Početna strana > Rubrike > Politički život > Američka šahovska tabla i ukrajinski deža vi
Politički život

Američka šahovska tabla i ukrajinski deža vi

PDF Štampa El. pošta
Nenad Kecmanović   
sreda, 30. jul 2014.

(Pres RS)

Aktuelna angloamerička medijsko-diplomatska satanizacija Rusije i Putina lično mnoge analitičare u svijetu asocira na globalni “topli zec” kroz koji smo mi prošli krajem prošlog vijeka. “Rusija razumije samo jezik sile”..., “Putin je isti kao Hitler” ... Za nas je to sve samo “deja vu” još prije dvije decenije, povodom nas i naših.

Srbija je bila “otpadnička država” zato što je branila ustavni poredak SFRJ, štitila konstitutivnost Srba u Hrvatskoj i BiH, usprotivila se secesiji svoje južne pokrajine, a Srbi u Bosni - “genocidni” zato što su ustali protiv muslimanske-hrvatske dominacije podržane sa Zapada. Milošević je od “balkanskog satrapa” postao “faktor mira na Balkanu”, pa onda isporučen kao “ratni zločinac”. Karadžić se uz Holbrukove garancije povukao sa funkcije, pa je onda i on spakovan u Hag. U međuvremenu, Plavšićeva je pod istom inkriminacijom deceniju odležala na robiji, iako se tokom rata bavila humanitarnim radom, kao i Krajišnik, koji je sve vrijeme bio spiker parlamenta i lično nije mogao da donese nijednu odluku. Ali, tome su prethodile ekonomske sankcije za Srbiju, zapljena imovine preduzećima, blokiranje računa pojedincima, zabrana izlaska iz zemlje političarima, privrednicima i drugim “nepodobnim” ličnostima. To se sada ponavlja sa Rusijom, ruskim političarima i privrednicima i njenim predsjednikom.

Mi smo imali nesreću da smo se prvi našli na meti SAD u istorijskom trenutku kada je, nakon pada Berlinskog zida, jedina supersila na vrhuncu moći preko naših leđa dokazivala Evropi da joj je i dalje neophodan NATO (Čitaj Pentagon!) da bi rješavala probleme u vlastitom dvorištu. Sve evropske mirovne planove, počev od Lisabonskog pa nadalje, Amerikaci su, prema naknadnom svjedočenju Kutiljera, Ovena, Stoltenberga, pa čak i Vensa, zakulisno sabotirali preko Izetbegovića. Dejtonska kopija Lisabonskog sporazuma mogla je da bude potpisana, i to začudo na drugoj strani okeana, tek kada je NATO, bombardovanjem srpskih položaja u Bosni, dobio evropski legitimitet da od organizacije za odbranu Zapada od “crvene opasnosti” sa Istoka nastupa ofanzivno protiv “neprijatelja” diljem svijeta.

Tako su poslije došli na red Avganistan sa Osamom bin Ladenom (narkotici), Irak sa Sadamom Huseinom (nafta), Tunis sa Ben Alijem (probni poligon), Libija sa Gadafijem (gas), Egipat sa Mubarakom (strateški važan), Sirija sa Asadom (jedina ruska baza na Mediteranu), Ukrajina sa Janukovičem i, napokon, evo i Rusija sa Putinom. Scenario je bio manje-više isti: “okrutni diktatori”, “gaženje ljudskih prava i demokratije”, “ugrožene manjine”, “skriveno hemijsko oružje za masovno uništavanje” i, na kraju, sponzorisani građanski ratovi sa NATO intervencijama u prilog pobunjenika i enormnim ljudskim stradanjima i materijalnim razaranjima.. Ipak, “nešto” je zapelo u slučaju Sirije, a u Ukrajini se sve o sve zaoštrilo do granica obnove hladnog rata sa Rusijom.

