Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Libija, Francuska i Mediteranska unija
Savremeni svet

Libija, Francuska i Mediteranska unija

PDF Štampa El. pošta
Mladen Đorđević   
utorak, 11. oktobar 2011.

 Francuski predsednik Nikola Sarkozi trijumfalno je sa britanskim premijerom Dejvidom Kameronom posetio Libiju, čime je potvrđena glavna uloga ove dve zemlje u svrgavanju Moamera Gadafija i njihov odlučujući uticaj na budućnost ove severnoafričke države. Nakon višemesečne kampanje, rat je sada po svemu sudeći pri kraju, a francuski obaveštajci sada nastoje da lociraju i uhvate Gadafija, koji je od partnera ponovo postao smrtni neprijatelj. Žestina s kojom su se vojske 12 članica NATO i emirata Katar obrušile na Libiju pokazala je neuspeh njegove politike saradnje sa Zapadom, jer i pored investiranja ogromnih suma novca, bivši libijski vođa nije uspeo da kupi prijateljstvo zapadnih lidera. Kako se u proteklim mesecima pokazalo, u severnoafričkom regionu njima dugoročno ni u kom slučaju ne odgovara nezavisna država, a još manje snažni i bogati lider koji je sposoban da vodi regionalnu politiku suprotnu volji i interesima SAD i EU.

Oružje i reaktor za novog prijatelja

Napad na Gadafija izveden je sa odobrenjem Saveta bezbednosti, ali je od samog početka rata primetno angažovanje Francuske, koja je protiv svog dojučerašnjeg prijatelja nastupila iznenađujuće agresivno. Francuska je bila vrlo aktivna u pripremi napada i u samoj vojnoj kampanji, a nosač aviona „Šarl de Gol“ imao je ključnu ulogu za kampanju NATO. Francuska je bila i prva zemlja koja je još početkom marta priznala pobunjenički Nacionalni savet u Bengaziju za legalnu vlast. Kada je Nikola Sarkozi u avgustu posetio vojnike na “Šarl de Golu”, izjavio je da će francuski vojni napori „ostati konstantni”, jer, kako je rekao, ne postoji drugi izbor „nego da se misija sprovede do kraja”.

Samo pre četiri godine, odnos Francuske je bio potpuno drugačiji – Sarkozi je tada boravio u zvaničnoj poseti Tripoliju, i tom prilikom čak izjavio da bi Libija drugim arapskim zemljama mogla poslužiti kao uzor. Nekoliko meseci kasnije, Moamer Gadafi je uzvratio posetu, a uParizu su zaključeni sporazumi o širokoj saradnji dveju zemalja. Ugovori su predvideli saradnju na poljima bezbednosti, energetike, obrazovanja, imigracije, zdravstva i nauke, a dve libijske avio-kompanije tada su potvrdile porudžbinu 21 "Erbasovog" aviona. Najvažniji i najvredniji rezultat „srdačnih odnosa“ bili su ugovori o oružju i nuklearnim reaktorima, u vrednosti od 10 milijardi evra (14,7 milijardi dolara). Francuska je 2007. godine Gadafiju ponudila ni manje ni više nego nuklearni reaktor, koji je trebalo da bude sagrađen u blizini Tripolija i da proizvodi energiju za postrojenje koje bi prečišćavalo slanu vodu u slatku. Francuzi su se nadali da će Libiji isporučiti ne samo reaktor nego i celo postrojenje, a francuska vlada je očekivala da će time povećati svoj geopolitički uticaj u regionu i pridobiti Moamera Gadafija za svoje ambiciozne planove na Mediteranu.

Četiri godine od susreta sa Gadafijem, Nikola Sarkozi se u Bengaziju srdačno uhvatio za ruke sa Dejvidom Kameronom i predsednikom libijskog Prelaznog nacionalnog saveta, uz komentar da u Libiji ima “još posla”. Sasvim u skladu sa ovom izjavom, zapadne i francuske kompanije se sada spremaju za unosne poslove i ponovnu eksploataciju libijske nafte, verovatno po mnogo povoljnijim uslovima. Ipak, poslovni interesi i nafta ipak nisu bili najvažniji i jedini cilj napada na Libiju. Podjednak razlog za agresiju se najpre može tražiti i u Gadafijevom odbijanju da pozitivno odgovori na dve inicijative, koje za NATO verovatno vrede jednako kao nafta. Libija je, naime, jedna od pet afričkih država (pored Sudana, Eritreje, Obale Slonovače i Zimbabvea) koja nije integrisana u AFRIKOM, odosno američku vojnu komandu za Afriku, i takođe je jedina afrička zemlja koja ima izlaz na Sredozemno more, a koja nije ušla u NATO program Mediteranski dijalog i partnerstvo (u njemu od mediteranskih zemalja nisu samo još Liban i Sirija).

