Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Netanjahuova arija u Gazi pred sirijsko finale
Savremeni svet

Netanjahuova arija u Gazi pred sirijsko finale

PDF Štampa El. pošta
Romeo-Nikola Popović   
ponedeljak, 24. decembar 2012.

Osmodnevni sukob izraelske vojske i palestinskih frakcija u Gazi završio je iznenada, upravo onako kako je i započeo. Postignut je dogovor između Izraela i Palestinaca o međusobnom nenapadanju, što je u Gazi burno proslavljeno, dok je u Jerusalimu prihvaćeno sa kiselim osmehom i vidnom uzdržanošću. Naizgled besmislena razmena vatre, za čiji početak su naizmenično pljuštale obostrane optužbe, ima ne samo bezbednosnu, već i dublju političku pa i geostratešku pozadinu koja donosi dosta novina na bliskoistočne prostore.

Početak operacije „Stub odbrane“ 14. novembra, obeležio je izraelski vazdušni napad u kojem je poginuo Ahmed DŽabari, komandant vojnog krila Hamasa. Tokom narednih sedam dana izraelske vazdušne snage su izvele 1.500 borbenih naleta na ciljeve u Gazi. Izraelska mornarica i kopnena vojska su takođe imale važnu ulogu u pokušaju da se neutrališu palestinske rakete kratkog dometa „Kasam“, kao i one povećanog dometa (75 km) „Fadžr 5“. Hamas je uzvratio salvom od oko 450 raketa koje su padale na mnoge izraelske gradove, uključujući Tel Aviv i Jerusalim. Pored zvaničnog razloga vlade u ostavci Benjamina Netanjahua za otpočinjanje operacija u Gazi (raketni napadi na izraelska naselja), mnogo zanimljiviji su drugi, manje vidljivi razlozi o kojima se malo govori. Šta se to tačno dogodilo u novembru 2012. godine i zbog čega?

Benjamin Netanjahu je u jeku predizborne kampanje očigledno želeo da iskoristi učestale provokacije iz Gaze i lansira vojnu operaciju kojom bi neutralisao vojne (čitaj: raketne) potencijale Hamasa i time osigurao južne granice Izraela u slučaju rata sa Iranom. Ništa manje važna bila je i neophodnost provere efikasnosti čitavih baterija novog protivraketnog sistema „Iron dome“ (prev: čelična kupola), koji bi trebalo da predstavlja glavnu izraelsku zaštitu od raketnih arsenala Hezbolaha i Hamasa. Takođe, Netanjahu je želeo da se predstavi kao pravi lider, pobednik, koji je u stanju da eliminiše svaku pretnju opstanku i bezbednosti Izraela. Život stanovnika Gaze je već godinama veoma težak zbog izraelske, ali i egipatske blokade tog malog parčeta pustinje, gde životari više od 1,5 miliona Palestinaca pa je razumljivo da Hamas mora sa vremena na vreme doći u sukob sa Izraelom, kako bi zadržao popularnost i dominaciju u samoj Gazi. Unatoč činjenici da je Hamas izvorno nastao kao radikalno krilo Muslimanskog bratstva, ova vojno-politička organizacija je povezana i sa Islamskom Republikom Iran, o čemu svedoči posedovanje raketa „Fadžr 5“ iranske proizvodnje. Istovremeno je i Teheranu trebalo nešto što će bar na neko vreme odvratiti pažnju i smanjiti američki pritisak na Iran i Siriju.

Iznenadan i nekako nedorečen završetak operacija izraelske vojske u Gazi ostavlja nedoumicu o konačnom ishodu ovog kratkotrajnog sukoba: ko je pobednik, a ko poraženi? Niko u Izraelu nije očekivao da će operacije završiti na ovaj način, ali pritisak Vašingtona se nije mogao ignorisati. Netanjahu je nešto dobio, ali i izgubio ovakvim razvojem događaja. Pokazalo se da je Izrael mnogo ranjiviji na napade Hamasa nego što se mislilo. Zapad je dočekao na nož i odluku da se nastavi sa proširenjem postojećih jevrejskih naselja na Zapadnoj obali (okolina Jerusalima, posebno), ali Netanjahu zna da sada popuštanja nema, ukoliko želi da zadrži glasove konzervativnih Jevreja. Ni novi protivraketni sistem nije prošao mnogo bolje. Prethodno mnogo hvaljeni sistem „čelična kupola“ je uspeo da obori trećinu raketa koje su lansirane iz Gaze, a reč je o svega nekoliko desetina raketa dnevno. Šta bi bilo da je Hamas imao kapacitete da lansira nekoliko stotina raketa dnevno, kao što ih ima Hezbolah? Ipak, najveći izraelski problem je činjenica da je Hamas prvi puta gađao dva najvažnija grada u Izraelu, Jerusalim i Tel Aviv, unatoč danonoćnom izraelskom bombardovanju Gaze.  

Novi ratni sukob u Gazi je protivan interesima Vašingtona, barem u ovom trenutku, tako da je intervencija predsednika SAD, Baraka Obame bila logična i očekivana. Kulminacija sukoba u Siriji i sve veći pritisak na Asada sa istovetnim znacima prelivanja konflikta na okolne zemlje, Liban pre svega, naterao je Vašington da mnogo više pažnje posveti Levantu, kako se akcija svrgavanja Bašara el-Asada ne bi otrgla kontroli i poprimila neželjeni tok. Sirijski pobunjenici su prebacili težište dejstava na Damask sa namerom da što pre „završe posao“. Unatoč napredovanju pobunjenika tokom poslednjih par nedelja, oni ipak nemaju snage da osvoje Damask bez pomoći sa strane. To je glavni razlog zašto su Vašington i Brisel priskočili u pomoć (uz neprekidnu dostavu oružja), odlukama o davanju legitimiteta pobunjenim frakcijama u Siriji i pretnjama Asadu vojnom intervencijom ukoliko upotrebi hemijsko oružje koje navodno poseduje. Poslednja stvar koja je Vašingtonu trebala u ovim prelomnim trenucima sukoba u Siriji, jeste nova runda razmene vatre Izraela sa Hamasom. Reakcija Baraka Obame je bila gotovo trenutna, izvršen je snažan pritisak na Izrael, ali i na Egipat koji zahvaljujući Muslimanskom bratstvu ima sve veći uticaj na Hamas. Vremena nema mnogo i sirijski „problem“ mora brzo da se reši, jer dolazi na red Iran.

Hamas je iz sukoba izašao kao najveći dobitnik. Porast ugleda i uticaja ove organizacije je više nego očigledan. Sposobnost Hamasa da uzvrati na izraelske napade unatoč potpunoj blokadi Gaze, govori o neuspešnosti izraelske politike prema Gazi i samom Hamasu. Sve više se poteže pitanje svrsishodnosti blokade i pitanje je vremena kada će ona biti ukinuta, bar sa Egipatske strane. Pored novog saveznika (Egipat), od koga dobija sve veću političku i finansijsku podršku, Hamas i dalje može da računa na Iran, koji nastavlja sa isporukama oružja u Gazu. Premijerna upotreba iranskih raketa „Fadžr 5“ u nedavnom sukobu, baca novo svetlo i na izraelski vazdušni napad 24. oktobra na jednu fabriku oružja u Sudanu, južno od Kartuma. Hamas je uspeo da obezbedi izvesnu količinu protivavionskih raketa „Strela-2“ i protivoklopnih raketa „Milan“ iz Libije, tako da bi eventualna kopnena operacija u Gazi bila sve osim „rutinske šetnje“. Važna posledica izraelske operacije u Gazi je dalja marginalizacija palestinskog predsednika Mahmuda Abasa i njegove organizacije Fatah, što može da dovede do još ozbiljnijeg jačanja Hamasa i na području Zapadne Obale. Takav razvoj događaja bi predstavljao novu glavobolju za izraelsku vladu.

Egipat predvođen predsednikom Mursijem i Muslimanskim bratstvom je ostvario veliki diplomatski i politički uspeh, predstavivši se svetu kao zemlja sa velikim uticajem regionu, proširujući ga ne samo na palestinske teritorije, već i na Siriju, bez obzira na ishod tamošnjeg sukoba. Najveći gubitnik je svakako Turska, čija je uloga marginalizovana kako u Siriji, tako i na celom Bliskom istoku, što je u potpunoj koliziji sa aspiracijama i apetitima Ankare. Unatoč nesuglasicama Irana i Hezbolaha sa Hamasom i Egiptom zbog Sirije i kompleksnoj situaciji u kojoj se nalazi režim u Damasku, Teheran i dalje ima značajan uticaj u regionu. Osim toga, Teheran je pokazao koliko su iranske rakete, čak i nevođene (Fadžr 5), ozbiljna pretnja izraelskoj bezbednosti. Zvanični Jerusalim, ali i Vašington će morati još malo da razmisle, pre nego što donesu konačnu odluku o napadu na Iran.

Poslovično uzdržana Rusija je svoju pažnju usmerila na Siriju. Međutim, čini se da Moskva nije spremna da se ozbiljnije suprotstavi Zapadu, čak i u slučaju da Asadov pad postane neminovan, što bi sledstveno dovelo i do gubitka ruske baze u Tartusu. Kina koristi veoma nestabilnu situaciju na Bliskom i Srednjem istoku da bi preuzela kontrolu nad celim akvatorijumom Južnog kineskog mora. Peking je veoma strpljiv i postepeno ulazi na tržišta Bliskog i Srednjeg istoka, istovremeno potiskujući SAD, koristeći pri tome taktičke i strateške greške koje je pravila američka administracija u proteklom periodu.

Operacija „Stub odbrane“ je još jedna kratkotrajna epizoda koju je nemoguće sagledati odvojeno od celokupne političko-bezbednosne slike Bliskog i Srednjeg istoka. Komplikovani i naizgled haotični odnosi u regionu mogli su jednu ovakvu akciju dovesti do neželjene i nekontrolisane eskalacije. Pitanje je koliko se ova Netanjahuova „arija“ isplatila kako njemu, tako i Izraelu. Možda je i dala odgovore na neka pitanja, ali izgleda da su se pojavila i neka nova, na koja će Izrael tek morati da pronađe odgovore. Čini se da je finale rezervisano za Siriju, a ostaje da se vidi da li će to biti i završni čin.           

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner