Istina i pomirenje na ex-YU prostorima | |||
O moći i pravdi - haške pouke |
![]() |
![]() |
![]() |
nedelja, 02. decembar 2012. | |
No, koliko su bila nerealna očekivanja srpske javnosti od ovih slučajeva, toliko je, čini se, neosnovan i njen strah od mogućnosti da se haška „istina“ o skorijoj regionalnoj prošlosti, pogotovo nakon ovih najnovijih presuda Tribunala, vremenom etablira, ili, preciznije govoreći, nametne kao zvanična i obavezujuća, što je bio ključni, iako nikada javno deklarisani njegov cilj. Nije se to desilo ni nekadašnjoj nirnberškoj „istini“ o jednoj neuporedivo traumatičnijoj stranici novije, uz to svetske istorije, pa nema ozbiljnih izgleda da se, uprkos nastojanjima mnogih i lokalnih i globalnih političkih i parapolitičkih činilaca, desi ni današnjoj haškoj. Tim pre što su društvene nauke, uključiv i istoriografiju, u proteklih pola stoleća uznapredovale u svakom, a pogotovo metodičkom pogledu, ostavljajući sve manje prostora za one koji pretenduju na status ozbiljnih i respektivnih istraživača, u ovom slučaju skorije zapadnobalkanske prošlosti, i pritom bivaju spremni da u traganju za pouzdanom građom za njenu rekonstrukciju posegnu za sudskim presudama jedne u tolikoj meri samokompromitovane institucije međunarodne „pravde“. Ono što će većina tih presuda, pa i ove Gotovini, Markaču i Haradinaju, na istoriografskom planu, zasigurno, bar na kraći rok proizvoditi, jeste nimalo zanemarljivo otežavanje i porolongiranje puta toj, naučnoj istini o tragičnoj zapadno-balkanskoj završnici proteklog stoleća. Ne manje krupna prepreka na tom putu biće i teško objašnjiv entuzijazam s kojim su sve srpske postpetooktobarske političke garniture pristupale saradnji s Tribunalom, učvršćujući mu svakom narednom isporukom optuženih gotovo svakom prethodnom, manje ili više skandaloznom presudom nekome od njih, nanovo poljuljani kredibilitet i na taj način drastično ograničavajući domašaj i javnomnjenjskog i naučnog osporavanja njegove, niz godina unazad očigledne antisrpske orijentacije. No, to već nije problem iz domena međunarodne politike i međunarodne etike, već kvaliteta i načina selekcije domaćih političkih elita i njihove, više od jedne decenije duge prakse „zaštite“ nacionalnih i državnih interesa, za kakvu bi se teško mogao naći uporediv primer u novijoj političkoj istoriji sveta. A kada je reč o međunacionalnom pomirenju kao eventualnom učinku delovanja Tribunala, u njega, čini se, nikada niko ozbiljan nije ni verovao. Ratovi se, uostalom, ni ne okončavaju kako bi se sukobljene strane pomirile, iako one to u postratnom periodu, pre ili kasnije i bar na neko vreme, uglavnom učine. Po okončanju sukoba, naime, mnogo visočije pozicionirano na agendi nacionalnih ciljeva je, kao što i hrvatski i kosmetsko-albanski slučaj potvrđuju, očuvanje onoga što je ratom stečeno i dekriminalizacija načina na koji je to učinjeno. Pomirenje donedavno zaraćenih naroda, ako i kada do njega dođe, pre je ishod kompromiserske i konformističke prirode ljudskog života kao takvog, nego spoljašnjih, ponajmanje sudskih intervencija u njegove tokove. U konkretnom slučaju, ta, haška intervencija u međunacionalne odnose na prostorima Zapadnog Balkana, razmerama svoje nepravednosti mogla bi stvoriti više pretpostavki za obnavljanje sukoba u bližoj ili daljoj budućnosti, za neko novo, lokalna istorija podučava – gotovo zakonomerno ratno, poravnavanje računa iz nedavne prošlosti, nego za stabilan i trajan mir u jednom razorenom i krvlju prenatopljenom regionu.
|