Komentar dana

Mrtvi kadrovi

PDF Štampa El. pošta
Nebojša Jevrić   
petak, 29. januar 2010.

Nije čudo što toliko volimo Ruse. Naročito rusku književnost. Izabrali smo mrtvog sudiju. To je i za Gogolja previše. Samo, nikako da saznam sa čije je liste uleteo. Neki su imali da daju dvesta, neki šesto sudija, nekom je usfalio jedan pa su mrtvaka predložili. Sa čije li je on liste? PUPS se kune da nije njihov. Demokrate ga se odriču, socijalisti ga odbacuju. Po svoj prilici da će biti izabran sa liste Rimovanog puka „Sava Savanović“.

Kome li će on da sudi? Koje predmete će njemu dati? Verovatno one koji su počeli pre deset, dvadeset godina i koji još traju. One čiji su učesnici odavno mrtvi. Komšija Dragović i komšija Milović ukačili se oko međe, pa potegli parnicu, koja se nije završila ali su oni u međuvremenu riknuli.

Partokratiji koja je svaka svoju listu sastavljala nije bilo bitno što je čovek mrtav. Bitno je samo iz koje je stranke.

Ministarka pravde govori kao da joj srpski nije maternji jezik. Trebalo bi da nađu nekog pisca, po mogućnosti postmodernistu, da joj piše govore.

Imali smo do sada, otkad je demokratija kod nas zaživela, raznih persona na kadrovskim mestima. Od Šećerovskog do pripadnika Partije slobodnih letača. Prifalilo im kadrova pa izabrali kadar i za groblja. Umro čovek a oni ga biraju. Kakva latinoamerička proza, kakav Markes, ovo što se kod nas dešava moguće je samo u ruskoj literaturi. Mrtvi kadrovi. Šta reći. Da li se zna pre koliko je umro? I od čega je umro? Ko mu je to dozvolio da umre kada je na partijskoj listi? Gde je tu partijska poslušnost?! Partije obožavaju one članove koji se tokom mandata nikad ne jave za reč. Samo poslušno glasaju. Takvi prave najsigurnije karijere.

Mrtvaci karijeristi su naš pronalazak. Mora tako kad su nam najbolji Srbi pod zemljom. I nije mi jasno zbog čega se čudite. Što manišete ovom sistemu.

Pesnik bi rekao: “Malčice sam mrtav, al ništa ne smeta, smrt je samo mana u očima sveta.“

Biti mrtav nije neka mana. Ostaje ti u ovoj državici i mogućnost da budeš reizabran posle smrti. Uzmimo, na primer, Bruna Vekarića. On je tvrdio da kod Raške postoji masovna grobnica sa mrtvim Šiptarima. Grobnica nije nađena a Bruno Vekarić je reizabran za sudiju. Šta ako neki od advokata zatraži izuzeće živog i zahteva da sudi mrtvi sudija? Koji ne može i da hoće da bude pristrasan. Osim toga, nemoguće ga je i korumpirati. Prosto, samo mrtav Srbin je pošten Srbin i ja hoću da mi on sudi.

Ovih dana se osećam kao Brankica Insajder. Da bih prodao knjigu „Luda kuća“, morao sam da objavim svoj broj telefona (064 8660276) na koji je moguće naručiti knjigu. I tad su počele da mi stižu ljubavne poruke: “Kurčevo srbovanje. Mater ti jebem fašističku, majmune jedan.“ „Vaše kolumne su posledica izgubljenih ratova koje je Beograd vodio za stvaranje velike Srbije“, i tako dalje i tako redom, do razaranja Vukovara.

Pa se pitam imam li i ja prava na zaštitu? Odlučio sam da protiv ovih koji mi pišu preteće pisma podignem tužbu pred upokojenim sudijom. Ne prima mito a verovatno i nije neka velika gužva kod njega.