Severnoafričke “revolucije” dale su stoga izvanredan povod za svrgavanje još jednog “diktatora” i krupan korak više u pretvaranju Mediterana u NATO-jezero. S obzirom na karakter i delovanje NATO u poslednje dve decenije, namere ovog vojnog saveza i agresija na Libiju nisu neočekivane. Toliko agresivnosti se ipak nije očekivalo od Francuske, koja je relativno skoro pokušala da sa Gadafijem ostvari dugoročnu saradnju. Odgovor na promenu francuskog stava se može tražiti u Gadafijevim inicijativama koje bi, uprkos javno proklamovanom prijateljstvu, gotovo potpuno odstranile francuski uticaj u ovom važnom regionu.

Sarkozijevo Rimsko carstvo

Gadafi je odbio da pristane na inicijativu Nikole Sarkozija o stvaranju Mediteranske unije, odnosno saveza država

Sredozemlja, koju je Sarkozi oglasio početkom 2007, a koja je po njegovom stupanju na položaj postala i deo zvanične politike. Prema prvobitnom predlogu koji je Sarkozi izložio, Mediteranska unija bi okupila 21 državu Sredozemlja u ekonomsku zajednicu koja bi ličila na ranu fazu EU, čime bi se stvorila Sredozemna zona slobodne trgovine sa nesmetanim protokom robe i kapitala.

Pošto je obnarodovana, ideja Mediteranske unije je izazvala žestoku debatu, kako u Evropi, tako i u arapskim i bliskoistočnim zemljama, potencijalnim članicama. Francuska incijativa naišla je na podršku uglavnom, u Španiji, Italiji i Grčkoj, do su severne zemlje, među njima i Nemačka, kao i sama Evropska komisija su bili uglavnom, rezervisani. Stav Nemačke je bio da bi Francuska stvorila "uniju u minijaturi" koja bi mogla biti konkurent EU, i da bi Unija unutar Unije istakla regionalne razlike i stvorila kao posledicu uniju Baltičkog mora. Brojna su bila mišljenja da je projekat nastavak strategije francuske političke i intelektualne elite, pariranja uticaju velikih sila putem saveza sa arapskim državama,koja vuče korene još od generala De Gola. Mediteranska unija bi bila sredstvo da Francuska blokira rastući uticaj SAD i Kine u ovom, za nju veoma važnom regionu, a prema nekim mišljenjima, Francuska je želela neku “svoju EU” u kojoj bi bila dominantna, ili neku frankofonsku tvorevinu koja bi bila sredstvo za jačanje i ucenjivanje partnera u EU.

Na insistiranje Nemačke, Sarkozi je prihvatio da izmeni svoj predlog, i pristao da Mediteransku uniju čine svih 27 država EU plus države severne Afrike koje izlaze na Sredozemno more. Mediteranska unija sa 43 članice je potom svečano i osnovana 13. jula 2008. u Parizu, ali je njeno funkcionisanje trenutno daleko od željenog. Mnogi ambiciozni projekti saradnje su stali usled finansijske krize, a nedavno se sa funcije povukao i generalni sekretar Unije, jordanski diplomat Ahmad Masadi, koji se, kako je saopštio, teško razočarao što se većina članica EU, uprkos datim obećanjima, nimalo nije zanimala za ovaj projekt i što bogate, severne zemlje gotovo ništa nisu dale od obećanog novca.

Pored zemalja sa severa EU, i bivše autoritarne vlasti u Severnoj Africi su izbegavale bližu saradnju u okviru MU, iako je EU u okviru Barselonskog procesa, odnosno programa partnerstva sa zemljama Mediterana, u njih uložila 20 milijardi dolara. Jedan od najžešćih kritičara tog projekta bio je upravo Moamer Gadafi, i u severnoafričkim zemljama je bilo prevladalo njegovo mišljenje da je Unija samo pokušaj obnove francuske neokolonijalne hegemonije u Severnoj Africi. Libija nije poslala zvaničnu delegaciju na samit u Parizu 2008, a Gadafi je optuživao EU da planovima o Mediteranskoj uniji nastoji da podeli Afriku i arapski svet, i da je ona pokušaj cepanja već postojećih organizacija kao što su Arapska liga ili Organizacija afričkog jedinstva (OAJ). Doskorašnji libijski lider je u jednom govoru izjavio da bi Mediteranska unija bila drugo Rimsko carstvo, i da bi ona stvorila"međunarodno minsko polje", posebno što bi arapske zemlje u tom slučaju morale priznati Izrael, što bi raspirilo radikalno islamističko nasilje. Gadafi je inače pozdravio ideju o sveobuhvatnijoj saradnji mediteranskih zemalja kao što je prvobitno bilo zamišljeno, ali je kao „glupost“ okarakterisao stvaranje Unije od 43 člana.

