Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > I posle Latinke Latinka ili o "samoviktimizaciji i žrtvenom narativu srpskog naroda"
Kulturna politika

I posle Latinke Latinka ili o "samoviktimizaciji i žrtvenom narativu srpskog naroda"

PDF Štampa El. pošta
Marinko M. Vučinić   
sreda, 06. mart 2024.

U vreme nastanka i  ideološkog profilisanja  ideologije Druge Srbije / bez obzira što se ovakvo ideološko određenje bez stvarne argumentacije dovodi u pitanje/ njeno glavno uporište bio je iskaz Radomira Konstantinovića da je to Srbija koja se ne miri sa zločinom. Već ta rečenica je u sebi sadržala svojevrsni ideološki stav i neku vrstu političkog ekskluzivizma i monopola na istinu o glavnim uzrocima razbijanja Druge Jugoslavije. To je podrazumevalo i neprestano ponavljanje/što traje istim intenzitetom i danas/ da je srpski narod u svojoj velikosrpskoj megalomaniji i „imperijalnim“ težnjama , ako ne jedini , onda  odlučujući  faktor u pokretanju ratova nakon sloma socijalističkog sistema. Jedna od vodećih ideoloških mantri ove ideološkei političke  grupacije sadržana je u stavu  da  srpski narod   nije ni danas spreman da se suoči sa zločinima počinjenim u njegovo ime. Pri tome se predstavnici ove ideologije  često neubedljivo  pozivaju na   tvrdnju da oni time ne osuđuju srpski narod već autoritarni i nacionalistički režim Slobodana Miloševića.

Stavovi o  nespremnosti srpskog naroda da se modernizuje i civilizuje, okrećući se isključivo EU i SAD, i na taj način prihvati novi poredak nastao nakon pada Berlinskog zida spadaju u konstante političkog pristupa Druge Srbije čiji  ideolozi i glasogovornici već nekoliko decenija sa velikom istrajnošću i još većom ostrašćenošću zastupaju istrajavajući  u pokušaju da uspostave uslove za preoblikovanje istorijske svesti srpskog naroda koji je po njihovim istaknutim predstavnicima  beznadežno ogrezao u mitomanstvo, antimodernizam, klerikalizam, fašizaciju javnog života i nespremnost da prihvati drugost i suoči se sa prošlošću.

Stavovi o  nespremnosti srpskog naroda da se modernizuje i civilizuje, okrećući se isključivo EU i SAD, i na taj način prihvati novi poredak nastao nakon pada Berlinskog zida spadaju u konstante političkog pristupa Druge Srbije

Bez obzira  što se zagovornici Druge Srbije i dalje drže osnovnog određenja koje je artikulisao svojevremeno Radomir Konstantinović/vredi spomenuti da je on  koristio i termin srpski nacizam/o Srbiji koja se ne miri sa zločinom, ovo određenje dobija sada neku vrstu dodatne „argumentacije“ u sve učestalijoj tvrdnji da su Srbi skloni samoviktimizaciji /što uključuje i povećanje broja žrtava genocida u Jasenovcu/.Srbi na taj način stvaraju sebi mogućnost/prikazujući sebe neprestano kao jedine i najveće žrtve istorijskih događaja/da i dalje ostaju prikovani za svoj fatalistički i mitomanski pristup istoriji , što ih iznova stigmatizuje da i dalje budu prikazivani i kvalifikovani kao glavni remetilački faktor  na post-jugoslovenskom prostoru.

Govoreći o po njoj pogubnom delovanju srpskog žrtvenog narativa ona nije propustila da nam ukaže da je suština njegovog funkcionisanja sadržana u tvrdnji da se želeo rat koji je u srpskoj javnosti dugo pripreman kao rat za teritorije, za etnički čistu državu u kojoj  će živeti ceo srpski narod i zato su ratovi devedesetih bili tako  krvavi jer je to i bio glavni cilj, zaokruživanje srpske teritorije

Ovo stanovište o pogubnosti srpske samoviktimizacije najjasnije je izrazila  istoričarka Dubravka Stojanović u razgovorima objavljenim nedavno u listu NOVA i  magazinu Nedeljnik .“ Mi stalno imamo vlast koje rade na čvrstoj homogenizaciji naroda. To najbolje  postižu raznim vrstama  zastrašivanja i tom SAMOVIKTIMIZACIJOM. Ona najbolje „zbija redove“, ona okuplja ljude oko tog ŽRTVENOG NARATIVA .Mislim  da smo mi već tridesetak godina u toj sociopsihološkoj fazi, tog kako ste dobro rekli UGRAĐIVANjA U PORAZ , iz kog sami sebi ne damo da izađemo. Kao da nas taj poraz blokira“. Govoreći o po njoj pogubnom delovanju srpskog žrtvenog narativa ona nije propustila da nam ukaže da je suština njegovog funkcionisanja sadržana u tvrdnji da se želeo rat koji je u srpskoj javnosti dugo pripreman kao rat za teritorije, za etnički čistu državu u kojoj  će živeti ceo srpski narod i zato su ratovi devedesetih bili tako  krvavi jer je to i bio glavni cilj, zaokruživanje srpske teritorije. Nije izostala ni njena izričita tvrdnja da se na taj način odvijao i proces našeg udaljavanja od Zapada koji se i danas prikazuje kao naš najveći neprijatelj, a on nije bio protiv nas nego protiv te ratne velikodržavne politike sa kojom smo se mi u potpunosti identifikovali. To činimo   uporno i samoubilački u njenom tumačenju i danas ne uviđajući svu pogubnost tako prihvaćene politike vođene samoviktimizujućim narativom.

Naravno da srpski program rušenja socijalističke Jugoslavije/ koja je i danas i te kako živa u redovima ove ideološke grupacije/u interpretaciji Dubravke Stojanović delo je intelektualnih krugova iznet u potpunosti već ranih osamdesetih i to pre nezaobilaznog Memoranduma SANU. A S. Milošević se samo pojavio kao politički izvršilac ovog srpskog anti- jugoslovenskog rušilačkog poduhvata. Tako smo mi stigli do poništavanja  svega prethodnog, uključujući i dobrosusedske odnose sa narodima koji su činili Jugoslaviju i rezultate Drugog svetskog rata, odnosno partizanskih pobeda. Odbacujući Jugoslaviju koja je bila temeljna vrednost za koju su se ovde borili i pobeđivale generacije od početka 20 veka i u dva svetska rata, nužno ostajete izgubljeni“. 

Ako ste nekada poželeli da  vidite kako funkcioniše i izgleda klasičan obrazac revizije i ideologizacije istorije onda imate pravu priliku da to prepoznate u ovako „objektivno“ iznetim stavovima Dubravke Stojanović ali i njenu ostrašćenu „borbu“ protiv  narativa o samoviktimizaciji srpskog naroda. Govoreći o dobro-susedskim odnosima naroda koji su činili Jugoslaviju je zaista veoma važna inovacija u razmatranju trajanja   ove države u kojoj  nikada nisu zaista postojali tzv. dobro-susedski odnosi osim iluzije inspirisane trenutnim političkim interesima koja je širena u obe jugoslovenske države.  Setimo se samo kako je  donet Vidovdanski ustav nakon uspostavljanja prve jugoslovenske države i uloge hrvatskih političkih predstavnika koji su otvoreno zagovarali isključivo svoje nacionalne interese. Notorna je činjenica da je rešavanje hrvatskog nacionalnog i državnog  pitanje bilo glavni faktor u razaranju jugoslovenske države i nakon donošenja odluke o formiranju hrvatske banovine. Srpski narod i njegova intelektualna elita rata nije se odrekla ideje Jugoslavije ni nakon ratova iz devedesetih godina /što se jasno može videti  i danas/ a to se ne može  reći za ostale dobro-susedske narode i  njihovoj težnji da se  sačuva partizanska pobeda, koja je njima  i obezbedila formiranje  državnih tvorevina nakon razbijanja SFRJ.

Bilo bi dobro i poučno da nam Dubravka Stojanović svojom ideološki  probranom istorijskom metodologijom pokaže  kako je bombardovanje porodilišta u Beogradu na Vaskrs 1944 godine doprinelo pobedi partizana antifašističkih  snaga u Drugom svetskom ratu.

Dubravka Stojanović se ne libi da tzv. samoviktimizujući narativ Srba poveže sa savezničkim bombardovanjem gradova u čitavoj Jugoslaviji 1944 godine kako bi  se što pre završio Drugi svetski rat i da bi se /što je za nju još važnije/ pomoglo pobedničkim partizanima a pri tome posebno naglašava da smo mi od toga napravili još jednu samoviktimizujuću i mitsku priču da je bombardovan samo Beograd jer neko mrzi srpski narod. Ovakve stavove iznosi velika borkinja za  multiperspektivnu istinu i negaciju revizije istorijskih događaja u nastojanju da u istrgnutim fragmentima tzv. proverenih činjenica dokaže svoje pre svega ideološke ocene o neporecivoj krivici srpskog naroda za razbijanje idiličnih dobro-susedskih odnosa u  socijalističkoj Jugoslaviji i negaciji partizanske pobede čime se srpski narod odriče i svoje antifašističke tradicije. Bilo bi dobro i poučno da nam Dubravka Stojanović svojom ideološki  probranom istorijskom metodologijom pokaže  kako je bombardovanje porodilišta u Beogradu na Vaskrs 1944 godine doprinelo pobedi partizana antifašističkih  snaga u Drugom svetskom ratu. Ali nam je zato dala svoje jasno gledanje na NATO intervenciju i  bombardovanje, to za nju nije agresija NATO Pakta na SRJ  i to bez odluke Saveta Bezbednosti, već je za nju ona  “imala sasvim druge korene, bila je posledica svih  prethodnih ratova na tlu razorene Jugoslavije, sa idejom da se spreči ponavljanje zločina na Kosovu“. 

Ona je očigledno opsesivno vezana za odbranu partizanske pobede, što proizlazi iz njenih ideoloških postavki zato i nije slučajno da ona govori o našem  živom magijskom narativu“ da je oslobođenje došlo na ruskom tenku, da ga je donela Crvena Armija, nego da prihvate da su u tom ratu pobedili partizani i da su oni bili ti koji su oslobodili zemlju uz kratkotrajnu pomoć Sovjeta  koja je trajala oko mesec dana“

Ona je očigledno opsesivno vezana za odbranu partizanske pobede, što proizlazi iz njenih ideoloških postavki zato i nije slučajno da ona govori o našem  živom magijskom narativu“ da je oslobođenje došlo na ruskom tenku, da ga je donela Crvena Armija, nego da prihvate da su u tom ratu pobedili partizani i da su oni bili ti koji su oslobodili zemlju uz kratkotrajnu pomoć Sovjeta  koja je trajala oko mesec dana“. Ovo je  jasan dokaz  apsolutno jednostranog tumačenje događaja iz Oktobra 1944 godine i svođenja neprihvatljivo tumačenje istorije na usaglašavanje sa njenim pre svega isključivo političkim i ideološkim shvatanjima antifašističke borbe, koja  se ne može posmatrati samo iz jedne ideološke i politički  profilisane vizure, jer je ona mnogo složenija i kompleksnija u svojim manifestacijama i iskazivanjima.

Ovakav ideološkim osenčen i označen ideološki pristup istorijskim događajima može se videti i u pristupu Dubravke  Stojanović o ulozi Rusije u Prvom svetskom ratu.“ U Prvi svetski rat nije ušla da bi odbranila Srbiju  nego zato što bi potpuno izgubila položaj velike sile da to nije uradila. Dakle iz svega toga može se zaključiti da je slika Rusije kao zaštitnice totalno pogrešna i tragikomična“ .Ona ovim primerom verovatno nastoji da  prikaže svoju objektivnu i ne tragikomičnu poziciju nepristrasne istoričarke nespremne da se povinuje zahtevima dnevne politike.“ Od elemenata prošlosti  pravite sadašnjost, to je tačno. Ali od koje prošlosti? Ne one koja je naučno utvrđena, nego od one koja vam odgovara. Prema istoriji se odnosite kao prema špajzu iz kojeg uzimate ono što vam treba za današnji ručak. Međutim, ni prošlost, ni sadašnjost ne mogu da se razumeju bez celine“. A upravo je  Dubravka Stojanović pokazala sledeći način kako ona selektivno i ideološki tumači istorijske događaje i aktere pokazala da se prema istorijskim činjenicama odnosi kao prema  ideološkoj  i neobjektivnoj  pijaci sa koje ona uzima i probira ono što će njoj odgovarati u svojevrsnoj reviziji istorije i položaja srpskog naroda. Zato je apsurdno i neprihvatljivo  da se ona poziva na poštovanje principa celovitosti u sagledavanju značaja i dosega određenih istorijskih i političkih događaja.