Priča je počela još u vrijeme kada je posljednji lider Sovjetskog Saveza raspustio Varšavski pakt pod uslovom da Sjedinjene Države ne šire NATO preko zatečenih granica bivše blokovske podjele. Amerikanci su ga naprosto prevarili, kako je više puta ponovio naivni Gorbačov, i u NATO su uključili sve postkomunističke članice EU. Zatim su, i pored burnog negodovanja Rusije, instalirali raketni štit u Poljskoj, kao odbranu od Irana (!?), koji, navodno, “u potaji pravi atomsku bombu!?”

Sljedeći korak je bila Ukrajina, koju je Bžežinski još u “Šahovskoj tabli” označio kao ključni prostor za kontrolu Evroazije. Ovoj velikoj zemlji, koja se našla pred ekonomskim kolapsom, EU nije bila u stanju da baci dovoljno veliki “pojas za spasavanje”, ali je tradicionalno, etnički i politički bliska susjedna Rusija dala finansijsko-energetsku “ponudu koja se ne odbija”. Umjesto da pojačaju evropski ulog u mirnodopskom nadmetanju oko Ukrajine, SAD su poslale na teren ono u čemu i danas uživaju apsolutnu globalnu prednost: konvencionalno naoružanje, softver za izazivanje građanskih ratova i medijski monopol.

Od krize na Volstritu 2008. moć jedine supersile u bržem je opadanju nego što je iko prognozirao, i plan Vašingtona o “američkom 21. vijeku” niko više i ne pominje. Kina će do kraja ove godine, prema zvaničim procjenama, postati prva ekonomska sila svijeta koja dominira Azijom, investicijama je “okupirala” značajan dio Afrike i snažno zakoračila u Južnu Ameriku. Rusija se eksploatacijom neuporedivo bogatih prirodnih resursa ekonomski podigla i politički vratila na svjetsku scenu, stvorila BRIKS, formirala zajednicu sa Belorusijom i Kazahstanom, Sjevernim tokom energetski vezala Evropu, a gradi i Južni tok. “Evropska Njemačka” ubrzano stvara “njemačku Evropu” i ekonoskom saradnjom sa Rusijom stvara osovinu Berlin – Moskva, koja je ključ stabilnosti Starog kontinenta na tragu De Golove vizije Evrope od Atlantika do Urala.

Razumljivo je da Sjedinjene Države teško podnose ovo veliko globalno prestrojavanje u kome EU više neće da bude mlađi partner pod špijunskim nadzorom, Rusija da ostane u razvalinama, Kina zatvorena u sebe, arapski svijet – izvor nafte, Balkan - poligon za manipulisanje etničkim konfliktima itd.

Pitanje je samo da li je američki estabišment sposoban za ekonomsko, političko, moralno i psihološko prilagođavanje na novu globalnu konstelaciju u kojoj SAD više neće biti jedina supersila? Ili će od svjetskog policajca koji održava Paks Amerikana postati remetilački faktor u multipolarnom svijetu u nastajanju, “kome je u ruci jedino ostao čekić, pa sve probleme vidi kao eksere”? Nažalost, sudeći prema pristupu Ukrajini, cijepanju EU na proamerički i pronjemački dio, ratnohušačkom nastupu prema Rusiji, proizvodnji konflikata na Bliskom istoku i Aziji, na djelu je drugi scenario.

Barem za sada, jer se radi o dugoročnim svjetsko-istorijskim trendovima koji se, uz više ili manje konvulzija, teško mogu zaustaviti, pogotovo preokrenuti i koje su, uoastalom, predvidjeli upravo vodeći američki stratezi. U tekućim sporenjima između “američke” i “njemačke Evrope” od kojih prva hoće sukob, a druga saradnju sa Rusijom, već se izvlače kompromitujuće činjenice o ulozi SAD na eks-ju prostoru. Malo koristi za nas, sem kao priznanje vođstvu Republike Srpske da je bilo spremno da se odupre prijetnjama, ucjenama i pritiscima supersile i njenim visokim i niskim predstavnicima i u vrijeme kada je to izgledalo donkihotski beznadežno, opasano i pogubno.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner