Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska | |||
Karleuša – naprijed, Anđelina – stoj |
![]() |
![]() |
![]() |
subota, 23. oktobar 2010. | |
(Novi Reporter, 20. 10. 2010)
Prizivanje baruta: Ipak, ukusno glavno jelo za bošnjačke maksimaliste nije dopunjeno identičnim desertom, pošto je Hilari Klinton u Sarajevu objasnila narogušenoj publici da SAD «neće nametati rješenja» u Bosni i Hercegovini. Prvobitno euforični domaćini umorno su uzdahnuli kada su shvatili da verbalni vjetar u jedra unitarizma neće biti praćen vašingtonskom konkretnom akcijom. Umjesto gromoglasnih najava zavrtanja ruku političarima iz Republike Srpske s ciljem povinovanja ustavnim promjenama u skladu sa baščaršijskim standardima, šefica američke diplomatije punudila je rezervni plan. Naime, ona smrtno ozbiljno vjeruje u magično dejstvo približavanja BiH Evropskoj uniji i sjevernoatlantskoj vojnoj alijansi. Imajući u vidu činjenicu da se američka puka retorika, ma koliko im godila, u sarajevskim političkim i medijskim krugovima smatra potpuno nezadovoljavajućim odnosom prema Bosni i Hercegovini, nije isključeno da će i Hilari Klinton uskoro podijeliti sudbinu doskoro omiljene figure među fanovima «suverene i cjelovite BiH», Anđeline DŽoli.
U svakom slučaju, rasplet je prilično iracionalan, jer bošnjačka «elita» ovim slalomom nije izazvala podozrenje džet-seterke sa art-ambicijama, već neobičan izliv njene servilnosti, garnirane mrvicama čuđenja i uvrijeđenosti. Tu se bizarna saga ne završava, pošto će, po svojoj prilici, račun kratkog spoja između DŽolijeve i Sarajeva biti ispostavljen srpskoj javnosti, koja nije tražila nikakvu «nagradu» zbog dominantnog stava da svako ima pravo da vlastitim novcem snima šta hoće i gdje hoće, ali, nije očekivala ni novu «Grbavicu», sa Anđelinom umjesto Jasmile Žbanić. A to će, na osnovu svih dosadašnjih saznanja o fimu, vjerovatno i dobiti, ali, ovog puta sa daleko većim bužetom i neuopredivo jačim efektom u disciplini stvaranja planetarne slike o ružnim, prljavim i zlim Srbima. Njima, naravno, po definiciji pripadaju uloge upravnika logora i slične role, što je klasično negativno predubjeđenje, koje čini opravdanim iste takve «bjanko» ocjene rediteljskog debija Anđeline DŽoli. Dakle, za suptilnu propagandu zaduženi su «umjetnici», a za direktne i nedvosmislene ratne pokliče – Zlatko Lagumdžija. U intervjuu britanskom «Tajmsu» predsjednik SDP-a je poručio: «Ili ću naći način da legitmno zaustavim Dodika u kršenju ustava fizičkom silom, ili ću biti smijenjen i neki ludi radikali će preuzeti moju dužnost i to učiniti». Osokoljen izbornim rezultatom u bošnjačkom dijelu BiH, Lagumdžija je posegao za dvostrukim lažnim predstavljanjem. Prije svega, opisao je sebe kao već izabranog predsjedavajućeg Savjeta ministara, što je u ovom trenutku udaljeno od realnosti hiljadama svjetlosnih godina. U stvarnom životu, on je tek čelnik najpopularnije stranke u jednom od tri ovdašnja naroda, tako da «fizička sila» koja mu se priviđa može da bude samo privatno obezbjeđenje tog ispraznog hvalisavca. To je i sam primio k znanju, vrlo brzo nakon incidenta na stranicama londonskog dnevnika, jer je, suočen sa ličnim mizernim šansama, lansirao Antu Domazeta kao novog kandidata SDP-a za «državnog premijera». Takođe, Lagumdžija je označio kompletnu političku konkurenciju među Bošnjacima kao fanatičnu i ekstremnu, iako su slikoviti izrazi, upotrebljeni u tom dočaravanju, primjereniji njegovom «liku i djelu», jer ni Sulejman Tihić, ni Bakir Izetbegović, ni Fahrudin Radončić, pa čak ni Haris Silajdžić, u postdejtonskoj BiH nisu pomjerili granice javnog govora do tačke otvorenog prizivanja krvi i baruta.
Ali, istim potezom, ta vlast ostvarila je i efekte na domaćem terenu. Namjerno dopustivši da stihija zagospodari beogradskim ulicama, Tadić i njegovi asistenti pronašli su način da «disciplinuju» većinu stanovništva Srbije, te da onu vrstu ljubitelja istog pola kojima nije dovoljna spavaća soba, već egzibicionistički žele i svjetla pozornice, učine društveno prihvatljivim, pa i poželjnim fenomenom u narednim sezonama. Jer, ko će se sada, među najmanje 90 odsto građana lobotomisane teritorije između Subotice i Vranja, nespremnih da aplaudiraju «Paradi ponosa», ali isto tako nezainteresovanih da o tome uz upotrebu nasilja «raspravljaju» sa učesnicima gej-okupljanja, usuditi da iznese negativno mišljenje o ovom hiru zvanične i NVO – Srbije. U neurotičnoj vizuri nametnutog «sistema vrijednosti», to će značiti samo jedno – aha, identifikuješ se sa huliganima. A upravo je ta populacija, u čijem jezgru su bili fudbalski «navijači» i infantilci sa «desnim» ideološkim pretenzijama, uprkos deklarativnom «antirežimskom» gardu, imala funkciju korisnih idiota, koji nepogrešivo slažu kocke u uvrnuti mozaik aktuelne vlasti. Bez obzira na eventualne drugačije motive, bez političkih i seksualnih konotacija, za sramne događaje u Đenovi par dana kasnije, to je bio još jedan, moguće i neplanirani kec na desetku u rukama predsjednika, čime je kompletirana slika primitivne i agresivne rulje koja se nalazi naspram «plemenitog» Borisa Tadića. U takvoj percepciji nema prostora za utemeljenu sumnju da je, ustvari, riječ o dvije dimenzije «truleži u državi Danskoj». Ali, bar ima mjesta sa nedvosmislenu konstataciju – Tadićev DS u posljednjih godinu dana nepovratno klizi prema LDP-u Čedomira Jovanovića. Takav trend, očito, ne mogu da zaustave usamljeni izuzeci, kao što je gradonačelnik Beograda Dragan Đilas, spreman da trezveno ukaže na destruktivno sadejstvo homoseksualnih «slavljenika» i batinaške bratije, po cijenu «ukora pred isključenje», upućenog posredstvom Nebojše Krstića, savjetnika i glasnogovornika «Velikog Gazde».
A na političkoj i javnoj sceni Srbije, poslije «Parade ponosa», niz detalja širi neprijatan zadah. Čitav rusvaj iskorišten je, između ostalog, da Vlada krene u prodaju Telekoma, odnosno, u kupovinu još jednog mandata za sebe. Zatim, i za to da Skupština usvoji šuplju rezoluciju o «osudi zločina nad srpskim narodom u protekom ratu», s ciljem guranja pod tepih supstancijalne i žestoko zlonamjerne parlamentarne deklaracije o «genocidu» u Srebrenici. Na kraju, i za to da Jelena Karleuša postane vrhovni autoritet za gej-sekciju ljudskih prava, prelazeći put od povoda za sprdnju, u kojoj je tretirana isključivo kao nadobudna turbo-folk pjevaljka, do oličenja nekakve širine i tolerancije. Takav obrt dogodio se na isti način na koji je Dragan Marković – Palma u kratkom roku prije dvije godine od limitirane sirovine, neupućene u opus Betovena i Šopena, naprasno transformisan u potpisnika «besmrtnih mudrosti», poput formulacije: «Patriotizam se ne sipa u traktor». Danas se iz vašingtonskog rezervoara ne sipa ništa opipljivo ni u bisage Zlatka Lagumdžije u BiH i Borisa Tadića u Srbiji, ali, oni pokazuju zapanjujuću spremnost da iz čistog entuzijazma slijede smjernice Hilari Klinton. Pored takvih pregalaca na terenu, državni sekretar SAD ne mora da se lično bakće sa «nedovršenim poslom na Balkanu». Možda sve rijeke teku prema ušću. Međutim, Lagumdžijin i Tadićev tok opire se zakonima fizike i kotrlja se ka izvoru – Stejt departmentu. |