Komentar dana | |||
Ustav ne treba menjati bez preke potrebe |
![]() |
![]() |
![]() |
četvrtak, 07. oktobar 2021. | |
Predloženi amandmani su kanda plod „velikog kompromisa“ koji je napravila radna grupa a potvrdio ustavni odbor. U tom dogovoru predlagač (Vlada) je uspeo da dođe do teksta koji će, najverovatnije, „potvrditi“ „Venecijanska komisija“ (kao da je ona ustavni faktor) i tako napraviti korak ka osvajanju poglavlja u „EU integracijama“. Drugoj strani u kompromisu, predstavnicima reprezentativnih udruženja sudija i tužilaca, uslišeno je gotovo sve što su tražili – stalnost funkcije (bez trogodišnjeg „probnog rada“), sudijska i tužilačka većina u telima koja biraju i razrešavaju sudije i tužioce (sada VSS i DVT), pojačane statusne garancije, ostanak pravosudne akademije izvan Ustava, čak i žalba Ustavnom sudu zbog premeštanja (jedno organizaciono-tehničko pitanje), a osmišljen je ipraktično nezavisan, sudu ravan, položaj tužilaštva (trenutno uživa„samostalnost“). Sigurno da je ovaj tekst neuporedivo bolji od onog skrojenog od nepoznatog autora 2018. godine, kako (nomo)tehnički tako i po pitanju nezavisnosti pravosuđa. Ali, ako bismo pošteno merili predloženo sa postojećim ustavnim normama, nisam siguran da bismo došli do istog zaključka. Vide se pomaci unapred, ali i unazad. Prva primedba možda izgleda formalna, ali nije lišena suštine – neki amandmani su preopširni i nipošto nisu za ustav, već za zakon ili podzakonski propis (opširne norme o nepremestivosti sudija ili otužilačkim obaveznim uputstvima). Još na fakultetu učimo da ne smesvakoliko pravo biti sadržina ustava (materia const.), već samo ono najvažnije za jedno političko društvo – u suprotnom, ustavi bi bili mnogotomni i sasvim nečitljivi. Takođe, amandmani su i stilsko-jezički daleko od savršenog, a Ustav bi morao bar težiti da bude jezikoslovno besprekoran tekst (da „obavlja“ a ne da „vrši“, „nezavisan i samostalan“ a ne obratno, „izneto“ a ne „dato“ mišljenje i dr). Navešću i nekolike kritike konkretnih odredbi: organi koji biraju i razrešavaju sudije i tužioce (saveti) odlučuju teško dostižnom većinom sa osam od 11 glasova, što može dovesti do česte blokade odlučivanja (to je već bivalo i sa blažom većinom). Nije jasno ni kako će novopredloženo međusobno „proveravanje“ umesto „kontrole“ (sic!) triju vlasti - izvršne, zakonodavne i sudske po čl. 4 Ustava - biti sprovođeno jer Skupština više ne bira sudije, tužioce, predsednike sudova i buduće glavne tužioce (samo joj ostaje izbor Vrhovnog tužioca ali na predlog budućeg Visokog saveta tužilaca). Ako već „proveravanja“ ne može biti, ne treba ga ni u Ustav upisivati.
S druge strane, potpuna odvojenost pravosuđa od na izborima birane vlasti, može dovesti do konzervativizma i otuđenosti („sudijska koterija“) funkcionera koji „mač Pravdin u rukama drže“. Kao primedba stoji i rezervni način izbora članova sudskog i tužilačkog saveta od strane petočlanog „nakalemljenog“ tela, ako ih Skupština ne izabere dvotrećinskom većinom (anti dead-lock mehanizam koji čine predsednici Skupštine, Ustavnog i Vrhovnog suda, Vrhovni tužilac i Zaštitnik građana). Ovaj mehanizam treba da doprinosi okončanju izbora u parlamentu, a ne da podstiče alternativni put izbora koji je jednostavniji i posredno pod kontrolom parlamentarne većine. Zazor izaziva i realno dopunjavanje ustavnog načela podele vlasti tako da i tužilaštvo bude jedna grana vlasti, krštena „jedinstvenom (?) i samostalnom“. Možda je u redu to što su „zamenici tužioca“ postali „tužioci“ (večito „zamenik“ može zvučati inferiorno), ali nisu li radna grupa i Odbor stvarnim osnivanjem „četvrte grane vlasti“ izašli izvan Vladinog predloga o promeni Ustava. Tužilaštvo, kao jedinstven organ, više nije organ koji sprovodi politički plan borbe protiv (organizovanog) kriminala, već valjda neki svoj tužilački plan. I kome će za to biti odgovorno ako ne samo sebi.
Suverena država ustav menja retko i to uvek zbog nje same i građana joj, a ne radi ispunjavanja tuđih formalnih uslova (na primer, iz paketa „evroatlanskih integracija“). Ako je ovde motiv ovo prvo, predloženi amandmani imaju jasnu nit – osiguranje nezavisnosti pravosuđa. Takvim uglavnom izgledaju predložene izmene o organima koji biraju sudije i tužioce, o pojačanoj ustavnosudskoj zaštiti statusa, o stalnosti mandata ili o razrešenju. Ali za nezavisnost nije dovoljna ustavna norma, pitanje je složenije i prvenstveno se tiče dostojanstva, poštenja, objektivnosti, pravičnosti i znanja samog sudije i tužioca. Potrebno je da prođu generacije takvih pravednih i stručnih pravnika kako bi se ovi ciljevi ne samo dosegli nego i na večno utvrdili (ako to nije utopija). I sad pravosuđe ima jasne ustavne garancije nezavisnosti, ali će malo ko reći da su sudije stvarno nezavisne i imune od moći politike i novca i, što je mnogo gore, da su pravične. Sve je izglednije da je motiv izmena onaj drugi – Ustav ćemo menjati zato što je to „u trendu“ (i Albanija je, i Crna Gora, i S. Makedonija) na putu u srećnu evropsku (EU) budućnost. Ali ako je ta budućnost neizgledna, kako to većina nas vidi, u Ustav ne treba dirati, tek tako menjanja radi.
|