenje novog, nekorumpiranog i inovativnog duha u dosadašnji oveštali i učmali način političkog delovanja. Nama je neophodno, kako je to svojevremeno govorio profesor Mihailo Đurić u „Pozdravu studentima“ (1977. godine), „ono što ovih dana duboko uznemirava, ali u isti mah i neodoljivo zadivljuje svakog kome leži na srcu dobro ove zemlje besprimerna samovolja i zlovolja postojeće vlasti s jedne strane i neverovatna, nepresušna, nesalomiva energija pobunjenih studenata i građana s druge“. Jedino tako iskazana i programski artikulisana energija otvoreno nezadovoljnih, pobunjenih i politički punoletnih građana može biti garant dubokih političkih i društvenih promena, a pre svega načina upravljanja Beogradom i celom Srbijom. U tom istom govoru profesor Mihailo Đurić je rekao da danas, možda više nego ikada ranije, mora se imati na umu jedno – da se uvek neprekidno moramo vraćati onome što nas uistinu čini slobodnim ljudima – a to je „radost stvaranja“. Ako nas politika ne čini iznad svega slobodnim i samosvesnim ljudima i ne podstiče naše kreativne i stvaralačke snage, onda mi i ne možemo u tom polju pokrenuti odlučnije promene. Ali zato možemo tragati i iznalaziti nove forme i izraze političkog, društvenog i stvaralačkog delovanja koji će funkcionisati i mimo postojećih stranačkih oligarhijskih struktura, koje u velikoj meri služe da porobljavaju, a ne da oslobađaju prometejski i zapreteni stvaralački duh građana, koji će nas izvući iz okrilja „nametnutog ropstva jučerašnjice“, kako je to govorio naš veliki moralni uzor Mihailo Đurić. A reafirmacija principa moralnog uzora, republikanskih vrlina i stvaranje punoletnih građana su zaloga za revitalizaciju našeg političkog i društvenog života i delovanja. |