Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Šta je kineska zona protivvazdušne odbrane?
Savremeni svet

Šta je kineska zona protivvazdušne odbrane?

PDF Štampa El. pošta
Dejvid Velč   
subota, 21. decembar 2013.

(Foreign Affairs, 09,12, 2013)

Kinesko nedavno proklamovanje zone protivvazdušne odbrane (KZPVO) u Istočnom kineskom moru stvorilo je veliku konfuziju i pripravnost. Veliki deo toga potiče od činjenice da je sasvim mali broj onih koji znaju šta je KZPVO, čemu služi i zašto je važna, uključujući očigledno kinesku vladu i armiju.

KZPVO je javno određena oblast koja se prostire izvan nacionalne teritorije, u kojoj je dozvoljeno da se neidintifikovane letelice ispituju i, ukoliko je neophodno, presretnu radi identifikacije pre nego što uđu u suvereni vazdušni prostor. Sam koncept je produkt hladnog rata. Tokom 50-ih Sjedinjene Države su proklamovale prvu zonu kako bi smanjile rizik od iznenadnog napada od strane Sovjetskog Saveza. Danas, Sjedinjene Države imaju pet zona (istočna obala, zapadna obala, Aljaska, Havaji i Guam) i održavaju još dve zajedno sa Kanadom. Ostale zemlje koje održavaju zone jesu Indija, Japan, Norveška, Pakistan, Južna Koreja, Tajvan i Velika Britanija.  

Osim toga, kao dodatna mera bezbednosti zona može da pomogne u smanjenju rizika od sudara u vazduhu, nezakonitog prevoza droge borbenim avionima, može olakšati misije pretrage i spasavanja i smanjiti potrebu za letovima mlaznih lovaca radi vizuelnih inspekcija. Ova poslednja mera je najvažnija: zona može povećati transparentnost, predvidljivost i stratešku stabilnost putem smanjenja nepoznanica na obe strane oko toga kada, gde i kako može doći do vazdušnog presretanja. Tokom 60-ih npr. Sovjetski Savez nije jasno uspostavio identifikacione zone protivvazdušne odbrane i procedure i konfuzija koja je usledila rezultirala je obaranjem izviđačkog aviona Sjedinjenih Država iznad međunarodnih voda.      

Ne postoje međunarodni sporazumi koji regulišu bilo koji aspekt zone. Države nisu eksplicitno ovlašćene da ih uspostave, niti one imaju eksplicitne koristi od toga. Zona se obično proširuje u ono što je generalno priznato da predstavlja međunarodni vazdušni prostor, čak i od strane zemalja koje ih održavaju i ni na koji način ne krše prava suvereniteta. Od Južne Kalifornije npr. američka zona se prostire na više od 400 milja prema moru. Pošto države imaju prava da regulišu vazdušni saobraćaj samo u njihovoj suverenoj teritoriji, države nisu pravno obavezane da se povinuju zahtevima koje nameće zona drugih zemalja u međunarodnom vazdušnom prostoru, ali one imaju tendenciju da to učine zbog bezbednosti i sigurnosti za sve. Zona identifikacije protivvazdušne odbrane tiče se bezbednosti i sigurnosti, a ne politike ili zakona.

Zašto je stoga Kina uspostavila svoju zonu u Istočnom kineskom moru?

Smanjenje rizika od iznenadnog napada ne može biti deo jednačine zato što ne postoji realna pretnja od toga. Tenzije u regionu su nesumnjivo visoke u ovom trenutku, ali ovo nije hladni rat koji je vodio vaš deda. Nijedna zemlja ne želi veliki udar u srce globalne ekonomije. Opasnost od iznenadnog napada je najviša kada najmanje jedna strana u konfliktu razmatra da je rat neizbežan i misli da će prvim udarcem steći odlučujuću vojnu prednost. Do stepena do kog je kineska zona produbila regionalne strahove oko kineskih dugoročnih namera, ona je u stvari povećala rizik.   

Takođe, malo je verovatno da Kina traži načine da smanji krijumčarenje droge u Istočnom kineskom moru, što nije značajna ruta za trgovinu drogom. Na osnovu višestrukih pomorskih prava koja se preklapaju u toj oblasti nema strana koje ne bi bile voljne da obezbede misije pretrage i spasavanja. Nije iznenađujuće, čak i motiv koji se javlja u izjavi kineskog ministra odbrane ne pruža dovoljno razloga.

Želja za smanjenjem rizika od sudara u vazduhu je marginalno, ali verovatnije objašnjenje. Problem koji je ovde aktuelan nije komercijalni vazdušni saobraćaj, koji je već dobro regulisan u Istočnom kineskom moru (svako sa internet konekcijom ga može pratiti u stvarnom vremenu). Pre se radi o vojnim letelicama, kao što je bio slučaj 2001. godine, kada se američki mornarički izviđački avion EP-3 sudario sa lovcem kineske mornarice F-8 nad Južnim kineskim morem.[1] 

U slučaju vojnih letova, rizik od sudara u vazduhu primarno proizilazi iz konfuzije u razumevanju prava preleta. Većina zemalja insistira da njihove vojne letelice imaju pravo da slobodno lete u međunarodnom vazdušnom prostoru. Sjedinjene Države dozvoljavaju ovo čak i unutar svoje zone tako da letelice budu subjekt moguće opservacije. Nasuprot njima Kina i mali broj zemalja koje isto misle, uključujući Brazil, insistiraju na tome da obalske države imaju prava da regulišu u najmanju ruku vojni saobraćaj u vazdušnom prostoru van svoje ekskluzivne ekonomske zone (EEZ), pomorsku oblast koja se prostire 200 milja od njihovih obala i u kojoj imaju posebna prava na eksploataciju izvora i na istraživanje. Razlika u mišljenju je direktno dovela do incidenta sa EP-3: pilot koji je presreo američki avion oslonio se na svoje prisustvo u kineskoj EEZ i u pokušaju zastrašivanja pocepao svoja krila.[2] A pošto je Kina proklamovala svoju zonu, to još više nameće pritisak na Kinu da presreće strane vojne letelice, što zapravo uvećava rizik od takvih incidenata.    

Očigledno je da kineska zona nema za cilj da poveća transparentnost, predvidljivost, ili stratešku stabilnost. Ona je nametnula konfuziju među komercijalnim avio-prevoznicima i njena demonstracija izgleda kao šepurenje, koje je naišlo na neprihvatanje od armija SAD, Japana i Južne Koreje. Pošto se kineska zona preklapa sa japanskom, sada postoji veoma stvarna mogućnost da avion koji se nađe u toj oblasti primi konfliktne instrukcije i da se simultano suoči sa kineskim i japanskim presretačima. Iz perspektive bezbednosti i sigurnosti, kineska objava je pogoršala stvari i svakako ih nije učinila boljim. 

Uobičajena misao, ne manje mudra zato što je opšta, jeste da je Kina deklarisala zonu verujući da će ona pomoći u sporu sa Japanom oko ostrva Senkaku (Diaoju). Kineski lideri su možda u ovo poverovali zbog jednog od dva razloga: prvo, oni veruju da zona signalizira ili obezbeđuje prava suverenosti; ili drugo, oni veruju da deklarisanje zone koja pokriva sporna ostrva poboljšava njihovu poziciju u cenkanju. Prva je očigledno pogrešna; ukoliko je ovo ono u šta oni veruju, onda bi oni smesta trebalo da otpuste svoje advokate za međunarodno pravo. Drugo verovanje može biti opravdano jedino ukoliko se održava cenkanje i ukoliko Vašington i Tokio mogu biti zastrašeni. Ovo se pokazalo pogrešnim takođe, i ukoliko je ovo ono što imaju na umu, onda bi oni trebalo da otpuste svoje političke analitičare.     

Evidentno je da se Kina preračunala. Ali ona nije jedina zemlja koja je dobila loš rezultat. Istočna Azija je iznenada postala opasnije mesto.

Nije realno očekivati da Kina unilateralno povuče svoju zonu. To bi bila velika sramota kako za kinesku armiju, tako i za režim, i to međunarodna, ali i unutrašnja sramota. To predstavlja neprijatnost, koja se vratila u lice Pekingu. Ali takođe pojačava kinesku zabunu o pravnim implikacijama zone. Tako je Južna Koreja učinila milo za drago, pa je proširila sopstvenu identifikacionu zonu protivvazdušne odbrane, što će samo dalje povećati opasnosti od nenameravane konfrotacije. Izabravši tvrdu liniju, kineski protivnici su čak i više sputali Peking.   

Ponekada kada neko učini nešto sramotno u javnosti, pametna stvar jeste praviti se da se to nije primetilo. Priznajemo, to je sada veoma teško; Seul, Tokio i Vašington su već reagovali. Ali oni mogu da ostave problem javno i da tiho počnu da utvrđuju neka pravila igre sa Pekingom iza zavese, što će omogućiti Pekingu da spase obraz, a da se operacionalno situacija vrati na status kvo.

Kina je na jednom putu pošto je uspostavila zonu u Istočnom kineskom moru, Sjedinjene Države i njeni saveznici su na putu njenog odbacivanja. Najbolje bi bilo da se javna debata završi tu. Na kraju dana, sve dok se tiče suverenosti, to je ionako mnogo buke ni oko čega.

Dejvid A. Velč je CIGI šef globalne bezbednosti u Balzil školi međunarodne politike i stariji saradnik pri Centru za međunarodnu inovaciju upravljanja.

Sa engleskog preveo: Vladimir Jevtić


[1] Preciznije, radilo se o međunarodnom incidentu u kojem su učestvovali američki špijunski avion „Orion“ EP-3 i dva kineska mornarička aviona. Tada se radilo o namernom sudaru jer je pilot američkog špijunskog aviona napravio manevar kojim je elisom isekao krilo kineskom avionu. Avion je usled oštećenja pao a pilot nikada nije pronađen. Američki avion je bio u misiji špijuniranja tajne kineske podmorničke baze Julin na ostrvu Hainan. Prim. prev.

[2] Ovaj scenario nije u potpunosti tačan. Videti fusnotu 1. Prim. prev.