Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Irak i navodni rat protiv terorizma
Savremeni svet

Irak i navodni rat protiv terorizma

PDF Štampa El. pošta
Sami Sadun   
utorak, 25. mart 2014.

Pobunjena iračka provincija al Anbar, koja se nalazi uz granicu sa Sirijom i Jordanom, postaje svedok rata koje vode iračke vladine snage uz pomoć partijskih milicija, članica u iračkoj vladi i uz pomoć nekih snaga iranske revoluicionarne armije, koje predvodi grupa vojnih eksperata iz Irana, među kojima je jedan od najpoznatijih general  Kasim Sulejmani, komandant iranske brigade "Jerusalim", zajedno sa pukovnikom Rezom Zahidijem., specijalistom za ratove u urbanim sredinama. Tu je i jedan broj američkih stručnjaka pod komandom generala Lojda Lostena, koji je inače šef američke Centralne vojne komande.

Ovaj poslednji je potvrdio pred Komisijom za spoljne posleve američkog Kongresa, a posle povratka iz Bagdada, da će "SAD pomoći iračku vladu u stvaranju plana za "dugoročnu akciju" kako da se pokore dva grada, al Faludža i al Ramadi putem snažnog bombardovanja iz vazduha i sa zemlje, mada su oni opkoljeni već više od 40 dana. Sve ovo je dovelo do pogibije na stotine nevinih civila, od kojih su većina deca, žene i stari, kao i do proterivanja preko 200.000 ljudi iz svojih domova koji su pretvoreni u ruševine, već prema planu "spržene zemlje". Planu koji koristi i režim Bašara el Asada. Sve ovo se odigrava zbog toga što je Vlada odbila da odogovori na zahteve okupljenih u protestu  već duže od godinu dana u logorima koji su otvoreni za nesrećnike u Faludži i u šest (suniitskih) provincija.

Narodni zahtevi su legitimni jer pozivaju na oslobađanje nevino zatvorenih, a posebno žena koje su izložene mučenjima i silovanju, i tražeći da se primene postojeći zakoni, kao, recimo, onaj o ravnopravnosti i pravdi, koji se odnosi na širok sloj stanovništva optuženih da pripadaju partiji Baas, partiji koja je bila na vlasti, kao i da se ukloni čl. 4 o terrorizmu i tajnim dostavljačima, da se vlast odrekne politike na osnovu sektaških opredeljenja kod hapšenja i razračunavanja sa nevinima. Ali, umesto odgovora na ove pravedne zahteve, vladine snage su krenule, uz pomoć partijskih milicija, pre nekoliko meseci, u uništavanje logora u el Huvajdži u provinciji Kirkuk, u kojem su bili oni koji su protestovali, i načinile bestijalni pokolj golorukih ljudi, ubivši tom prilikom više od dvesta osoba, javno izloživši njihova tela. Ista stvar bi se dogodila i u el Faludži,  da nije došlo do sporazuma da se logor premesti na drugo mesto. I vladine snage su ušle u njega kako bi ga potpuno uklonili pa je čitav grad bio blokiran, kao što je to učinjeno i sa gradom el Anbar, što je izazvalo reakciju vođa i šejhova plemena, a posebno posle pretnji koje je uputila vlast da će se zauzeti grad i da neće odgovoriti na zahteve protesta.

Štaviše, povećan je broj hapšenja, proterivanja, ubistva i podmetanja eksploziva. Snage predsednika el Malikija su pokušale da uđu i el Faludžu, i to u više navrata, ali su ih stanovnici grada u tome sprečili nanevši im velike gubitke. Tako se Faludža, koja je već imala takva iskustva sa američkom invazijom 2003. godine, oduprla što je previdela vlast, a posebno el Maliki, koji i dalje nastojava na svome ratu, što je i potvrdio u svom TV obraćanju, rekavši da se radi "o ratu Huseinovih vojnika protiv Jezidovih" (da se ovde radi o sektaškom ratu). Ovom izjavom on je ciljao na to da je ovo rat između šiita i sunita, odnosno halife Jezid iz dinastije Umejedi koji se smatra ubicom Alijinog sina Huseina, što se dogodilo pre više od 1400 godina.

Odgovor na ovo je bio taj da je lokalno stanovništvo formiralo svoju vojsku, sastavljenu od različitih plemena. Nakon što je objavljen ustanak, obrazovan je i Vojni savet, pa se ustanak se brzo raširio i u drugim provincijama, pa čak i u nekim delovim Bagdada. Stvara se Revolucionarni komitet Iraka. Vlast je, potom, preduzela kupovinu ljudi i davanje mita nekim vođama, trošeći milione dolara kako bi razbila ustanike, služeći se američkim iskustvima u razbijanju ranijih pobuna, uz pravdanje da se radi o borbi protiv Al Kaide. Pod tim sloganom "borbe protiv terorizma", el Maliki je optužio organizacije Al Kaide i DAŠ (Islamska država Velike Sirije i Iraka, koju je ministar Dautoglu opisao kao američko-iransku tvorevinu unutar pobunjenih gradova). I zaista, DAŠ je rođen i stvoren i obučavan u Iranu i poslat u Siriju gde se bori na strani režima, dok je poznato da je Al Kaida američka tvorevina čiji je najbolji podržavalac Iran. koji uostalom ima i najveću korist od nje, jer, upravo su u Iranu njegove baze i veći deo komandnog kadra. Zbog toga iračka vlast i ostavlja otvorene granice prema Siriji u kojoj postoje brojni borci DAŠ-a, koji se kreću između dve zemlje uz dozvolu i volju el Malikija.

Kada su vladine snage ušle u pomenute gradove ukinuta su sva sredstva informisanja, osim vladinih, uključujući internet i komunikacione mreže.Opsada je pojačana da bi došlo do toga da je sprečeno doturanje pomoći i lekova, kako tvrde međunarodni posmatrači. Bombardovanje je pojačano, što je uzrokovalo i povećan broj ubijenih građana. Pokušaj vladinih snaga da zauzmu el Faladžu i druge gradove nije uspeo, uprkos velikom broju poginulih i ubijenih, dok su se mnogi pripadnici vladinih snaga predali i priključili ustanicima, tako da se ustanak širi prema drugim gradovima, pa su otvoreni novi frontovi u Ninivi, Salahudinu i Dijali, pa čak i u samom Bagdadu. Sve ovo je nateralo vlast da prizna da ne može da osvoji gradove koje je pretvrila u ruševine, ali i da pokrene pregovore a da ipak nije objavila obustavu vojnog rešenja krize. Međutim, ustanici su to odbili, optužujući Vladu za prevaru i verolomstvo.

Ostaje otvoreno pitanje šta stoji iza ovog rata? Koja je uloga Amerike i Irana u njemu? Oni koji prate zbivanja u Iraku slažu se u tome da je predsednik Vlade Nuri el Maliki, što znaju i sami Iračani, taj koji ne želi da napusti vlast jer se priprema za treći mandat, mada su njegove šanse u aprilskim izborima slabe, gotovo beznadežne, pošto i u prethodna dva mandata ništa nije uradio za irački narod, osim što je zemlju bacio u zločine, korupciju, bedu, regresiju i neznanje. Stoga su, uz neke druge razloge i motive, stali iza njega Teheran i Vašington, te je Maliki krenuo u ovaj građanski rat protiv sunnitskih provincija ne bi li stekao poverenje nekih domaćih ljudi, a i međunarodne javnosti, proglasiši ga ratom protiv terorizma. Ako u tome ne uspe, moraće da proglasi vanredno stanje, ukine Ustav i odloži izbore kako bi ostao na čelu Vlade. S druge strane, ukoliko el Maliki realizuje američku i iransku agendu, biće podržan od iranskih mula i američke administracije. Međutim, rat protiv provincije el Anbar i uterivanje u poslušnost sunita učiniće to da se Irak poptuno potčini autoritetu Irana, kojem će se pružiti prilika da se sa svojim uticajem protegne na arapske teritorije kako bi se ostvario san o "Velikoj persijskoj imperiji" i uspostavi "šiitski Polumesec" koji bi obuhvatio i Pakistan i Avganistan.

