Komentar dana | |||
"Sve podseća na 1914." - neutemeljeno poređenje događaja iz 1914. i 2014. |
![]() |
![]() |
![]() |
sreda, 11. jun 2014. | |
To potvrđuju promocijom gledišta i stavova o tome da aktuelni međunarodni odnosi u vezi sa krizom u Ukrajini mnogo podsećaju na 1914. godinu („Situacija je ozbiljna i ne mogu da se otmem utisku da je nalik na onu pre izbijanja Prvog svetskog rata, 1914. godine“, izjavila je nemačka kancelarka Angela Merkel, a preneo pariski „Mond“, krajem decembra 2013. godine). Međutim, osim ekskluzivnosti takvih gledišta, uglavnom, reč je o pokušajima neutemeljenog upoređivanja argumenata o surovoj evropskoj prošlosti i neizvesne svetske današnjosti, čiju direktrisu čine uzroci-posledice. Naime, razlike u tumačenju uzroka Prvog svetskog rata traju čitav vek, radi čega, uputno je zapitati se, čime se rukovode promoteri teze o tome da stanje u savremenom svetu nalik je na ono pre izbijanja Prvog oružanog kataklizmičnog svetskog sukoba. Nesumnjivo, ovakva teza isključivo je u funkciji uznemiravanja i zastrašivanja javnosti. To zato, što bezbednost savremenog sveta ima mnogo sličnosti sa događajima koji su uzrokovali Prvi, tzv. Hladni rat, a samo iznimno podseća na stanje pre Prvog svetskog rata. Glavne suprotnosti između Velike Britanije, koja je imala veliki broj kolonija, i Nemačke, koja je težila da promeni taj odnos u svoju korist, dovele su do izbijanja Prvog svetskog rata. Države koje su imale slične interese i iste protivnike postepeno su se grupisale i formirale dva imperijalistička saveza: Trojni savez (Nemačka, Austro-Ugarska i Italija) i Trojni sporazum (V. Britanija, Francuska i Rusija). Oba saveza su se intenzivno spremala za međusobni oružani obračun. Koristeći atentat u Sarajevu kao zgodan povod, i rukovođena lažnom samouverenošću o brzoj i lakoj pobedi, Austro-Ugarska je 28. jula 1914. godine objavila rat Srbiji (General Poćorek je dobio naređenje da „prodefiluje sa svojom vojskom kroz Srbiju i osveti se za ubistvo u Sarajevu“). Tako je počeo Veliki svetski rat koji je trajao do 1918. godine, u kome je poginulo 10 miliona, a 20 miliona ljudi je ranjeno.
Minimalne su mogućnosti da mikro tačka (ukrajinska kriza) eskalira u makro (svetsko) oružano sukobište, pa stoga, u priličnoj meri začuđuje pomenuto upopređivanje svetskih neprilika od pre jednog veka sa današnjim neprilikama. Navedeno potkrepljuju brojne i raznovrsne činjenice, a pominjemo samo neke. Prvo, isključena je mogućnost da spoljne sučeljene strane u ukrajinskoj krizi direktno konfrontiraju svoje konvencionalne oružane sastave radi njenog okončanja, a još manja je mogućnost da u tu svrhu upotrebe nuklearno oružje. Drugo, već nekoliko godina u savremenom svetu egzistira nekoliko kriza poput ukrajinske (karakteristična je sirijska), koje, ipak, nisu dovele do izbijanja svetskog „vrućeg“ rata. Treće, aktuelna svetska bezbednosna arhitektura nije bipolarna, već višepolarna, a njena ukupna (i vojna) moć je vanevropskog prostora.
Peto, mogućan dugotrajan nerazuman pristup u rešavanju ukrajinske krize najviše će štetiti građanima Ukrajine, a Evropu će prinuditi da se bavi sama sa sobom. Na kraju, treba reći da posle kosovskog presedana, njeno valjano rešavanje je veoma neizvesno i može uzrokovati novi svetski „hladni rat“. Na takvu mogućnost, između ostalog, ukazuje prilično srozan autoritet OUN, s jedne, i narastajuća agresivnost pojedinih svetskih centara moći, sa druge strane. |