Izbori kao rešenje? Ima li „trećeg puta”?

Rečenicu „ili si za studentsku listu ili si ćaci“ napisala je jedna opoziciona poslanica na svom Fejsbuk profilu. Sa druge strane mogli smo da vidimo snimke ispred Narodne skupštine na kojima pristalice vlasti svojim sunarodnicima koji su u protestnoj koloni viču da su „ustaše“.

To me je navelo da se zapitam – ima li nešto treće? Kako ćemo privući razočarane birače vlasti kojima smeta miris revolucije ili opozicione konzervativne kojima smeta studentski odlazak u Brisel? Kako one koji čekaju da vide imena na toj listi, jer već mjesecima učestvuju na protestima, ali ne bi baš glasali za bilo koga? Ili se misli da takvih nema?

Spirala tišine

Spirala tišine je teorija koju je Elizabet Noele-Nojman razvila 1974. godine, ukazujući da se pojedinci često suzdržavaju od izražavanja mišljenja ako misle da je u manjini ili da bi moglo dovesti do izolacije. To dovodi do stvaranja (pogrešne) percepcije o predominaciji nekih javnih stavova, koji su u tom momentu “glasniji” ili vidljiviji.

Sjećamo li se kako su i Kusturica i Novak Đoković stavljeni na stub srama režimskih medija nakon čak i umjerene podrške studentskim zahtjevima?

Sa pojavom interneta spirala tišine nije nestala – samo je promijenila oblik. Društvene mreže su obećavale „demokratizaciju“, ali algoritmi, cancel kultura, onlajn linč i eho-komore stvaraju nove pritiske. Ljudi često biraju da ne komentarišu kontroverzne teme iz straha da će biti „razapeti“ u komentarima.

U društvima oštre polarizacije – spirala tišine je još izraženija, naročito na mrežama i medijima. Između dva glasna i sukobljena stava, ljudi koji zastupaju „treće“ mišljenje, ili prosto imaju pitanja i bojazni oko nečega, često se nađu pod najvećim pritiskom, što može voditi ka autocenzuri i povlačenju. Njihovo mišljenje se doživljava kao „izdaja“ od obe strane.

Da li vas ovo na nešto asocira? Sjećamo li se kako su i Kusturica i Novak Đoković stavljeni na stub srama režimskih medija nakon čak i umjerene podrške studentskim zahtjevima?

A vidimo li, sa druge strane, statuse „pravićemo spisak neutralnih“, ili aktuelno javno razapinjanje po mrežama svakog ko se usudi da kaže: „Ej, pa možda poziv na izbore pod nepromijenjenim uslovima nije baš bio promišljen“. Kako onda doći do rješenja krize i normalizacije stanja?

Izbori kao rešenje?

Dakle ne može studentska lista i bezuslovna podrška njoj biti cilj sam po sebi. Ako je cilj “promjena sistema” i “ispunjavanje zahtjeva protesta kroz promjenu vlasti” – onda treba biti normalno da razgovaramo o tome koji je najbolji modalitet da do promjene dođe

Izbori mogu biti rješenje društvenih kriza i ja nemam problem sa studentskim pozivom na izbore (iako imam brojna pitanja u vezi s tim zahtjevom). Svako političko rješenje je, po meni, bolje od „antipolitike“, koja je dominirala u narativima prethodnih mjeseci, ili „revolucije“.

Ipak, imam problem sa atmosferom koja je oko tog poziva stvorena u dijelu opozicione javnosti – atmosferom linča svakoga ko postavi pitanje, bilo pitanje tajminga ovog zahtjeva, pitanje izbornih uslova, pitanje isključivosti ili kriterijuma u formiranju liste, itd. Ali ne zato što mislim da je moje mišljenje ili pitanje posebno važno, pa mora biti izrečeno, već zato što mislim da ta atmosfera vodi u zablude i pogrešan utisak, pa posljedično i u neželjen ishod.

Prvo, sama kritika svakog ko ima neku rezervu oko zahtjeva za izborima dolazi naročito iz pretpostavki da će izbora sigurno biti brzo i da studentska lista sigurno pobjeđuje, kad god se raspišu izbori, pa šta ima neko „kog đavola“ da bude protiv toga, ako je stvarno za promjene. Problem je što ni jedno ni drugo nije sigurno. Dakle ne može studentska lista i bezuslovna podrška njoj biti cilj sam po sebi. Ako je cilj “promjena sistema” i “ispunjavanje zahtjeva protesta kroz promjenu vlasti” – onda treba biti normalno da razgovaramo o tome koji je najbolji modalitet da do promjene dođe.

Podsjetiću da mjesecima na opozicionom spektru imamo različite političke predloge izlaska iz krize:

1) Prelazna vlada koja bi imala zadatak da ispuni studentske zahtjeve i sredi izborne uslove – bilo u formi političke ili političko-ekspertske (o čemu je najčešće govorio predsednik Novog DSS Miloš Jovanović), ili u formi čisto ekspertske, o čemu su se čak izjasnili neki Univerziteti;

2) Lex specialis kojim bi se formiralo tijelo sastavljeno od članova parlamentarnih stranaka, u kome vladajuće partije ne bi imale većinu, koje bi takođe imalo zadatak da stvori uslove za fer i slobodne izbore na svim nivoima vlasti (Z. Čvorović);

3) Referendum za promjenu izbornog sistema u većinski (M. Mrdalj);

4) Tekstovi koji su govorili o kombinaciji modaliteta (D. Bursać);

5) Pa čak i bojazni da Vučić izbore raspisuje samo ako mu odgovaraju i da će odugovlačiti (B. Stojanović), kao i one da je dijalog nužan i da je politički mesijanizam zadrška ka tome (S. Antonić).

I na sve njih je odgovor bio: nećemo politiku. Šta onda sada hoće(mo)? Izbore, pod nepromjenjenim izbornim uslovima i to nakon što je prošao vrhunac protesta i pritiska na vlast izražen 15. marta.

Matematika, a ne emocije

Bez namjere da raspravljam o svrsishodnosti i tajmingu tog zahtjeva (on je tu, pa je tu, i trenutno je u fokusu) pokušaću da ukažem na nekoliko stvari.

Razlika između 2,2 miliona glasova vlasti i ovih – zbirno gledano – opozicionih oko 1,4 do 1,5 miliona, je oko 800.000 glasova

Dakle ako do izbora i dođe treba se manje baviti emocijama, a više matematikom. Na izbore 2023. godine izšlo je 3.820.747 birača. (Izlaznost je na parlamentarnim izborima takva već nekoliko ciklusa unazad, sem 2020. godine, zbog bojkota dijela opozicije). Stranke i akteri koji trenutno podržavaju vlast imale su 2023. godine oko 2,2 miliona glasača (SNS, SPS, Zavetnici, SRS, manjinske stranke koje ih podržavaju…).

Ostaje dakle razlika od oko 1,6 miliona glasova, od čega je pro-EU opoziciona lista „Srbija protiv nasilja“ imala nešto preko 900.000, nacionalne i suverenističke liste Novi DSS i lista MI u zbiru malo manje od 400.000, još nešto više od 100.000 glasova imali su Narodna, DJB, Dveri, Tadić – što su liste koje su ostale ispod cenzusa, te ostatak ide na nevažeće listiće i pojedine manjinske i (polu)fiktivne liste.

Razlika između 2,2 miliona glasova vlasti i ovih – zbirno gledano – opozicionih oko 1,4 do 1,5 miliona, je oko 800.000 glasova.

Kako ćemo onda privući takve birače, ili razočarane birače vlasti kojima smeta miris revolucije? Šta ćemo sa ljudima kojima ne prija atmosfera ostrašćenosti? Šta ćemo sa opozicionim konzervativnim biračima kojima smeta studentski odlazak u Brisel? Koji traže jasan stav o KiM i Republici Srpskoj?

Nesumnjivo je da su protesti podigli energiju i motivisali određen broj ljudi koji su bili ili nezainteresovani za politiku ili razočarani u postojeće političke aktere. Ali treba sagledati realno – da li je to dovoljno da se preokrenu gore pomenute brojke, ili će zapravo potencijalna studentska lista u najvećoj mjeri uzeti glasove koji su tada birali listu „Srbija protiv nasilja“ i dio glasova „desnih“ opozicionih lista?

Da naglasim – namjera mi nije da iznošenjem navedenih brojki demotivišem bilo koga. One su itekako dostižne, ali uz razuman pristup i postavljanje pitanja, a ne uz isključivost i ostrašćenost. Pojedini konzervativno opredijeljeni profesori već su javno govorili da su odbili da budu na „studentskoj listi“ jer smatraju da će nacionalisti tamo biti samo „začin“.

Kako ćemo onda privući takve birače, ili razočarane birače vlasti kojima smeta miris revolucije? Šta ćemo sa ljudima kojima ne prija atmosfera ostrašćenosti? Šta ćemo sa opozicionim konzervativnim biračima kojima smeta studentski odlazak u Brisel? Koji traže jasan stav o KiM i Republici Srpskoj? Koji, na kraju krajeva, čekaju da vide imena na toj listi, jer već mjesecima učestvuju na protestima, ali ne bi baš dali svoj glas Jovu Bakiću?

Treća lista?

Da li ćemo ih prozvati „ćacijima“ ili ćemo razmisliti kako da ti ljudi ne ostanu kod kuće ako do izbora i dođe?

Pod tim mislim na listu okupljenu oko Novog DSS, odnosno koalicije NADA, i određenog broja nacionalnih intelektualaca, ali nemam problem da se o modalitetima dalje razgovara

Mislim da je svrsishodnije ovo drugo. Drugim rečima, svrsishodnije je razmišljati o dodatnim opozicionim listama, pored „studentske“. Prije svega o „trećoj“ – nacionalnoj listi, koja će se obratiti upravo maloprije pomenutim grupama. Pod tim mislim na listu okupljenu oko Novog DSS, odnosno koalicije NADA, i određenog broja nacionalnih intelektualaca, ali nemam problem da se o modalitetima dalje razgovara. (Stav Novog DSS o izborima je svakako već izrečen i moram reći da je pomalo tragikomično da najviše napada zbog tog stava dolazi od boraca „za slobodu govora“).

Ne treba zaboraviti i nemali broj opozicionih glasača pokreta MI. Nemam problem ni sa više opozicionih lista (ne previše). Sve to pod pretpostavkom da sve te opozicione liste, uključujući i studentsku, ne troše vrijeme da napadaju jedni druge, već da čine jedinstven front. Nemam problem ni da neko smatra da nisam u pravu. (Ionako je priča o izborima hipotetička, budući da nema naznaka kada će oni biti raspisani niti u kakvim okolnostima).

Ono sa čim imam problem je, ponavljam, da umjesto kontraargumenata budem zbog svog razmišljanja etiketirana, i da mi se kao vrhunac borbe protiv bespogovorne lojalnosti jednom čovjeku nameće neka druga vrsta mesijanizma i bespogovornog prihvatanja. Kakvu onda promjenu uopšte nudimo?

*Autorka je član Predsedništva Novog DSS-a i doktorand na Fakultetu političkih nauka u Beogradu

(Novi standard)