Rusija i Srbija su potrebne jedna drugoj, jedni bez drugih ne možemo

Prije nego što izložim ono što imam da kažem, moram da istaknem da sam se dugo dvoumio da li uopšte da ostavim ovaj zapis. Najprije zato što je za one koji odlučuju o državnim odnosima on u suštini nepotreban - vlasti u Srbiji odavno se u svojoj vladavini uglavnom vode dnevnopolitičkim računicama bez bilo kakvih dubljih istoriosofskih promišljanja (ili su za njih zadužili režimske "intelektualce" i proroke njihovog "4D šaha" i "genijalnosti"). Teško da će i ruske vlasti naći za shodno da pročitaju šta jedan sveštenik i profesor "na Balkanah" piše - i to je jedno od prokletstava ruske imperijalne svijesti: isuviše je velika, pa time i isuviše samopouzdana, kada griješi nesklona da grešku uvidi i prizna. No na neki način osjećam dug ka svom nacionalnim identitetu - jer ja sam Srbin, ali istovremeno i prema mom civilizacijskom identitetu - v to že vremя я - rꙋsskiй.

Ne tako davno bilo je vrlo uobičajeno da dragim ruskim prijateljima ukazujemo (ne samo autor ovih redova već i ostali Srbi vezani za Rusiju) na korake koji će neminovno voditi ka postepenom, ali sve izraženijem kidanju veza između Rusije i Srbije (kao najznačajnijih ako ne i jedinih središta ruskog i srpskog naroda). Odgovori koje bismo dobijali bili bi mahom prezrivi i ponekad otvoreno cinični: srediće se to "na vrhu", nije naše da se brinemo, mi smo isuviše mali da znamo te stvari, a šta drugo je danas moguće nego igrati dvostruku igru i čitav niz sličnih mehanizama odbrane i samoobmane. Danas ne osjećam nikakvo zadovoljstvo zbog toga što smo bili u pravu. Štaviše, osjećam užasan tragizam ravan onom u antičkim tragedijama kada vidite budućnost ali malo toga možete da učinite da skrenete tok stvari. 

Srbi i Rusi dijele mnogo šta zajedničko, iako su počesto vrlo osjetljivi na ratličite manire i sitne kulturne razlike. No pripadaju jednoj, pravoslavnoj, i to slovensko-pravoslavnoj civilizaciji, pa je naše karaktere oblikovala ista vjera, ista Crkva, isti način razmišljanja

