Početna strana > Rubrike > Politički život > Briselski sporazum - šta i kako dalje?
Politički život

Briselski sporazum - šta i kako dalje?

PDF Štampa El. pošta
Vladislav Jovanović   
četvrtak, 27. jun 2013.

Kada su strani novinari početkom 1990-tih godina prošlog veka pitali Ibrahima Rugovu kakva još manjinska prava želi za Albance na Kosovu, on je odgovorio da Albance ne interesuju ni manjinska ni ljudska prava, već samo teritorija, tj. vlastita država.

Dvadeset godina kasnije, Srbija je Briselskim sporazumom vlast Albanaca na Kosovu prihvatila kao neizmenjivu realnost, a njihovu samoproglašenu državu faktički priznala i pozvala svoje državljane – tamošnje Srbe da se u najkraćem roku integrišu u ustavni i zakonski sistem te formalno još nepriznate države.

Zaključenje upadljivo asimetričnog Briselskog sporazuma može se objasniti sledećim razlozima:

1) opsesivnom željom Srbije da što pre postane član EU, ne pitajući za cenu;

2) strahom da bi slabljenjem ili napuštanjem proevropskog kursa bila izložena neizdržljivim pritiscima i agresivnom mešanju Zapadnih sila u njena brojna nedovoljno konsolidovana pitanja (Raška, Vojvodina, jug Srbije, istočna Srbija);

3) svešću da joj degradirajuća ekonomska situacija ne dozvoljava suprotstavljanje politici i interesima EU i SAD od kojih stižu donacije i mnoge investicije;

4) mogućim ranije datim uveravanjima ili prihvaćenim obavezama da će normalizacija odnosa sa Kosovom kao nespornom realnošću biti prioritetno i brzo rešavana posle održanih izbora.

Briselskim sporazumom Srbija je odustala od politike odbrane Kosova i njegovog perspektivnog povratka u naš ustavno-pravni poredak, a težište aktivnosti prenela na dobijanje dodatnih garancija za bezbednost svih Srba u okviru samoproglašene države Kosovo.

U svetu postoji bezbroj teritorijalnih sporova i kriznih žarišta. Neka od njih traju decenijama, čak do sto godina, i postala su paradigma međunarodnih odnosa (Bliski istok, Kašmir, Tajvan, Kipar, dve Koreje, Gibraltar, Južno Kurilska ostrva, Zapadna Sahara itd.). Ali, nijedno od njih tako hitno i ubrzano rešavano niti je rešenje ishodovano radikalnim ustupcima samo jedne strane, kao što je to slučaj sa Briselskim sporazumom o Kosovu.

Ovaj koreniti zaokret, čije sve posledice će se teško moći ispravljati, učinjen je u cilju ostvarenja ulaska u EU i pod velom brige za veća prava i garantovaniju bezbednost srpske zajednice na Kosovu. Humanitarna dimenzija pretpostavljena je očuvanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta kao prvog zadatka svake države koja drži do sebe.

Rezolucija SB UN 1244, na kojoj se temeljila dosadašnja politika Srbije prema Kosovu, ne nalazi se u Briselskom dokumentu, a u zvaničnim istupanjima predstavnika vlasti, retko se pominje, a još ređe insistira na njenoj integralnoj implementaciji.

Ustupci Srbije u Briselskom sporazumu mogu se različito ocenjivati (od kompromisa do kapitulacije), ali jedno je nesporno: Srbija je, iako sa zadocnjenjem, između Kosova i EU, izabrala EU. Učinila je ono što nijedna država pre nje nije uradila niti će je u tome neka druga slediti: zarad obećanog članstva u EU, odustala je od prava na povraćaj svoje iskonske teritorije.

Usvajanjem Briselskog sporazuma, Srbija je učinila ogromnu uslugu Zapadu – dala je legitimitet njegovoj otimačini Kosova, a svoju tapiju na Kosovo opasno dovela u pitanje. Stabilizovala je ono što je Zapad destabilizovao. Učinila je ogroman ustupak, a dobila je samo virtuelnu naknadu: obećanje datuma za pristupne pregovore o članstvu u EU. Samoproglašenoj državi Kosovo otvorila je put za nova priznanja i ulazak u međunarodne organizacije, uključujući i u OUN u ne tako daleko vreme.

Ovakav »bolan i težak« Sporazum iz Brisela ne bi bio moguć da prethodna Vlada nije dogmatizovala proevropski kurs politike Srbije, a njena sadašnja naslednica proglasila da je taj kurs od životnog značaja za srpski narod, bez kojeg mu nema ni fizičkog opstanka.

Bezalternativno vezivanje Srbije za EU bilo je od početka fatalno za povratak Kosmeta pod okrilje Srbije, a sa Briselskim sporazumom – tim glogovim kocem u sanduk suvereniteta Srbije nad Kosovom – takav povratak ni u daljoj budućnosti više nije moguć (sem u slučaju naknadnog odustajanja od tog sporazuma što spada u domen mašte).

Mantra sadašnje vlasti da nikada nećemo priznati državu Kosovo, koju je neumorno ponavljala i prethodna vlast, samo je smokvin list kojim se neuverljivo prikriva težak nacionalni i državni poraz Srbije prihvatanjem Briselskog sporazuma. Neće se čekati dugo kada će i formalno priznanje biti postavljeno kao uslov za kretanje Srbije ka članstvu u EU.

Ono što Briselski sporazum ne čini sporazumom već predajom slabije strane je njegova vapijuća neekvivalentnost. Pregovori imaju smisla i opravdanje samo ako se za ono što se daje ili čini dobija pravična protivnaknada ili približna protivvrednost. Još su stari Rimljani govorili do ut des, do ut facias. Za suštinske ustupke Srbija je dobila samo obećanje dobijanja datuma za početak pristupnih pregovora za ulazak u EU sa potpuno neizvesnim krajnjim ishodom.

Izrazita neekvivalentnost Briselskog sporazuma je rezultat izrazite neravnopravnosti strana u pregovorima. Srbija je u pregovore ušla iako je bila usamljena naspram koalicione trojke (Albanci, SAD, EU). SAD su već na početku naglasile da je nezavisnost Kosova svršena stvar. Vodeće članice EU dele u potpunosti taj stav, ali ga iz taktičkih razloga javno ne apostrofiraju. Pregovori su imali i imaju samo jedan cilj: punu normalizaciju odnosa između Srbije i Kosova kao nove države, a ne kao njene osamostaljene autonomne pokrajine. To što srpska strana Briselski sporazum drukčije doživljava i predstavlja suštinski ništa ne menja, jer je ona, izašavši u susret stavu Zapada o Kosovu već krenula na put bez povratka i pitanje je samo nedaleke budućnosti kada će faktička normalizacija odnosa biti formalizovana.

Bez ijednog zeca u rukavu, Srbija nije trebalo da ulazi u pregovore u kojima se unapred znalo da će biti gubitnik. Morala je prvo da kupi vreme time što bi relativizovala pošto poto kretanje ka EU, da pojača svestranu saradnju sa Rusijom, Kinom, drugim zemljama BRIK-a i zemalja u razvoju, da prestane da »stavlja sva jaja« u jednu korpu i da uveri Zapad da ne može realizovati svoje geopolitičke ciljeve na Balkanu bez uvažavanja vitalnih nacionalnih i državnih interesa Srbije, što je on ignorisao u poslednjih dvadeset godina. Da je blagovremeno napravljena temeljna i sveobuhvatna analiza međunarodnog položaja Srbije u sadašnjem dinamičnom i složenom svetu, Srbija ne bi žurila sa pomenutim pregovorima, jer bi shvatila da prvo mora da ojača svoj pregovarački kapacitet. Ozbiljnijim naginjanjem svog državnog broda ka novim centrima finansijske i ekonomske moći, smanjila bi političku i drugu zavisnost od SAD i EU, a time i mogućnost njihovog ucenjivanja. Srbija sa više alternativa povećala bi svoj ugled iznačaj u očima Zapada i podigla svoju cenu u konačnim pregovorima o Kosovu. Ne bi se našla u strategijskoj iznudici da mora da bira između Kosova i EU, već bi Zapad morao da se izdašnije bori za njenu naklonost i da zahtevane ustupke u vezi sa normalizacijom odnosa sa Kosovom adekvatno kompenzuje (ustupanjem Severa Kosova ili dozvoljavanjem fuzije sa Republikom Srpskom).

Ciničan poziv Srbiji da bira između Kosova i EU, vratio bi se Zapadu kao bumerang, pa bi on morao da bira između Kosova i Srbije. Pošto ima imperativni interes da u svojoj orbiti zadrži i Kosovo i Srbiju, morao bi revidirati svoj negativan odnos prema interesima Srbije, kako u pogledu samog Kosova, tako i u odnosu na njena prava kao potpisnika i garanta Dejtonskog sporazuma, što bi je stavilo u zaklon od već najavljenih pritisaka da se na vidljiv način distancira od Republike Srpske.

Kao ni prethodne vlade od 2000. godine, ni sadašnja Vlada nije dovoljno svesna značaja činjenice da je Srbija jedina strana koja u sporu oko Kosova ima tapiju na njega. Pored niza međunarodnih mirovnih ugovora, ta tapija se neporecivo uzdiže u rezoluciji Saveta bezbednosti 1244, kao i u trima rezolucijama Saveta bezbednosti koje su joj prethodile. NATO je svojom oružanom agresijom zaposeo Kosovo, ali ga nije stekao! Na tzv. državu Kosovo mogao je da prenese samo ono što sam ima: fizičko posedovanje, ali ne i pravo na Kosovo. Zato od proglašavanja tzv. države Kosovo sve čini da Srbiju privoli da svoju tapiju ili sasvim ustupi albanskom Kosovu ili da to čini fazno, kroz seriju ustupaka. Svojom samarićanskom politikom, Srbija se našla na opasnom raskršću: Briselski sporazum je ozbiljno podrio i ugrozio njenu tapiju. Ako se samarićanstvo nastavi, Srbija rizikuje da uskoro ostane bez tog jedinog efikasnog sredstva odbrane Kosova od udruženih otimača. Kritičan je trenutak da Srbija zastane sa gubitničkom politikom i da preispita sve njene minuse i pluseve. Ona mora hitno i odlučno da pojača svoj pregovarački kapacitet time što će izaći iz džepa Zapada i postati partnerska, a ne inferiorna i ucenjivana pregovaračka strana. Tada njeni ustupci u pregovorima ne bi više bili »bolni i mučni«, već ekvivalentni, a interesi Srbije za adekvatnom kompenzacijom bili bi uvaženi i valorizovani.

(Izlaganje Vladislava Jovanovića na skupu "Pokreta za Kosovo u Srbiji", održanog u galeriji Progres, u Beogradu, 26. juna 2013. godine)