Na koji način Dubravka Stojanović u potpunosti izneverava ovaj neophodni metodološki princip celovitog sagledavanja istorijskih i poštovanja verodostojnosti isrorijskih činjenica i  procesa može se videti u njenom odnosu prema fenomenu knjige Dobrice Ćosića Vreme smrti, jer u njenom tumačenju ona  korenito menja naš odnos prema stvaranju Jugoslavije. “Da to je bio ključni trenutak. Ta knjiga je izašla 1972 godine i donela je potpunu promenu narativa prema Prvom svetskom ratu. Dok istorijska nauka  i zdrav mozak  znaju da je Srbija bila država pobednica, izrazito cenjena među saveznicima zbog blistavih pobeda na početku rata Ćosić donosi novo viđenje koje će na kraju formulisati: Prvi svetski rat je bio poraz. Sa tim romanom je krenula revizija Jugoslavije, koja je bila san generacija najobrazovanijih ljudi u Srbiji i svih političkih stranaka bar u početku 20. veka.

Ali i u ovom isključivo ideološki usmerenom viđenju razbijanja Jugoslavije, osim isključive srpske krivice ne postoji osvrt na Masovni pokret u Hrvatskoj sedamdesetih godina, Deklaraciji o položaju hrvatskog jezika u Jugoslaviji, Slovenačkom separatizmu oglašenom još na Drugom zasedanju AVNOJA, Ustavu iz 1974 godine, prvim zahtevima  za formiranje  Kosova kao republike, vojvođanskom autonomaštvu, rušenju Njegoševe kapele na Lovćenu, politički organizovanom zanemarivanju i prikrivanju genocida koji je izvršen nad srpskim narodom u Jasenovcu 

Samim tim postalo je moguće da se najveći deo srpske intelektualne elite 80-tih  odluči za njeno rušenje. Ne mislim time da kažem da Jugoslavija mora da postoji , niti da je ona uopšte moguća, ali sam sigurna da je to antijugoslovenstvo utemeljilo mržnju prema svim susednim narodima, a samim tim i taj paranoični svet u kome živimo.“ Iz ove „objektivne „ i izuzetno simplifikovane tzv. istorijske  analize možemo videti da je jedna  književno delo bilo  toliko razorno da je produkovalo  srpsko antijugoslovenstvo  koje je dovelo do razbijanja velikog sna o Jugoslaviji. Ali i u ovom isključivo ideološki usmerenom viđenju razbijanja Jugoslavije, osim isključive srpske krivice ne postoji osvrt na Masovni pokret u Hrvatskoj sedamdesetih godina, Deklaraciji o položaju hrvatskog jezika u Jugoslaviji, Slovenačkom separatizmu oglašenom još na Drugom zasedanju AVNOJA, Ustavu iz 1974 godine, prvim zahtevima  za formiranje  Kosova kao republike, vojvođanskom autonomaštvu, rušenju Njegoševe kapele na Lovćenu, politički organizovanom zanemarivanju i prikrivanju genocida koji je izvršen nad srpskim narodom u Jasenovcu a sve u cilju očuvanja bratstva i jedinstva naroda i narodnosti koje se raspalo kao kula od karata nakon odlaska sa političke scene J. B. Tita i SKJ.

