Savetodavno mišljenje Međunarodnog suda pravde o Palestini i njegov mogući uticaj na okupaciju BiH od strane OHR-a

Savjetodavno mišljenje koje je 19. jula ove godine u predmetu broj 186 dao Međunarodni sud pravde, na zahtjev Generalne skupštine UN, nije samo značajno za dalje odnose Izraela i Palestine nego je značajno i za nas ovdje u BiH.

Iz tog inače opširnog savjetodavnog mišljenja Međunarodnog suda pravde izdvojiću samo one dijelove koji su važni za nas, jer po analogiji svjedoče da smo i mi u BiH već decenijama izloženi nelegalnoj OHR-ovoj okupaciji i vladanju.

Povelja UN, kao i Dejtonski sporazum, zabranjuju OHR-u da na bilo koji način vlada Bosnom i Hercegovinom

S tim u vezi najprije treba reći da Povelja UN, kao i Dejtonski sporazum, zabranjuju OHR-u da na bilo koji način vlada Bosnom i Hercegovinom, jer je BiH država članica UN kojoj pripada pravo na suverenost. To pravo, koje je saglasno Povelji UN izvedeno iz prava naroda na samoopredjeljenje, zabranjuje ne samo Ujedinjenim nacijama (bilo kom organu te organizacije), već i svakoj drugoj državi i pojedincu da se na bilo koji način miješaju u unutrašnje stvari države članice UN, a kamoli da neko od njih takvoj državi nameće svoju volju kao zakon. Ove zabrane jasno su propisane u članovima 2. i 78. Povelje UN, a svaka od tih zabrana svoj korijen ima u pravu naroda na samoopredjeljenje, koje je takođe propisano članom 2. Povelje UN, iz kojeg je derivirano i pravo na suverenost države.

To pravo na samoopredjeljenje naroda naglašava i Međunarodni sud pravde u stavu 95. svog savjetodavnog mišljenja od 19. jula ove godine, ali i dodaje da je to pravo propisano ne samo Poveljom UN nego je i dio međunarodnog običajnog prava.

Međunarodni sud pravde u stavu 231. svog mišljenja dalje kaže da je pravo naroda na samoopredjeljenje priznato i od strane Generalne skupštine UN, Rezolucijom broj 2625 (XXV) od 24. okotbra 1970. godine, kao osnovni princip međunarodnog prava, nakon čega u stavu 232. Sud naglašava da je pravo svih naroda na samoopredjeljenje (koje u stvari znači pravo na suverenost) „jedan od esencijalnih principa savremenog međunarodnog prava“, te da je obaveza svih drugih (obaveza erga omnes) da poštuju to pravo, odnosno princip.

U stavu 237. Sud svoje prethodne zaključke zatim primjenjuje na konkretni slučaj, navodeći kako „smatra da Izrael, kao okupaciona sila, ima obavezu da ne sprečava palestinski narod u vršenju njegovog prava na samoopredjeljenje, uključujući pravo tog naroda na nezavisnu i suverenu državu, na cijeloj okupiranoj palestinskoj teritoriji“.

Upravo citirane riječi Međunarodnog suda pravde mogu se jednako primijeniti i na BiH, s tim da se umjesto riječi „Izrael kao okupaciona sila“, umetnu riječi „OHR i države koje stoje iza njega kao okupaciona sila“. Kada se to učini, onda bi ovaj dio savjetodavnog mišljenja glasio da Sud: „smatra da OHR i države koje stoje iza njega imaju obavezu da ne sprečavaju narode u BiH u vršenju prava na samoopredjeljenje, uključujući pravo tih naroda na BiH kao nezavisnu i suverenu državu, na cijeloj teritoriji BiH“, s tim što bi u našem slučaju Međunarodni sud pravde mogao dodati da ti njegovi zaključci iz predmeta Izraela i Palestine još više važe, s obzirom na to da je BiH, za razliku od Palestine, država članica UN.

OHR  nema pravo, niti države koje stoje iza njega, da nam nameću svoje „zakone“ o tzv. državnoj imovini, jer time OHR krši naše pravo da vršimo suverenitet nad svojim prirodnim resursima

Veoma je važan i stav 240. savjetodavnog mišljenja Međunarodnog suda pravde. Naime, u tom stavu Sud naglašava da je treći element prava naroda na samoopredjeljenje „pravo da narod stalno vrši suverenitet nad svojim prirodnim resursima“. Zašto je za nas od važnosti ovaj stav Suda? Pa jednostavno zato što, kad se primijeni na BiH, on znači da nema pravo OHR, niti države koje stoje iza njega, da nam nameću svoje „zakone“ o tzv. državnoj imovini, jer time OHR krši naše pravo da vršimo suverenitet nad svojim prirodnim resursima, u skladu sa Poveljom UN i Dejtonskim mirovnim sporazumom (Aneksom 2 o razgraničenju između Republike Srpske i Federacije BiH te Aneksom 4 – Ustavom BiH).

Stav 241. ovog mišljenja je svojevrsna kruna, jer u njemu Međunarodni sud pravde sublimira pravo naroda na samoopredjeljenje kazujući da je to „pravo naroda da slobodno određuje svoj politički status i da slobodno ostvaruje svoj ekonomski, socijalni i kulturni razvoj“. Primijenjeno na BiH i sve nas u njoj to, uz napomenu da je uz sve navedeno BiH još i država članica UN, znači da isključivo BiH putem svojih nadležnih državnih i entitetskih institucija i organa ostvaruje pravo da određuje svoj politički status i da ostvaruje svoj ekonomski, socijalni i kulturni razvoj, što isključuje pravo bilo kog trećeg (Savjeta bezbjednosti UN, Generalne skupštine UN, OHR-a i država koje stoje iz njega) da nam oni određuju, odnosno uređuju političke procese i status, kao i naš ekonomski, socijalni i kulturni razvoj.

U stavu 243. savjetodavnog mišljenja od 19. jula ove godine Međunarodni sud pravde zaključuje da: „produženi karakter izraelske protivpravne politike i prakse pogoršava kršenje prava palestinskog naroda na samoopredjeljenje, a kao posljedica izraelske politike i prakse, koja traje decenijama, palestinski narod je lišen svog prava na samoopredjeljenje kroz dugi period, a dalje produženje takve politike i prakse potkopava vršenje tog prava i u budućnosti. Iz tih razloga je Sud mišljenja da se protivpravnom izraelskom politikom i praksom krši obaveza Izraela da poštuje pravo palestinskog naroda na samoopredjeljenje“, što u bitnom Sud ponavlja i u stavovima 256. i 257. svog savjetodavnog mišljenja.

Sve upravo citirano se u jednakoj mjeri može reći i za BiH, odnosno za kršenje njenog prava na suverenost od strane OHR-a i država koje stoje iza protivpravnog ponašanja OHR-a u BiH. Stoga ne treba imati dilemu da bi Međunarodni sud pravde, kada bi mu se Generalna skupština UN obratila zahtjevom za savjetodavno mišljenje ili kada bi Srbija kao ugovorna strana Dejtonskog sporazuma tužila države koje stoje iza protivpravravnog ponašanja OHR-a, morao ponoviti sve prethodno citirano i reći da: „Produženi karakter protivpravne politike i prakse OHR-a i država na koje se OHR oslanja pogoršava kršenje prava na suverenitet BiH kao države članice UN, kao i prava naroda u BiH na samoopredjeljenje, a kao posljedica politike i prakse tih država i OHR-a, koja traje decenijama, BiH kao država članica je lišena prava na suverenost, a njeni narodi su lišeni svog prava na samoopredjeljenje kroz dugi period. Stoga dalje produženje takve politike i prakse potkopava vršenje tog prava i u budućnosti. Iz tih razloga je Sud mišljenja da se protivpravnom politikom i praksom OHR-a i država koje stoje iza njega krši obaveza OHR-a i tih država da poštuju pravo BiH na njenu suverenost, kao i pravo njenih naroda na samoopredjeljenje“.

(NSPM)