Srbi i Rusi dijele mnogo šta zajedničko, iako su počesto vrlo osjetljivi na ratličite manire i sitne kulturne razlike. No pripadaju jednoj, pravoslavnoj, i to slovensko-pravoslavnoj civilizaciji, pa je naše karaktere oblikovala ista vjera, ista Crkva, isti način razmišljanja. Naše ambivalencije su identične, zablude savršeno iste, paraliza Zapadom i osjećaj posebnosti u odnosu na njega - savršeno su podudarni, isti po svemu. No Srbi su navikli da žive u manjoj, zavjetnoj, egalitarnoj zajednici - manje bolujemo od klase i staleža, pokazivanja statusnih simbola (bolujemo mnogi, ali znatno manje od Rusa, gdje bez tojote, ajfona i prade ne možete da pokažete ma kakav društveni status). Iako dosta sekularizovani, Srbi i dalje čuvaju neke ostatke narodnog Pravoslavlja (slavu, zajedništvo sveštenstva i naroda, makar u manjim gradovima i na selima), manje su urbanizovani od Rusa kod kojih je industrijalizacija i urbanizacija još od kraja 19 v. sabila sela u milionske gradove u kojima je stopa rađanja po prirodi manja a broj razvoda ogroman. Kako su Srbi bili izloženi agresiji tuđih imperija, mi smo uz sve naše mane skloniji da shvatimo velike procese u malome. Rusi su, za razliku od Srba, navikli da žive u državi i to imperiji - zato im je Imperija najvažnija na svijetu, pa je i za Rusku Crkvu Sovjetska imperija, uz sav njen državni ateizam, okvir u kome se razmišlja i živi, kao za svakog russkogo čeloveka. Država-imperija-civilizacija navikla je na beskrajnu ravnicu i milione ljudi, zato se u Rusiji uvijek i u svemu pokazuju činovi, statusi, epolete i nagrade - sveštenstvo nakon liturgije ruča u svom krugu, čtečevi, lakeji i vozači u svom, narod u svom (i tako do sljedeće revolucije: ruski duh i prihvata tu klasnu hijerarhiju i protiv nje se buni, živi u klasama, a onda se budi Pugačov i Mahno i traže državnu anarhiju). Rusi zato imaju poslušnost koju Srbi istorijski nemaju, jer je Srbe istorija naučila da se u osnovi bune protiv svake države (pa čak i svoje) a Ruse da se pokoravaju svakoj državi (makar i ateističkoj). I ti impulsi nisu bezrazložni. Rusi zato imau strpljenje koje nama nedostaje. Takođe, ruska oligarhija danas je plod jednog procesa koji je završio početkom dvijehiljaditih i koji u kulturnoj imagologiji nalazimo u onom sceni u "Bratu 2" kada nekadašnji mafijaš objašnjava Danili Bagranovu kako su se u međuvremenu nekadašnji "žestoki momci" okrenuli biznisu i sada žive životom uglednih biznismena. Ukratko: nakon periodičnih kriza ruske države (i društva), u Rusiji se uspostavi poredak i hijerarhija u kome se, u osnovi, poštuju pravila i dogovori i klasne pozicije. Zato su Rusi, uostalom, "lakovjerni", pa su vjerovali i skloni da vjeruju svakom balkanskom oligarhu, od Mila Đuakonovića do današnjih političara u Srbiji. Ruski činovnik doživljava balkanske političare kao oligarhe srednje veličine sa kojima treba istrgovati dogovor, ali nakon dogovora - ima da se poštuje. Možeš Rusu mahati do sutra govoreći da je nezavisnost Montenegra geopolitička katastrofa Rusije i udar na srpsku Otadžbinu i ukazivati mu da čovjek koji je izdao Miloševića neće imati skrupule prema Moskvi. Ne pomaže. Oni to ne vide tako. Imperijalna svijest misli da se njoj to ne može desiti. I otuda ruski činovnik ne vjeruje srpskoj intuiciji i znanju i kada mu se nacrta kude sve ovo vodi. Pod uslovom da i sam nije cinik kome je "po figu" šta će biti sa cijelom našom civilizacijom.

Srbima je Rusija neophodna kao civilizacija, kao nada, kao san, kao pomoć, kao ideal, kao Matuška. Rusiji je Srbija neophodna kao jedina bezuslovna ljubav, jedina sestra sposobna da voli kada ne voli niko drugi i da bezuslovno vjeruje kada ni u Rusiji ne vjeruju svi. Rusija je nama potrebna da vidimo ono veće od sebe - Srbija Rusiji da vidi ono naizgled manje, ali važno i životno

Sve ovo pišem ne da bih kritikovao, već da bih objasnio kratkovidosti srpskog i ruskog pristupa. Srbi su bolji analitičari kolonijalne uprave, jer osjećamo na svojim plećima kako je živjeti pod okupacijom. Nas Zapad okupira i podmićuje na sitno - nešto kulturnom propagandom, nešto političkim pritiskom, ali odlučno kupovinom naše političke "elite" (koja to nije). U Rusiji ima istih tih pojava, ali Rusije je i dalje geopolitička sila i nuklearni igrač - makar svaki treći stanovnik imao ajfon i makar prezirali svoje "lade". Srbiji, kao što je odlično pokazao Miloš Ković, i srpskom narodu, na današnjoj prekretnici, Rusija ostaje jedini pouzdan oslonac kada je u pitanju ma koji problem koji imamo. No možda paradoksalno zvuči - možda će se mnogi u Rusiji i nasmijati na napisano - ali Rusiji su oči srpskog naroda što prije neophodne, kako bi "vrh" vidio ono što svaki srpski "prostolюdin" odavno zna - podmuklost one civilizacije čiji proizvodi i dalje signalizuju uspjeh u ruskom društvu. 

Srbima je Rusija neophodna kao civilizacija, kao nada, kao san, kao pomoć, kao ideal, kao Matuška. Rusiji je Srbija neophodna kao jedina bezuslovna ljubav, jedina sestra sposobna da voli kada ne voli niko drugi i da bezuslovno vjeruje kada ni u Rusiji ne vjeruju svi. Rusija je nama potrebna da vidimo ono veće od sebe - Srbija Rusiji da vidi ono naizgled manje, ali važno i životno.

Jedni bez drugih ne možemo.  A ni jedni ni drugi nemamo svrhu u istoriji bez Hristovog Carstva. Što prije to shvatimo, manje ćemo zajedno lutati.

(darkodjogo)