Da li  i ove činjenice spadaju u „celovit pogled Dubravke Stojanović na proces razbijanja Jugoslavije ili se on može u njenoj  „objektivnoj i celovitoj “ interpretaciji može svesti samo  na razorni uticaj knjige Vreme smrti Dobrice Ćosića. On je inače bio pisac osvedočenog jugoslovenskog opredeljenja sve do događaja koji su u socijalističkoj Jugoslaviji ugrozili opstanak srpskog naroda ne samo na Kosovu i Metohiji. Ako je Jugoslavija bila san svih najobrazovanijih ljudi i političkih stranaka u Srbiji od početka 20. veka kako razumeti stav Dubravke Stojanović da je pojavom knjige Dobrice Ćosića došlo do kopernikanskog obrata  a samim tim da se 80-tih tadašnja srpska intelektualna elita odrekne tog ultimativnog sna i postala glavni činilac razbijanja Jugoslavije u koju je polagala toliko nade. Šta se zbilja dešavalo u rasponu od šest decenija da se tako naglo raspao san srpske intelektualne elite o održivosti i zasnovanosti postojanja Jugoslavije koju devedesetih godina nije želeo da brani niko osim Srba, što su oni radili  u Aprilskom ratu 1941 godine i  Drugom svetskom ratu ali i tokom devedesetih godina u vreme njenog nestanka i za takvo opredeljenje  platili najskuplju cenu koju sada Dubravka Stojanović naziva pogubnim srpskim  žrtvenim narativom. On se  u njenom  tumačenju može prepoznati kao  glavni izgovor za nalaženje opravdanja za naše konačno napuštanje ideje o mogućnosti postojanja Jugoslavije, negiranja značaja partizanske borbe i poništavanje antifašističke tradicije.

Dubravka Stojanović istrajno navodi stav da je naše sadašnje antijugoslovenstvo izvor mržnje prema susednim narodima a da nijednom rečenicom ne nalazi za shodno da pomene  kakav je bio kroz istoriju odnos tih susednih naroda koji su činili Jugoslaviju prema srpskom narodu i njegovim vitalnim nacionalnim i državnim interesima i  njegovom opstanku. To očigledno nije sfera njenog „objektivnog“ interesovanja, nju više zanima da nam saopšti sledeći stav “Mislim da mi živimo tu fazu truljenja sa Rankovićem kao neupitnim simbolom“ i njenu ideološki  ocenu o našoj istorijskoj tradiciji opterećenoj samoviktimizujućim sindromom i žrtvenim narativom što samo govori do koje mere je ona ostala zarobljena u  političkoj koncepciji Druge Srbije kada može da tvrdi da je Ranković postao neupitni simbol u vremenu kada dolazi do razorne   nacionalne demobilizacije srpskog naroda o čemu najbolje svedoči zastrašujući muk u našoj javnosti na sve očigledniji proces tzv. normalizacije odnosa između  Beograda i Prištine i doslednog  sprovođenje Nemačko – Francuskog sporazuma koji je samo izraz  kontinuirane i sada već neprikrivene izdaje Kosova  i Metohije.

Verovatno bi Dubravka Stojanović i ovo ozbiljno upozorenje tumačila kao još jedan dokaz u prilog njenog stava  o pogubnom uticaju samoviktimizujućeg narativa na dodatno razaranje naše istorijske svesti koja je ostala zarobljena u iluzijama , obmanama, lošim istorijskim izborima, megalomaniji, velikosrpskoj hegemoniji i mitomaniji.

