Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Prekrajanje Federacije BiH – udar na Republiku Srpsku?
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Prekrajanje Federacije BiH – udar na Republiku Srpsku?

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Durmanović   
subota, 12. novembar 2011.

Vatru koja tinja više od deset godina oko restrukturisanja Federacije BiH nedavno je iznenada raspalio američki ambasador u Sarajevu Patrik Mun, pokušavajući da Hrvatima, frustriranim svojim položajem u „većem bh. entitetu“, uputi signal da bi im se politički položaj mogao popraviti. U nedostatku snažnih spoljnih znakova da bi mogli dobiti mnogo veću institucionalnu zaštitu od one što je sada imaju u FBiH, te uz činjenicu da Hrvatska ne podržava (ne)zvanična stremljenja Hrvata u FBiH da osnuju svoj entitet, odnosno federalnu jedinicu sa hrvatskom većinom - Mun im je poslao prilično nejasan „dimni signal“. Iako se Munovo puštanje dima na prvi pogled ne tiče Republike Srpske, Srbi nemaju puno razloga da se vesele, tim pre što su se ponovo pojavili glasovi koji ukazuju na to da bi – nakon „pospremanja“ FBiH – RS bila sledeća na redu za okončanje „nedovršenog posla“ u BiH.

Tri kroja za Federaciju BiH

Elem, Patrik Mun je predložio da „treba pojednostaviti funkcionisanje Federacije BiH, ali je najvažnije da se u FBiH shvati da se ona mora reformisati”. „SAD svakako žele videti funkcionalniju FBiH, jeftiniju federalnu vladu koja služi interesu ljudi. Trinaest ministara u zemlji, od kojih 11 u Federaciji, veoma je komplikovano. Obrazovanje vodi 11 ministara”, obrazložio je Mun, najavljujući da će u tome „SAD pomoći ako bude postignut konsenzus političkih lidera u Federaciji o reformama”[1].

Munova ideja, zapravo, predstavlja preslikano mišljenje Venecijanske komisije iz 2005. godine u kojem je jasno navedeno da je neophodno reformisati Ustav FBiH u pravcu smanjenja broja kantona i administracije, koja troši više od dve trećine svog bruto društvenog proizvoda na javnu potrošnju. No, izgleda da među Hrvatima i Bošnjacima veću težinu ima neformalna ponuda američkog ambasadora od zvaničnog mišljenja Venecijanske komisije, pa su se tako razbuktale strasti o “reformisanju” FBiH.

U medijima se uveliko počelo spekulisati o ukrupnjavanju kantona, pri čemu su navodno tri rešenja ponuđena na nečijem “non paperu”, samo se ne zna čijem.

Vodeće stranke Bošnjaka nije ništa koštalo da priznaju da je FBiH skup i nefukcionalan sistem koji treba pojednostaviti, ali su uglavnom pričali na šta u “reformisanju” ne žele da pristanu, negoli što su pominjali rešenja koja bi ponudili. Tako su u SDA kratko saopštili da “treba videti da li neke kantone treba, na primer, ukinuti”[2], dok su iz SDP-a BiH najavili da će se o tome ubuduće “voditi malo šira debata”, u kojoj se “može o svemu razgovarati” – sem o stvaranju trećeg entiteta[3]. Na to su iz HDZ-a BiH hitro odgovorilida “nikada nisu tražili jednonacionalno ukrupnjavanje kantona, već žele državu u kojoj će se poštovati ustav, izborni zakon i izborni rezultati”[4], jer je “ovako uređena BiH neupravljiva i neodrživa”[5].

I dok su tako vodeći i bošnjački i hrvatski političari izbegavali javno da govore kako bi oni reformisali FBiH, u javnost je dospeo predlog male Hrvatske stranke prava BiH, političkog baštinika ideologije Ante Starčevića, poznate i po ugledanju na ideje Ante Pavelića. Vođa “pravaša”, ratni hrvatski general i sadašnji predsednik FBiH Živko Budimir ponudio je “kompromis” svojim bošnjačkim koalicionim partnerima i ljutim hrvatskim protivnicima koji ga nazivaju nametnutim predsednikom FBiH i smatraju izdajnikom: reformisanje FBiH bio bi uslov za neku vrstu regionalizacije cele BiH, pri čemu bi “Bosanska Posavina bila proglašena distriktom”, objasnio je vođa HSP-a[6]. Budimirovo “konačno rešenje” Srbi su ismejali, Bošnjaci su ga prećutali – valjda kao znak odobravanja – dok je Hrvatima koji su pokušali da ga shvate (p)ostalo nejasno da li su se “pravaši”, kandidovanjem novog “predloga”, odrekli ranijeg zahteva o “uvezivanju” Zapadnohercegovačkog i Srednjebosanskog kantona.

Napokon, u medijima se uveliko počelo spekulisati o ukrupnjavanju kantona, pri čemu su navodno tri rešenja ponuđena na nečijem “non paperu”, samo se ne zna čijem. Prema prvom predlogu, došlo bi do ukrupnjavanja deset kantona u dve teritorijalne jedinice, koje bi bile skrojene prema prostornoj bliskosti. U prvoj administrativnoj jedinici, prema tom scenariju, nalazilo bi se šest kantona: jedan sa hrvatskom većinom (Posavski), jedan mešoviti (Srednjobosanski) i četiri sa bošnjačkom većinom (Tuzlanski, Sarajevski, Bosansko-podrinjski i Zeničko-dobojski). U drugoj jedinici našla bi se preostala četiri kantona: dva sa hrvatskom većinom (Hercegbosanski i Zapadnohercegovački), jedan mešoviti (Hercegovačko-neretvanski) i jedan sa bošnjačkom većinom (Unsko-sanski). Iako ovaj predlog ne nailazi na simpatije među bošnjačkim političarima, interesantno je da bi ga navodno pre prihvatili oni, nego njihove hrvatske kolege, koje su izračunale da bi u tako skrojene dve teritorijalne jedinice hrvatsko stanovništvo bilo još razvučenije nego što je sada, te tako predstavljalo još lakšu metu za asimilaciju[7].

Međutim, drugi predlog je još nepovoljniji za Hrvate, dok je za Bošnjake mnogo povoljniji nego prvi. Naime, prema tom predlogu, predviđa se osnivanje tri federalne jedinice/regije, od kojih bi prva nastala spajanjem Posavskog i Tuzlanskog kantona, druga “srastanjem” Sarajevskog, Srednjobosanskog, Bosansko-podrinjskog i Zeničko-dobojskog kantona, a treća sastavljena od preostala četiri kantona. Po ovom rasporedu, Hrvati ne bi bili većina ni u jednoj od tri jedinice/regije: Posavcima bi centar bio u Tuzli, srednjobosancima u Sarajevu, dok bi zapadnohercegovci zadržali Mostar kao svoj centar, ali bi u toj jedinici/regiji Hrvati bili samo deo jednog (a)nacionalnog miksa sa relativnom većinom Bošnjaka i nekoliko procenata Srba povratnika na prostore Drvara, Grahova i Glamoča[8], koji bi, pak, postali ne samo kolateralna šteta delovanja kantonalnih hrvatskih vlasti, već i taoci bošnjačko-hrvatskih odnosa.

Taj “dobronamerni” savet da se Bošnjaci najpre obračunaju sa Hrvatima, da bi potom mogli da krenu u politički obračun sa Republikom Srpskom, u Sarajevu je, praktično, već ustanovljen: visoki funkcioner SDP-a BiH Željko Komšić dobio je, glasovima Bošnjaka, već drugi mandat kao hrvatski član Predsedništva BiH, a Vlada FBiH izabrana je bez saglasnosti dva HDZ-a, stranaka za koje je glasalo više od tri četvrtine Hrvata.

Hrvatima najviše odgovara treći predlog koji je, zapravo, jedna vrsta njihove zamisli iz tzv. Novotravničke deklaracije[9]. Ta zamisao temelji se na ukrupnjavanju većinskih hrvatskih kantona preko diskontinuiteta kantona i opština, što bi, praktično, dovelo do stvaranja nacionalnih podentiteta unutar Federacije BiH, zbog čega, navodno, zvaničnici SAD i nekoliko savezničkih zemalja u EU nisu naklonjeni ovakvom raspletu[10], baš kao i vodeće stranke Bošnjaka koje u tome, je li, prepoznaju samo i jedino prečicu ka stvaranju trećeg, hrvatskog entiteta.

Federacija BiH na drumu, Republika Srpska na umu

Zato “predlog” Patrika Muna – onako kako je izrečen – i ne izgleda kao konstruktivan, već mnogo više liči na novo bacanje prašine u oči ne samo Hrvatima, već i Srbima. Zbog toga je valjda i predsednik RS Milorad Dodik mudro izbegao da se izjašnjava o takvom “predlogu”, za razliku od nekih ranijih prilika u kojima je otvoreno pružao podršku osnivanje federalne jedinice sa hrvatskom većinom, čak i onda kada ni sami hrvatski političari nisu hteli ili nisu smeli da istaknu zahtev za hrvatskom teritorijalnom jedinicom.

Elem, Dodik je odgovorio da “ne zna šta je Munu na umu”[11], te poručio da je “najbolje vratiti se izvornom Dejtonu”. “Dejtonski koncept za koji se RS zalaže predviđa balans, rotaciju i ravnopravnu zastupljenost naroda”, poručio je Dodik[12].

A ono što je Munu izgleda na umu, glasno je saopštila izvestilac Evropskog parlamenta za BiH Doris Pak. Prihvatajući dijagnozu da je FBiH “poseban problem”, Pakova je, međutim, ustvrdila da se osnovni problem tog entiteta skrojenog u Vašingtonu nalazi u Dejtonskog sporazumu, pa uputila “savet” da “promene Dejtona moraju početi”[13] !?

Time se evropska izvestiteljka, zapravo, samo pridružila grupi onih savetodavaca bošnjačkih političara koji plediraju na politički napad na Dejtonski sporazum putem stvaranja jezgra centralizovane države Bošnjaka koja bi, najpre, obuhvatila teritoriju nastalu spajanjem kantona sa bošnjačkom većinom i mešovitih kantona[14]. Taj “dobronamerni” savet da se Bošnjaci najpre obračunaju sa Hrvatima, da bi potom mogli da krenu u politički obračun sa Republikom Srpskom, u Sarajevu je, praktično, već ustanovljen: visoki funkcioner SDP-a BiH Željko Komšić dobio je, glasovima Bošnjaka, već drugi mandat kao hrvatski član Predsedništva BiH, a Vlada FBiH izabrana je bez saglasnosti dva HDZ-a, stranaka za koje je glasalo više od tri četvrtine Hrvata.

Ovaj problem se upadljivo prećutkuje i u mnogobrojnim kritikama koje stižu od zvaničnika EU i SAD zbog neformiranja ključne institucije izvršne vlasti na nivou BiH, Saveta ministara. Šta više, odgovornost se podjednako prebacuje i na RS, iako je očigledno da dogovor o Savetu ministara BiH zavisi najpre od vodećih bošnjačkih i hrvatskih političara koji su se i do sada jedva dogovarali o formiraju vlasti u kantonima, dok na nivou FBiH neprestano vode pravi politički rat.

A da bi u tom “ratu” Hrvati mogli pretrpeti još teže gubitke od dosadašnjih upućuje i način izbora hrvatskih delegata u Domu naroda Parlamenta FBiH. Naime, tamo se samo 5 od ukupno 17 Hrvata bira u kantonima sa hrvatskom većinom, isto toliko u mešovitim, dok čak 6 hrvatskih delegata “daju” ostali kantoni sa bošnjačkom većinom, iako tamo živi tek po nekoliko procenata Hrvata[15]. Po sadašnjim izbornim pravilima, Hrvatima preti mogućnost da im ubrzo većinu delegata izaberu stranke Bošnjaka, pa je tako, je li, Hrvatima sve više jasno kakvu im novu vrstu “ravnopravnosti” u FBiH spremaju bošnjački političari.

Ovi primeri posebno su važni za Republiku Srpsku u kontekstu predstojećih odluka u Privremenoj zajedničkoj komisiji Parlamentarne skupštine BiH, nedavno osnovane zarad izvršenja presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu u predmetu “Sejdić i Finci protiv BiH” – u cilju eliminisanja diskriminacije pripadnika nacionalnih manjina i ostalih građana u izbornom sistemu u BiH.

Ovi primeri posebno su važni za Republiku Srpsku u kontekstu predstojećih odluka u Privremenoj zajedničkoj komisiji Parlamentarne skupštine BiH, nedavno osnovane zarad izvršenja presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu u predmetu “Sejdić i Finci protiv BiH” – u cilju eliminisanja diskriminacije pripadnika nacionalnih manjina i ostalih građana u izbornom sistemu u BiH.

Ukoliko ovaj politički proces bošnjački političari iskoriste da ponovo pokušaju da svoje zahteve prošire na čitav set ustavnih pitanja i kroz celi Izborni zakon BiH – sve pod izgovorom uspostavljanja „funkcionalne BiH“ – srpski političari bi mogli, sasvim osnovano, da upute svoje bošnjačke kolege da najpre reše nesporazume sa vodećim hrvatskim političarima, pa da se tek onda vrate za pregovarački sto. Ukoliko bi se postigao bošnjačko-hrvatski politički sporazum na dejtonskim osnovama u FBiH, onda ni trojni sporazum na nivou dejtonske BiH ne bi trebalo da bude sporan. Ako, pak, vodeći bošnjački političari nastave da “reformišu” FBiH kao do sada, nema sumnje da će dobiti krila da na sličan način pokušaju da “reformišu” i celu BiH. Uostalom, prvi predlozi vodećih stranaka Bošnjaka u pomenutoj Privremenoj zajedničkoj komisiji – a reč je o zahtevima za radikalne ustavne promene po uzoru na “aprilski” i “butmirski” paket[16] - predstavljaju samo potvrdu da se nimalo ne menja sarajevska formula pokušaja rušenja Dejtonskog sporazuma “korak po korak”[17].

Ako se, pri tome, uzme u obzir uticaj “meke moći” koju širi Turska ne samo u BiH i “džamijska diplomatija”[18] turskog ministra spoljnih poslova Ahmeta Davutoglua – a u kontekstu njegove geopolitičke zamisli da Srbima ne treba prepustiti celu istočnu Bosnu već stremiti održavanju koridora kod Goražda zbog veze sa Sandžakom i Kosovom – onda srpskim političarima u Republici Srpskoj ne preostaje ništa drugo do nepokolebljiva odbrana dejtonskih principa uz pomoć Rusije, kao svog ključnog saveznika[19]. Ipak, kao što ni Srbi, niti bilo kod drugi ne mogu pomoći Hrvatima da poboljšaju svoj položaj u FBiH ukoliko se za to sami Hrvati energično ne zauzmu – tako ni Rusija neće moći bitno doprineti očuvanju dejtonskog položaja Republike Srpske, ako bi to u nekoj (ne)prilici srpski političari možda propustili da učine.


[4] Isto.

[5] http://www.nezavisne.com/novosti/bih/Kristo-Ovakva-BiH-neupravljiva-i-neodrziva-111023.html

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner