Komentar dana | |||
Osovina Beograd-Berlin-Moskva – šansa, spin, ili još jedna srpsko-ruska zabluda? |
![]() |
![]() |
![]() |
sreda, 16. jul 2014. | |
I Beograd i Moskva sada gledaju ka Berlinu. Beograd očekuje da ojača „osovina Berlin–Moskva“, čime bi postepeno u našem regionu oslabio pritisak anglosaksonskih faktora, te bi navodno Srbija lakše rešavala svoje probleme. I u Moskvi takođe veruju da je takav savez moguć, i da je moguće da EU prestane da bude američki privezak, zbog čega i vodi sadašnju politku prema Ukrajini, koja mnogima izgleda pasivno i gubitnički. O tome je nedavno govorio i bivši ruski premijer i šef diplomatije i obaveštajne službe Jevgenij Primakov, koji je objasnio da Rusija nije spremna na prekid odnosa sa Zapadom, i da nema nameru da uputi armiju u Ukrajinu (osim za slučaj napada na ruski Krim), jer bi intervencijom dovela u ćorsokak ne samo situaciju u zoni konflikta već i odnose sa Zapadom i započeti proces izlaska Nemačke ispod protektorata SAD. Primakov nedvosmisleno stavlja do znanja i da Rusiji trenutno nisu potrebni konflikti i da su u igri globalni ciljevi za koje još nije došlo vreme da se realizuju, i da bi slanje armije bi pokopalo i poslednju nadu da će Stari Svet odustati od SAD i zbližiti se sa Rusijom. U Moskvi su izgleda uvereni da je multipolarni svet postao realnost, a da je hegemonija SAD – stvar prošlosti, a da Rusija može da ojača svoje pozicije na međunarodnoj areni upravo svojim pomirljivim stavom oko ukrajinske krize .U Kremlju su izgleda uvereni i da na Zapadu sa svakim danom jača glas onih koji pozivaju na saradnju sa Rusijom, i da sa tim snagama treba jačati veze. Moskvi je trenutno najvažnija pobeda na glavnom političkom poprištu - u Evropi koju Sjedinjene Države sada aktivno teže da odvoje od Rusije, a ta strategija se realizuje i kroz projekat Južni tok. Ako taj gasovod bude izgrađen, Evropa i Rusija biti povezane čeličnim vezama - Severnim i Južnim tokom, čime će biti završena američka dominacija Evropom. Obzirom kako se odvija sukob u Ukrajini, i pored razumevanja za ciljeve Rusije, teško je da razumemo da Kremlj i dalje insistira na navedenoj politici, i da stoički trpi udare koji Rusiji upućuju upravo one zemlje sa kojima ona nastoji da održi „partnerske“ odnose. Ipak, za za razumevanje uzroka uzdržanosti Rusije u pogledu domena širenja njene moći važno je istorijsko iskustvo tragedije iz Prvog svetskog rata, čijih su posledica u Moskvi veoma svesni. Podsetimo se, da je Rusija tokom 19. veka poražena u Krimskom ratu, kada se od dotle dominantne sile Pariskim mirom (1856) svela na drugorazrednu evropsku državu, kojoj su pobednici odredili sužene granice i "pravila igre". Unutrašnjim reformama Rusija se modernizovala i "sabrala snage", što je iskazala pobedom u ratu sa Turskom (1877–1878) i u ambicioznim političkim ciljevima koje je Sanstefanskim ugovorom diktirala pobeđenoj Porti. Međutim Berlinski kongres evropskih sila (1878) joj je "ukrao pobedu" i odrazio njenu ograničenu moć u odnosu na druge velike sile. Poraz Rusije u ratu sa Japanom (1904–1905) još očiglednije je demonstrirao vojne slabosti Rusije, proizašle iz njenog privrednog i tehnološkog zaostajanja i slabosti njene glomazne birokratske administracije. Prva ruska revolucija (1905–1907) uzdrmala je Carstvo i podrila njegove i inače nedovoljno stabilne ekonomske temelje. Carska Rusija je ušla u veliki rat sa Nemačkom iako je, pokazalo se, zaostajala u odnosu na nju na svim poljima (ekonomskom, tehnološkom, vojnom, organizacionom). Ovo prenaprezanje snaga oslabilo je zemlju iznutra i dovelo do boljševičke revolucije i trajnog sakaćenja Rusije. Ovo iskustvo utiče na Rusiju i danas, tako da vrlo oprezno projektuje svoje ciljeve u svetskoj politici i ne preuzima obaveze i poduhvate za koje nije sigurna da ih apsolutno kontroliše. U tom svetlu, možemo da razumemo sadašnji stav Moskve, ne samo prema Evropi već i prema Srbiji, koja i dalje ne spada u prioritete ruske politike, zbog čega se Rusija i dalje na Balkan vraća vrlo sporo, ulazeći pre svega preko energetskog sektora (što ovaj region ne izdvaja od bilo kog drugog u Evropi kome Rusi prodaju energente). Takođe, Rusija i dalje malo radi na izgradnja meke moći u Srbiji i dugoročnog uticaja na šire slojeve elite, već i dalje radi po principu direktnog nastupa prema vrhovima vlasti, biznisa i bezbednosnih struktura, odnosno sa stvarnim donosiocima odluka koji mogu da realizuju ruske ciljeve kao što je prodaja NIS i izgradnja Južnog toka. Dugoročno gledano, obzirom na agresivan stav zapadnih sila, ovakva politika pokazuje sve više slabosti i nelogičnosti, a posebno je vrlo neizvesno da li je osovina Berlin-Moskva uopšte moguća i održiva. Rusija ipak ima dovoljno snage da pokuša da taj cilj ostvari, ali i da promeni svoju politiku, u slučaju da ona doživi poraz. Što se Srbije tiče, politika oslonca na Berlin deluje još besmislenije, i uprkos propagandi u domaćim poslušničkim medijima Nemačka nije napravila nikakav zaokret u odnosu sa Srbijom , niti je odjednom otkrila da joj je Srbija veliki prijatelj, već je procena nemačkih zvaničnika da sadašnja vlada u Beogradu može potpuno rešiti pitanje Kosova, odnosno pristati na sve nemačke uslove, odnosno, dovršiti izdaju zemlje. Istini za volju, dok Moskva teži partnerstvu za EU, Beograd i nema jači oslonac za neko ozbiljnije suprotstavljanje Briselu i Berlinu, ali to nije opravdanje za „lizanje patosa“ i puženje pred Angelom Merkel i ostalim više i manje bitnim berlinskim političarima. Ipak, ako istorija pokazuje da politika jedne zemlje može brzo doživeti velike promene, to ne treba da nas zavara da su sadašnji vlastodršci u Beogradu sposobni i spremni da izvedu istinske promene u nekim drugim okolnostima. Novo vreme će tražiti nove ljude. |