Ono pak što je podstaklo Iran na ovaj potez, jeste slabost i jedna gotovo potpuno nemoćna uloga arapskog sveta u regionu i na međunarodnom planu, pošto su Arapi zapostavili ideju o jakom Iraku, koji je sada pod zaverom okupiran, porušen i na zlatnom tanjiru predat Iranu, koji je bio glavni komapanjon u njegovom rušenju i okupaciji 2003. godine. Ta okupacija je obavljena uz udvoričku američku ulogu prema Iranu i posebno otvaranje Obamine administracije prema zvaničnom Teheranu, čime su potpuno ignorisane iranske ambicije za proširenjem svog uticaja na Bliski istgok i jasno primetan napor da se dokopa nuklearne tehnologije. Ispada da je Vašington pristao na ulogu Irana kao savezničke šiitske sile na Bliskom istoku. Ova politika koja se kristalizuje, jeste američki plan da se načini nova mapa arapskog sveta, koja bi ga razjedinila i razdelila na marginalne državice. I sam Irak, prema Bajdenovom Planu, treba da se podeli na pet oblasti, upravo na čemu radi el Maliki, kako bi se "izvukao tepih ispod nogu" ustanika čime bi njihov ustanak propao, a vlast se spasla. Bajden je čak predložio, tokom prijema predsednika Parlamenta Usame le Nadžafija u Vašingtonu, da se ustanici pridruže Malikijevoj vojsci, što je bilo još jedno lukavstvo kojem ustanici nisu naseli.

Sadašnji rat protiv sunita odvija se u službi američkih i iranskih interesa, koji su se sukobili sa odlučnošću i hrabrošću žitelja provincije el Anbar, odnosno sa odlučnošću žitelja gradova el Faludže i el Ramadija, na koje jurišaju vladine snage zajedno sa sektaškim, partijskim milicijama koje su povezane sa partijom Poltičke akcije i Iranom, odnosno s iranskom brigadom "Jerusalim" i Iranskom nacionalnom gardom. Ipak, ustanici su se primakli kapijama Bagdada a njihove rakete dopiru i do onoga što se naziva "Zeleni pojas", područje na kojem se nalazi vojno i vladino uporište, kao i mesto na kojem žive funkcioneri vladinih ustanova. Operacije ustanika su se tako raširile do same prestonice. Divljačko bombardovanje i proterivanje stanovništva iz gradova je pokrenulo i razna saopštenja i osude od strane raznih međunarodnih i humanitarnih organizacija, kao i reagovanja štampe u nekim državama. Tako su se pojavile i analize u američkoj štampi koji osuđuju američku podršku vlasti el Malikija, a "Njujork tajms" je čak zatražio i njegov odlazak s vlasti, dok su neki analitičari, poput Majkla Durana, u svojim podužim analizama istakli da će ono što se događa u Iraku dovesti do žestoke reakcije protiv američke politike i podstaći mnoge američke saveznike da se udalje od SAD.

Ukratko, Malikija saveznici u Teheranu i Vašingtonu guraju u samoubistvo, dok je on sam nemoćan da ostvari ono što želi, jer je ovaj rat zapalio ustanke u mnogim iračkim gradovima, što će ubrzati pad vladajuće koalicije Političke akcije i njegove vlasti, a ujedno zadati veliku štetu američkim i iranskim interesima.  

Autor je bivši ambasador Iraka u Beogradu