Politički život | |||
Rodilo se, treba li ga ljuljati? |
![]() |
![]() |
![]() |
petak, 11. januar 2013. | |
Bilo je za očekivati da prvi „papir“ o tako važnom problemu potekne iz referentnih naučnih institucija i konsultacija „ljudi od pera“ koji su na tu temu objavljivali svoje radove. Zatim bi dobio „politički kišobran“ pod kojim bi u određenoj meri bilo mesta i za interese i drugih zainteresovanih strana. U sklapanju konačnog teksta „realnost“ je bitan faktor. Ne ona nametnuta „realnost na terenu“, već realnost koja se može postići na širem međunarodnom planu. Naravno, kao preduslov svih ovih poteza, bez čega „papir“ ne treba ni praviti, stoji krucijalno pitanje: da li Srbija ima definisane i plebiscitarno prihvaćene državne i nacionalne ciljeve. Ako toga nema, onda se kuća gradi od krova, a ne od temelja.
Šta znači držanje u tajnosti Platforme, ako se Rezolucija na nju poziva, a specijalni izaslanik EU i šef kancelarije EU u Prištini kaže da Platforma Srbije o Kosovu za EU nema vrednost, već samo ona Saveta ministara EU. Stiče se utisak da je obrazloženje vlade uz Rezoluciju upravo parafrazirana Platforma. Neke odrednice iz obrazloženja uz Rezoluciju su, najblaže rečeno, čudne. Ako se KiM definiše kao autonomija u okviru Srbije, kako je moguće da se u tački „G“ predviđa donošenje ustava AP KiM. Zar ustav nije najviši pravni akt suverene i nezavisne države. Zar prihvatanje „Kosova“ sa ustavom i već uspostavljenom carinom nije ne samo faktičko već i pravno priznanje Kosova kao države, a autonomija u autonomiji nevešta konstrukcija da zamagli suštinu. Čemu onda zaklinjanje da Srbija nikada neće priznati nezavisnost Kosova. U obrazloženju se priznaje da je Republika Srbija „u dosadašnjem toku političkog procesa ...svojim postupcima pružila PIS u Prištini ograničeni pravni i međunarodni subjektivitet i legitimitet“. Ko je ovde u zabludi? Autor obrazloženja ili autor ovog teksta? Ko je vodio tehničke a ko političke pregovore. Iz tehničkih su proizašle carine i još ponešto što je dovelo do faktičkog priznanja „kosovske države“, a političke je bez skupštinske platforme, rezolucije ili bilo čega drugog kao „slobodni strelac“ vodio premijer nove vlade. Iz političkih pregovora može proizaći samo jedno: ili poništavanje dela dogovora iz „tehničkih pregovora“ ili pravno priznanje kosovske nezavisnosti. Na stranu što aktuelna vlast ignoriše postojanje Ustavnog suda.
Bilo kako bilo, pošten pokušaj šefa države da iznedri dokumenat kao „izraz optimalnih želja srpskog naroda za rešavanje pitanja KiM“ (formulacija SANU), njegovom popustljivošću, voljom i interesima drugih, ali i savetničkom „mirođijom“, bojim se da se sveo na onu narodnu „ni luk ni voda“. |