Afrika umesto Evrope

Gadafi je kritikovao ideju proširene Mediteranske unije, a što je po zapadne interese bilo neprihvatljivo, afričkim zemljama je nudio i realnu alternativu libijski Suvereni investicioni fond, osnovan 2006 i 13. po snazi na svetu, uložio je preko šest milijardi evra u razvojne projekte u afričke države, a Gadafi je ranije predložio stvaranje Afričkog monetarnog fonda (u koji MMF i zapadne zemlje ne bi imali pristup) koji bi onda mogao da emituje sopstvenu afričku monetu sa realnom podlogom u zlatu. Afrička nafta bi se onda prodavala samo za ovu monetu, a ovaj fond sa kapitalom od 42 milijarde dolara, od toga 30 libijskih, jeste trebalo da bude osnovan ove godine. Svi koji bi želeli da kupe afričku naftu morali bi prvo da kupe ovaj novac, što bi ugrozilo primat dolara i evra, a nova moneta bi označila i kraj CFA franka, francusko-afričke monete pod kontrolom francuskih finansijskih krugova, zahvaljujući kojoj Pariz ima kontrolu nad svojih 12 bivših kolonija.

Bivši režim u Tripoliju bio je godinama vodeći finansijer funkcionisanja Afričke unije i najuticajniji član Afričke banke za razvoj, a Gadafi je osamdesetih pokrenuo i veliki projekat izgradnje bunara i cevovoda za transport vode iz ogromnih podzemnih izvora u pustinji do libijske obale, koji je trebalo da potpuno zadovolji potrebe za usevima, a da onda Libijci sa poljoprivrednom proizvodnjom uđu i na evropsko tržište. Projekat je nazvan Velika veštačka reka, a faza 1 i 2 bile su pred spajanjem kada je počelo bombardovanje Libije. Finansiranje ovog projekta je vršeno isključivo državnim beskamatnim kreditom koji je dala libijska centralna banka, koja je sto posto u vlasništvu države Libije.

Kroz ove planove i akcije postaje jasan ratni bes Nikole Sarkozija, jer je Moamer Gadafi počeo da opasno ugrožava francuske interese. Aktivnom ulogom u svrgavanju pukovnika, Francuska je tako sprečila dalje urušavanje svoje pozicije i rezervisala vodeće mesto u iskorišćavanju bogatih libijskih sirovina. Prema nekim izvorima, Francuska će dobiti pravo na eksloataciju 35% libijske nafte, a eliminisanje Gadafija takođe otvara prostor za reaktiviranje ideje Mediteranske unije. Stare vlade u važnim severnoafričkim državama su svrgnute, i zemlje se sada otvaraju za integraciju (ili bolje reći eksploataciju). a Francuski zvaničnici sada izjavljuju da je evro-mediteranska zajednica „neophodnost“.

Francuska u panici

Prema analizi američkog instituta Stratfor, Francuska je „u panici“ pošto je kriza u Evropi postavila Nemačku u rang evropske velesile, koja je jedina članica EU koja je dovoljno ekonomski jaka i naseljena da obezbedi funkcionisanje jedinstva Unije. Prema analizi Stratfora, Francuzi su u problemu zbog gubitka kontrole nad Evropom, koju su dugo gledali kao način „obuzdavanja“ Nemačke i sredstvo sopstvenog uspona. Region Mediterana se tako pojavljuje kao šansa da Francuska parira Nemačkoj, i u ovom trenutku, Mediteranska unija, odnosno region u kome Francuska može da ostvari utica koji je Nemačka postigla u većem delu Evrope postaje od vitalne važnosti.

Ideja Mediteranske unije je ipak suviše kopleksna da bi mogla da bude ostvarena u nekom kratkom vremenskom periodu, a kao njen najveći problem su pitanje Izraela i odbijanje Turske. Ovu inicijativu ipak ne bi trebalo posmatrati kao potvrdu moći Francuske ili njenog predsednika. Više od svega, budućnost Mediteranske unije može da omogući podrška SAD, a sam Sarkozi je ranije objavio da Francuska više neće biti antiamerička samo da bi se razlikovala. On je uspeo da stare težnje Francuske uklopi sa aktuelnom politikom SAD, jer se ideja Mediteranske unije potpuno uklapa u širu američku strategiju prema Bliskom istoku, čiji su ključni ciljevi kontrola i preuređenje političke slike ovog regiona. Mediteranska unija bi Evropskoj uniji i Franuskoj omogućila široko tržište, rezervoar mlade radne snage, izvor ogromne količine nafte i drugih sirovina, a istovremeno bi bila politička struktura koja bi podržala vojnu, koja već postoji, i koja je pod američkom kontrolom.

Svrgavanjem Moamera Gadafija su stvoreni uslovi za dalju realizaciju ovih planova, ali njihov uspeh delimično još uvek zavisi od bivšeg libijskog lidera, koji je i dalje na slobodi. Da li će on uspeti da se vrati u Tipoli, pokazaće naredni dani ili meseci. Za sada je izvesno samo da borbe još uvek traju.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner