21. maj 2006. kao dan oslobođenja od iluzija i početka srpske konsolidacije

Možda nije neophodno da to naglasim, ali, da bih spriječio nesporazume, nalazim za shodno da skiciram moju perspektivu iz koje ću odgovoriti na Vaše pitanje: mene Crna Gora interesuje kao jedan od zavičaja mog srpskog naroda i to takav zavičaj sa kojim, kao Hercegovac, na tom zavičajnom, lokalnom planu, imam najintimniju vezu. Kao politička zajednica, Crna Gora me interesuje kao državoliki okvir u kome živi moj srpski narod i ljudi koji se u nekom maglovitom vidi i dalje osjećaju pripadnicima moje jezičke i kulturne zajednice. Tako da je moj odgovor na Vaše pitanje zapravo odgovor na pitanje srpskog naroda u Crnoj Gori, kazao je u intervjuu za IN4S, protojerej stavrofor, prof. dr Darko Đogo, vandredni profesor na Pravoslavnom Bogoslovskom fakultetu (PBF) u Foči.

Šta predstavlja 21. maj i ko, šta i zbog čega slavi ovaj datum?

Slave ga u suštini tužni ljudi: onaj tip maloga čovjeka koji će čitav život proživjeti gledajući očima krivice onoga Drugog. Ljudi kojima je za neuspjeh u životu kriv bio i ostao – komšija, brat, kum, žena, sin, uvijek neko drugi. Jer „Srbija“ nije bila ni tada, niti je danas samo jedno ime, jedna zemlja. Ona je bila metafora, simboličko mjesto izmještanja krivice za moje promašaje. Ono čuveno „neće nama Beograd!“ nije problem Beograda: on stoji li, stoji, na ušću Save u Dunav. To je problem jedne defektne psihologije čovjeka koji raste u gigantskoj nesrazmjeri demonske gordosti, glorifikacije sebe samoga, svoja porijekla, podneblja, zasluga (stvarnih i izmišljenih) svojih predaka sa kojima ne dijeli identitet i smislove života, ali koji, u nekom mjesečarskom stapanju horizonata, i dalje jesu preci tog tužnog čovjeka sa jedne strane nasuprot koga stoje osjećaji marginalizovanosti, zapuštenosti, neostvarnosti, nenalaženja mjesta ni u tom istom Beogradu, ni u Srbiji kao metafori punoće i smisla života, bilo gdje.

21.maj slave u suštini tužni ljudi: onaj tip maloga čovjeka koji će čitav život proživjeti gledajući očima krivice onoga Drugog. Ljudi kojima je za neuspjeh u životu kriv bio i ostao – komšija, brat, kum, žena, sin, uvijek neko drugi. Jer „Srbija“ nije bila ni tada, niti je danas samo jedno ime, jedna zemlja

Na kraju – ili na početku – ne nalaženja sebe ni u sebi samome.

Dozvolite mi da ovdje ispričam jedan lični doživljaj predreferendumske atmosfere. Bio sam četvrta godina Bogoslovskog fakulteta u Foči gdje postoji i Medicinski fakultet. U širem društvu sa kojim bih ponekad popio kafu bio je jedan student iz Crne Gore. Nikada se nismo posebno doticali identitetskih pitanja, a nije ni on (Republika Srpska je, kao i sve srpske sredine, autoreferentna kultura: kada zaista imate hiljadu godina kulture i državnosti, imate o kome da pričate i da ne spominjete druge narode i skorije ratove. To je ono što razlikuje pijenje kafe u Beogradu ili Foči u odnosu na Cetinje, Sarajevo, pa i Zagreb – mi možemo da pričamo satima bez drugih, ali je drugima nemoguće da popiju kafu bez pominjanja Srba). Neko je spomenuo predstojeći referendum u Crnoj Gori. Naravno, svi smo se zgrozili ideje o jednom činu kojim bi naša braća i kumovi jednim političkim činom simbolički poslali poruku nepripadanja svome narodu, svojom braći, sagovornicima. Naš sagovornik se, međutim, prvi put izjasnio vrlo oštro: „E da i to dočekamo! Da samo kažemo Srbima da nijesmo isto!“ „Kako, rode, nismo isto? Mi koji ovdje sjedimo – nismo li isto?“ „E nijesmo. Mislim, nemojte se vi što naći uvrijeđeni. Ali nijesmo.“ „Pa, rode, otkuda ti onda među nama?“ Počela je jedna nemušta taktika opravdavanja i gordosti u isto vrijeme, zaklinjanja u naše prijateljstvo i pejorizacije „krmedarske“ Srbije i Srba u njoj. Nismo se poslije družili. Poznanik se udaljio. Da li je potrebno da kažem da smo se kasnije prisjećali da smo izraz „krmedar“ ipak čuli ranije, kada je komentarisao nemogućnost da položi anatomiju kod profesora koji su dolazili iz Srbije.

Mene je, pak, ta njegova reakcija podsjetila na jedan drugi momenat – i, moram priznati, svi sabori sankilotskog dukljanskog šovinizma me i danas podsjećaju na to mjesto iz Travničke hronike. To je onaj momenat zatvaranja čaršije, kada u malom balkanskom čovjeku odjednom prorade sve tuge, bijede i frustracije zbog nesrazmjere između njega i kosmosa, njegove uloge i društva, projekcije i stvarnosti. Ono andrićevsko zbijanje u gomilu koja traje samo koji dan, samo koliko da se namiri račun sa nepravednošću svijeta. Upravo ono očajničko „e neka sam i to dočekao!“ kada kamenom ka strancima (ili prosto svakome ko se smatra takvim) mali čovjek liječi i truje sebe istovremeno.

To se kanalisalo, dakle, i ranije jer postoji u čovjeku. I zato je to omeđivanje malog čovjeka u njegov mali tor bilo poenta 21. maja i tada i danas. Namjerno ne pričam o političkoj oligarfiji, mafijokratiji koja upravlja tim malim čovjek – za razliku od malog čovjeka, mafijokrate znaju svoje razloge, oni su iskazivi ciframa i dugim nizom nula nakon njih u kiparskim bankama. Ali taj mali čovjek – koga ne prezirem, ne mrzim, ali ne mogu ni u naivnosti da previdim njegovu srdžbu i kamen u ruci namjenjen mome bratu i sinu – on je ostao i dalje tragičar te proslave.

Za Srbe je 21. maj bio i trebalo da ostane škola odustajanja od stava podrazumijevanja: podrazumijeva se da je i to naše. Da ćemo imati dva glasa u UN, dvanaest bodova na Evroviziji. Stvari nisu date samo u našim očima već u svojim simboličkim značenjima: secesijama od Srbije ne nastaju „druge srpske države“. Naravno, nije lako liječenje semantičkom diferencijacijom, nije lako razlikovati Crnu Goru od Crne Gore, snaći se u homonimiji suprotnosti. Ali moramo to učiniti. Mi svakako volimo Crnu Goru – upravo kao što volimo i Bosnu i Hercegovinu (od Sv. Savé) koje su za mene uvijek u množini, kao zavičaji srpskog naroda i srpskih kraljeva i vojvoda ali ne osjećamo se uvijek udobno u saveznoj pseudo-državi u kojoj živimo. Dakle, 21. maj za nas je dan početka konsolidacije iz iluzija, uspomena na najbiže tačke geopolitičkog komadanja srpskog svijeta, ali danas imamo i pravo da samjerimo svoju poziciju nekada i sada i da sa zadovoljstvom se osvrnemo: nismo, ni u naivnosti, ni u geopolitičkim tokovima, tamo gdje smo bili 21.5.2006.

Gdje je Crna Gora sada, 15 godina od pokradenog referenduma? Privatna ili nezavisna država?

Ona nikada, od 1945, naovamo, nije bila mišljena kao cjelina u kojoj bi se razlikovale „nezavisnost“ i „privatnost“ (Bombaški proces svjedoči da je elemenata ovakvog gledišta bilo i ranije, prije 1918, tj da je i u periodu vladavine nesumnjivo srpskog kralja Nikole Petrovića bilo teško razaznati „privatnost“ od „nezavinosti“ te je održavanje dinastičke vladavine koje danas poistovjećujemo sa nezavisnošću i državotnornošću ipak dominantno bilo izraz želje za ličnom vladavinom i privatnošću države i dinastije. To je, međutim, fusnota za neke unutarsrpske ocjene i dijaloge). Od kada je počela istorija Crne Gore na fonu anti-istorije, anti-poda sopstvenoj istoriji, biću i identitetu, ona je oduvijek bila „nezavisna“ od srpskih korijena da bi bila „privatni“ posjed crvene aristokratije.

Ta probitačna privatnost na političkom planu se iskazuje kao „nezavisnost“ – koje nema, jer, kako reče g. Abazović, Crna Gora nema suverenitet (samo je prividno paradoksalno da ga je više imala u prokaženoj državnoj zajednici nego danas u geopočitičkim savezima kojima pripada ili kojima teži. Stvar je u tome da je saveznoj državi ona bila uz Srbiju, subjekt od koga je mogla imati i danas ima samo koristi i kome je pristupila svojom voljom, dok se na drugoj strani našla upravo procesom secesije i vazalizacije, pa kako očekivati neki sueverenitet i nezavisnost, osim onih imaginarnih?).

Na kulturološkom planu se pravatnost konstruiše kao autoreferentnost, samodovoljnost Crne Gore, koja, na planu kulture, danas je u stanju da samo koalira sa okolnim mikro-kulturama sa kojima dijeli zajedničku srbofobiju i malograđanske domete. Na planu identiteta, privatnost mafijokratske Crne Gore uvijek se kanališe i konstruiše kao mit o nekoj superiornoj posebnosti. Ovdje možda i leži jedina realna opasnost za srpski narod u Crnoj Gori jer je na svim drugim planovima stvar toliko komična i očigledna, ali na polju identiteta mafiokratija i dalje nalazi načina da svoj slučaj predstavi kao „obnovu“ državnosti a ne uspostavljanje nečega novoga.

Ovdje je jedan momenat izuzetno značajan. Slobodan Vladušić, kada govori o Pekićevom shvatanju nacionalizma i demokratije, uvodi jedan neprocjenjivo važan pojam: etički korektiv. Za Pekića je demokratije „etički korektiv“ onog nacionalnog, ali mislim da je vrlo važno da i samu naciju koncipujemo kao etički korektiv, zajednicu koja svakog od nas sa svojim ličnim istorijama, životima, stradanjima, radostima, tragedijama, defektima, vrlinama čini boljim čovjekom. I sama srpska nacija je – kao vrjednosna zajednica Kosovskog sjećanja – etički korektiv svakoga od nas. Zato je ta identitetska secesija i konstrukcija ne-Srpstva, nad-Srpstva i slično-Srpstva samo mnogolika operacija koja ima iste ciljeve: vađenje Srba iz zajedničkog etičkkog a time i nacionalnog konteksta, iz Zajednice kao Smisla i korektiva našeg života.

Kako je tekao put Crne Gore od 21. maja 2006. do 21. maja 2021. godine?

Taj put je tekao u neprekidnom brisanju same sebe, srpstva i zavjetnosti kao osnove njenog bića unutar koga postoji od kako uopšte postoji. U plastičnoj operaciji, kloniranju i neprekidnom sebepodavanju stranim gostima, na konju i za zlatnike. Geopolitička kretanja su išla na ruku tom procesu: putanja samozaborava je bila uslov okamenjivanja unutrašnje strukture starog režima pa se narativ o „odlasku iz srednjeg vijeka“ i „retrogradnog srpstva“ prirodno nastavljao eshatologijim „boljeg sjutra“ u nekim drugim „vrijednosnim zajednicama“. Taj tok je bio jedan klasični švercerski poduhvat u kome se od stare srpske kraljevine, bez autorskih prava, uzelo samo ime, ali se onda proizvodila politička i spoljenopolitička bofl roba sa istim imenom. Možda najkorisnija stvar u čitavom procesu je njegova brzina: kako novostvorena elita u prve i druge familije nema smislotvorećih metafizičkih horizonata dalekosežnijih od njihovog ličnog života, obje ideološki identične i metodološki samo ponešto različite korporacije su poželjele da plodove svoga truda vide za svoga života. Za svega petnaest godina je trebalo dovesti do kraja uobličenje jednog projekta – posljednjih godina, neposredno prije donošenja famoznog Zakona o stavarnju državne crkve, kao i nakon njega, mi otvoreno slušamo programske ciljeve i jednih i drugih. Tako da, kao Srbi, možemo da razumijemo pogubnost tih procesa. Na nama je da u nama zavjetno ne damo i sve više vraćamo pitanja jezika i odnosa prema kosovskoj zavjetnosti. To nisu izgubljene bitke već pravna nasilja, po riječima samog Duška Markovića. Mi ne smijemo nikada u sebi reći „gotovo je to!“ Ne smijemo radi sebe samih. Srbin – to je čovjek koji nije u stanju da kaže za bilo koji politički korak uperen protiv svoga naroda „gotovo je to“.

Šta čeka Crnu Goru i u kom smjeru ide njena unutrašnja i spoljna politika?

Možda nije neophodno da to naglasim, ali, da bih spriječio nesporazume, nalazim za shodno da skiciram moju perspektivu iz koje ću odgovoriti na Vaše pitanje: mene Crna Gora interesuje kao jedan od zavičaja mog srpskog naroda i to takav zavičaj sa kojim, kao Hercegovac, na tom zavičajnom, lokalnom planu, imam najintimniju vezu. Kao politička zajednica, Crna Gora me interesuje kao državoliki okvir u kome živi moj srpski narod i ljudi koji se u nekom maglovitom vidi i dalje osjećaju pripadnicima moje jezičke i kulturne zajednice. Tako da je moj odgovor na Vaše pitanje zapravo odgovor na pitanje srpskog naroda u Crnoj Gori, a ne toliko odgovor na pitanje trajektorije tog političkog okvira, osim u domenu uticaja društvenih i političkih dešavanja na moj narod. Na kraju bih rekao i zašto je to važno za samu političku zajednicu istoimenu srpskoj kraljevini iz 19. vijeka.

Najprije, nadam se rekonsolidaciji srpskog naroda, kraju podjela, dvevnog politikanstva i političke nekulture. Vidim neke mlade ljude koji se pojavljuju, g. Marka Kovačevića i još mnoge za koje Želidrag Nikčević kaže (sa pravom, rekao bih), da će se politički oponenti poželjeti „starih“ predstavnika srpskog naroda. Očekujem da će se srpske stranke vratiti srpskom stanovištu, bez kohabitacije i koalicije sa onima čiji je jedini kvalitet u tome da hoće sa nama. Balast tog koaliranja na ličnom planu i utapanja srpske prepoznatljivosti na idejnom planu biće sve teži. Moguće je samo povratak na čisto: na srpsko stanovište, kao što reče pominjani g. Kovačević: „ostalo je još samo da budemo Srbi“.

Vladika Atanasije i otac Darko Đogo

Izbor Mitropolita koji nam predstoji, biće važna tačka na tom putu. Naravno, kao i svakog drugog episkopa SPC, njega bira Sabor. Ne smijemo dopustiti unošenje avnojevskih mentalnih barijera, pounutrašnjenje granica. Nije važno da na to mjesto dođe čovjek iz Crne Gore koliko je važno da na teško mjesto dođe naš najbolji episkop

Takođe, potrebno je mnogo raditi da se objasni našem narodu u kome se tako stihijski razmjenjuju naivnost i želja da se bude mudro i strpljeno-spašeno, da politička kultura nekonfrontacije i saradnje nije isto što i zatamnjivanje identitetskih perspektiva i svjesna ignorancija identitetskih pitanja. Srpstvo nije stvar u „četiri zida“ već elementarno pravo svakog čovjeka. Samo prihvatanje političke pozicije koja smatra da je kripto-srpstvo (tajno srpstvo) nekakvo „kulturno srpstvo“ kontraproduktivna je za sam srpski narod, ali čak i za političku zajednicu istoimenu srpskoj kraljevini. Dokle god je nekome samorazumljivo da je pitanje jezika i identiteta „lično“ i „privatno“ a njegova funkcija i moć koja iz nje proističe javna stvar – takav čovjek ili nije zreo ili je zlonamjeran. U konačnom slijedu, takvi ljudi ne čine ono što je suštinski važno a što, navodno rade: ne bore se za prisustvo svih identitetskih narativa u javnom prostoru jedne zajednice već pristaju na poželjne i nepoželjne narative i identiteta, što je u suštini zaostavština starog režima.

Važno je da pokrenemo raspravu o mogućnostim ostvarivanja konstitutivnosti srpskog naroda kao takvog i garanciji neotuđivih prava našeg naroda. Ni tu ne očekujem dobru volju po sebi, ali se nadam da će ostale zajednice shvatiti da je obespravljenost jednog naroda u jednoj zajednici problem ne samo tog naroda već čitave zajednice.

Zato: moja očekivanja su najprije takva: nadam se jakoj Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi, jakom i solidarnom srpskom narodu, jakom Mitropolitu i mladim, školovanim, elokventnim, nepokolebljivim i nepokvarljivim srpskim političarima u Crnoj Gori. Izbor Mitropolita koji nam predstoji, biće važna tačka na tom putu. Naravno, kao i svakog drugog episkopa SPC, njega bira Sabor. Ne smijemo dopustiti unošenje avnojevskih mentalnih barijera, pounutrašnjenje granica. Nije važno da na to mjesto dođe čovjek iz Crne Gore (pogotovo zato što je trenutni administrator, Vladika Joanikije, čovjek iz Banjana, dakle, iz Hercegovine a ne iz Crne Gore) koliko je važno da na teško mjesto dođe naš najbolji episkop, takav da odoljeva i demonskim napadima bez ljudi i kroz ljude. Nadam se i radujemo se takvom mom narodu.

Ako budemo takvi, mnogo šta će zavisiti od nas. Možda ne sve, ali niko nas neće moći marginalizovati i depolitizovati. Ako dozvolimo rastakanje naše perspektive i zajedništva, teško da će iko poštovati narod koji ne poštuje sebe samoga. Koji nema i ne poznaje svoje stanovište, svoj interes, svoje vektore, svoja kretanja. Na nama je da damo svoje. Da zamolimo da nam Bog pravde pomogne, da mu se svaki dan u himni za to zamolimo. Da obnovimo kosovski zavijet kao imperativ svakodnevnog života. Budemo li takvi ljudi, imaćemo šta i da očekujemo i čemu da se nadamo. Jer svega ostalog ima na svijetu mimo nas.

(IN4S)