Mnogo veći dokaz našeg odsustva istorijske svesti  i gotovo nepostojeće kulture sećanja sadržan je u rečima Bojana Arbutine kustosa Muzeja  genocida povodom  porazne  činjenice da  srednjoškolci u Sremskoj Mitrovici ništa ne znaju o zverskim likvidacijama 7500 nedužnih civila/većinom pripadnika srpskog naroda/ na čijim humkama se danas deca sankaju, niti ih zanima da nauče. “Nepoznavanje i potpuno odsustvo svesti o potrebi saznavanja činjenica o stradanju srpskog naroda u Drugom svetskom ratu jeste nešto o čemu bi trebalo povesti računa u narednom periodu. Zajedničkim radom profesora istorije i stručnjaka Muzeja žrtava genocida prvo bi trebalo probuditi interesovanje kod đaka za našom stradalnom prošlošću, a zatim intenzivno raditi na oplemenjavanju znanja, prvo o lokalnoj, a potom i o nacionalnoj istoriji“. Verovatno bi Dubravka Stojanović i ovo ozbiljno upozorenje tumačila kao još jedan dokaz u prilog njenog stava  o pogubnom uticaju samoviktimizujućeg narativa na dodatno razaranje naše istorijske svesti koja je ostala zarobljena u iluzijama , obmanama, lošim istorijskim izborima, megalomaniji, velikosrpskoj hegemoniji i mitomaniji.

Često se  u našoj javnosti  može čuti mišljenje da je svaka rasprava o ideologiji Druge Srbije izgubila smisao i da ona nije nikada uspela da ostvari ozbiljniji društveni i politički uticaj. Međutim, to je samo privid, jer kada se sagleda njen upliv na kretanja u našoj kulturnoj sferi, Univerzitetu, nevladinom sektoru ali i u oblasti oblikovanja naše istorijske svesti i političkih stavova onda se osnovano može tvrditi da je njena ideologija, uz veliku i otvorenu podršku naprednjačke vlasti, uspela da stvori prostor za ostvarivanje svojih ideoloških i političkih ciljeva

Često se  u našoj javnosti  može čuti mišljenje da je svaka rasprava o ideologiji Druge Srbije izgubila smisao i da ona nije nikada uspela da ostvari ozbiljniji društveni i politički uticaj. Međutim, to je samo privid, jer kada se sagleda njen upliv na kretanja u našoj kulturnoj sferi, Univerzitetu, nevladinom sektoru ali i u oblasti oblikovanja naše istorijske svesti i političkih stavova onda se osnovano može tvrditi da je njena ideologija, uz veliku i otvorenu podršku naprednjačke vlasti, uspela da stvori prostor za ostvarivanje svojih ideoloških i političkih ciljeva. U prilog tvrdnji da samoviktimizacija i žrtveni narativ postaju sve više jedna od glavnih oslonaca i okosnica aktuelne ideologije Druge Srbije navešćemo reči Ivana Čolovića.“ Poznato je, rečeno je više puta da se  etničko čišćenje u ratu prethodno priprema, da ga nema bez prethodne nacionalističke propagande, bez lamenta nad stradanjem našeg naroda od ruke suseda, bez oživljavanja mitova o tlu i krvi“. Ovakvom  načinu govora pridružila se sasvim očekivano i uvek budna Sonja Biserko .“Sprega kriminala, crkve i politike urušile su društvene vrednosti. Srpski etnoklerikalizam mobiliše Srbiju na tezi o ugroženosti i revidiranja poraza što ugrožava regionalnu stabilnost“.

Najupečatljiviji odgovor na ovako ideološki određene stavove ne samo Dubravke Stojanović dao je istoričar Miloš Ković u tekstu Kriza srpske istoriografije naglašavajući najvažnije  izazove  pred kojima se ona danas nalazi u procesu obnove i formiranja naše istorijske svesti i tradicije.“ Prepoznaćete ih po upornom, učestalom korišćenju izlizane propagande, kolonizatorske mantre iz sredine 20 veka-„modernizacija“. Sve što se od tog, obavezujućeg zapadnoevropskog puta razlikuje, smatra se  aberacijom, greškom i „antimodernošću“. Potom se svako istorijsko iskušenje pred kojim se  srpski narod nalazi u svojoj prošlosti našao tumači njegovom krivicom, nastalom zbog njegove različitosti od bogomdanih uzora. Da li današnja srpska istoriografija nudi bar neke odgovore na velika pitanja našeg vremena. Ili je beznadežno  zakopana u jugoslovenskim, pa i titoističkim paradigmama starim po nekoliko decenija. Ili je ostala zaglavljena u entuzijazmu za zapadne vrednosti i borbi protiv nacionalizma iz devedesetih“. 

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner