Politički život | |||
Naknadna pamet Vojislava Koštunice |
![]() |
![]() |
![]() |
petak, 21. decembar 2012. | |
Potreba za preispitivanjem Koštuničine nekadašnje politike
Sada, međutim, treba istaći da u politici nije odlučujuće samo ŠTA se govori, već često mnogo više KO govori i KADA govori, posebno kad se ovo dvoje spoji u jednu celinu. Da li je, u tom smislu, ono što govore (i rade) DSS i Vojislav Koštunica 2012. godine sasvim neosporno i bezrezervno prihvatljivo, samo zato što njihov proglas na sadržajnom nivou deluje patriotski snažno i ubedljivo? Eksplicitnije rečeno, možemo li danas pokloniti bezuslovno poverenje ovim političkim akterima, ne obazirući se na ono što što su (dugo) radili u prošlosti? Da ne bude nesporazuma. Nemamo nameru da iskopavamo ratne sekire iz prošlosti da bi se u sadašnjosti i budućnosti razbijao patriotski blok, ili da bi se prosto slepo držali prošlosti. O časnosti patriotskih namera može se prosuditi na osnovu onoga ko govori i od kada tako govori, tj. kakav javni politički angažman i identitet je izgradio tokom dužeg perioda. A kritika se može i mora upućivati ne zbog puke, politički zaraćene, prošlosti koja usled zaslepljenosti i uskogrudosti ne želi da se prevlada, već upravo zbog istinskog patriotskog pomirenja u budućnosti, zarad stvaranja što autentičnijeg i jačeg pokreta za odbranu Srbije od nesumnjive nacionalne i socijalne ugroženosti. Ako se neke greške i štete iz prošlosti do kraja ne osveste i osvetle, ako se o njima iskreno ne položi računa i preuzme odgovornost, teško je govoriti o stvaranju što šireg i jedinstvenijeg opozicionog patriotskog fronta, koji bi uključivao i neke vladajuće (DSS) i opozicione snage iz perioda nakon 5. oktobra (SRS, Dveri i njima slične organizacije, Miloševićevoj politici još uvek odane socijaliste itd.) Ove greške i štete više se ne mogu gurati pod tepih; o njima se mora otvoreno porazgovarati da bi se neprijatna prošlost, njeni sukobi i razmirice, istinski prevazišli. I bolje što pre, dok se još nije krenulo u ovakvo opoziciono objedinjavanje, kako bi u budućnosti taj zadatak bio manje opterećen neraščišćenim računima iz prošlosti.
Koštunica je na vlast došao sa oreolom „pobednika nad Miloševićem“, kao jedan od lidera ujedinjene opozicije, unutar koje je potom prirodno došlo do „porodičnih“ sporova, i praktično sve do 2008., dok je trajala „kohabitacija“, od strane vladajućeg ostatka D(O)S-ovske „porodice“, Zapada i njima potčinjenih i naklonjenih medija, bio je, ne bez razloga, manje-više smatran članom familije, doduše nešto nevoljnijim i neposlušnijim nego što se od njega očekivalo. A zatim je bilo dovoljno da bude vodeća figura zaista veličanstvenog narodnog mitinga protiv proglašenja nezavisnosti Kosova, i da četiri godine provede praktično u političkoj izolaciji i hibernaciji, da bi se nedavno probudio iz sna i obamrlosti, razdrman haškim presudama i galopirajućim prihvatanjem nezavisnog Kosova s „naše“ strane, sa primetnim pretenzijama da se opet nađe na čelu nekog budućeg ujedinjenog opozicionog bloka. Opet, kao uoči 5. oktobra, o njemu njegove pristalice i obožavaoci, sasvim nekritički, govore kao o potpuno „mudrom“, „poštenom“, „časnom“, „doslednom“, „pravom“ patrioti, kao maltene jedinom s takvim kvalifikacijama na našoj aktuelnoj političkoj sceni. Ako je ovo poslednje donekle tačno (pod uslovom da imamo u vidu samo veće političke organizacije), to više govori o drastičnom nepoštenju, nečasnosti i nedoslednosti ostalih političara, nego o nesumnjivim, suprotno izraženim vrlinama kod samog Koštunice. "Rani radovi" predsednika Koštunice
Koštuničina kolaboracija sa Haškim tribunalom A šta tek reći za njegov odnos prema Haškom tribunalu? Hag je prvo bio „deveta rupa na svirali“ (za vreme predizborne kampanje 2000.), da bi se u vreme izručenja Miloševića, nepunih godinu dana kasnije, popeo na najviše, prvo mesto oko kojeg je i on morao da se pobrine. Legenda neokrnjene moralne i patriotske čistote kojom je Koštunica navodno obavijen kaže da on sa tim izručenjem nije imao nikakve veze i da je bio „neobavešten“. Međutim, iz medija se tih dana moglo jasno čuti da je Đinđić po svaku cenu bio spreman da izruči Miloševića, zarad nešto malo dolara na donatorskoj konferenciji u Briselu koja se održavala 29. juna, i da je tražio sve moguće načine da toj protivustavnoj raboti pruži privid legalnog pokrića. Kada je Ustavni sud SRJ doneo meru suspenzije Uredbe Savezne vlade o saradnji s Tribunalom, Đinđić je potegao sednicu Vlade Srbije koja je većinom glasova donela protivustavnu odluku o izručenju Miloševića.
Ništa od prethodno iznesenog nije omelo Koštunicu da npr. u emisiji „Oko“ decembra 2010. kaže da mu je „savest mirna“ (zašto mu se onda „prevrće stomak“ ako mu je savest mirna?) i da su, dok je bio premijer, „u saradnji sa Haškim tribunalom poštovani zakoni Srbije i interes naroda“[4]. Možda jesu poštovani zakoni, ali ti zakoni nisu poštovali pravdi i Ustav (bar ne onaj „stari“, do 2006.) A o kakvim „interesa naroda“ može tu biti reči?! U istoj emisiji Koštunica daje jasan odgovor na ovo pitanje: „saradnja sa Haškim tribunalom odvijala se jer je bila potrebna da bi Srbija izašla iz izolacije i mogla da se razvija“[5]. Dakle, Koštunica kao „opravdanje“ za svoju „saradnju“ sa Hagom navodi vodeću post-petooktobarsku mantru o „izolaciji“ i „propasti“ Srbije ako se nađe van EU. Koštuničina fantazmagorija „I Srbija i EU“ U istom pravcu ide i Koštuničina tadašnja podrška Partnerstvu za mir i pregovorima o „stabilizaciji i pridruživanju sa EU“ koja, uprkos tome što se prvo odvija pod pokroviteljstvom NATO-a (odluka da se Srbija priključi Partnerstvu za mir doneta je na sastanku šefova država-članica NATO-a u Rigi novembra 2006.), a drugo sve više upućuje na dilemu „ili EU ili Kosovo (Srbija)“, ne čini Koštunicu sumnjičavim u pogledu skladnosti i izvodljivosti takvog projekta istovremenog ulaska u Partnerstvo za mir i EU, i očuvanja celovitosti Srbije, sa Kosmetom kao njenim sastavnim delom. Tako je „predsednik Vlade Srbije Vojislav Koštunica izjavio da prijem u program Partnerstvo za mir pokazuje da se proces evropskih integracija Srbije nastavlja i da ohrabruje u trenutku kada se Srbija svim pravnim sredstvima bori za očuvanje svog integriteta i suvereniteta. 'Kao članovi Partnerstva za mir mnogo smo sigurniji u tome da će celovitost Srbije biti očuvana i da će Kosovo i Metohija ostati u Srbiji, sa odgovarajućom visokom, suštinskom autonomijom'...Prema njegovim rečima, isto bi trebalo postupiti i u slučaju pregovora o stabilizaciji i pridruživanju sa EU“[6]. Spomenimo i da je prijem Srbije u Partnerstvo za mir usledio nakon potpisivanja tzv. SOFA sporazuma između Srbije i SAD dva meseca ranije, u septembru 2006. Koštuničina vlada prethodno je usvojila ovaj sporazum koji američkoj vojsci faktički daje status okupatora u našoj zemlji[7]. Tako je Koštunica od oktobra 2000. (ali, i pre) do kraja 2006. (kako ovde direktno vidimo), i još duže, praktično sve do priznanja Kosova i stvaranja vlade DS-SPS-G17 2008. godine, bio zatočenik opsene „i EU i Kosovo (Srbija)“, dok je iskrenim i od (petooktobarske) vlasti udaljenim patriotama bilo mnogo ranije jasno da se ta dva puta sve više udaljavaju, tačnije, da se nikada i nisu približavala. Ne bih da budem neskroman, ali još u doba izborne kampanje 2000., iako životno dosta mlađi i politički neiskusniji od Koštunice, znao sam da je njegova politika „trećeg puta“ (i evropske integracije i nacionalni integritet) obična fantazmagorija. Koštuničino osvešćenje i otrežnjenje usledilo je tokom 2008., nakon što se, posle skoro osam godina, definitivno otišlo s vlasti. Mogao je da oseti, izložen neprijateljskoj i kvislinškoj propagandi koja ga je proglašavala „novim Miloševićem“, duboku istinitost poruke „ne napadaju oni Srbiju zbog Miloševića, već napadaju Miloševića zbog Srbije“. Tada je postao obavešten da se ona dva puta kojima je mislio istovremeno da ide nepremostivo razilaze na raskrsnici Kosova i Metohije. I tek tada, kada je ispao iz svake kombinacije i izgubio poluge vlasti, DSS i Koštunica počeli su da radikalizuju svoju poziciju, da rade nešto ozbiljnije od deklarativnog kvazipatriotskog nećkanja i negodovanja. Ali, kasno, suviše kasno Vojislav K. na Kosovo stiže... Koštuničine (usko)stranačke kalkulacije oko vlasti
Dalje, na vrlo važnim predsedničkim izborima 2008., kada se pojavila najveća šansa da, nakon 5. oktobra, jedan (tada) patriota postane predsednik, Koštunica nije podržao Nikolića u drugom krugu. Zatim, u vreme pripreme i proglašenja nezavisnosti Kosova, kada je trebalo da se sa pozicije premijera najodlučnije bori, koristeći sve moguće političke, finansijske i medijske resurse koje ta pozicija donosi, štiti svoj politički „moralni integritet“ tako što „vraća mandat narodu“ (a istovremeno priča o „kosovskom boju“)?! Kakav je to „moral“ pobeći sa bojnog polja?! Na kraju, ove godine konačno podržava Nikolića, kada je ovaj u međuvremenu izokrenuo svoju političku poziciju naopačke. Ali, zašto je, ako se izuzmu već navedeni kalkulusi oko vlasti, dakle, principijelno gledano, s obzirom na patriotski kapacitet određene politike, radikal Nikolić bio manje prihvatljiv 2007. na mestu predsednika Skupštine, ili 2008. na mestu predsednika Republike, nego (evro)naprednjak Nikolić 2012. kao predsednik Republike? O kakvoj „patriotskoj“ logici je ovde reč?! Možda su se kod ovog poslednjeg, na žalost, ponovo upleli stranački interesi DSS-a nauštrb nacionalnih, kao i u spomenutoj epizodi s Nikolićem iz 2007. Tako potpredsednik DSS-a Nenad Popović izjavljuje da je „DSS spremna da uđe u vlast sa SNS na nivou Beograda“[8]. Da li je ovo razlog što se DSS još uvek ne usuđuje da eksplicitno imenuje, prozove i optuži naprednjake za njihovu sadašnju, najblaže rečeno, nečasnu ulogu u faktičkom priznanju nezavisnosti Kosova? Da li se zato u DSS-ovom „Proglasu“ o „vlastima države Srbije“ govori tako neodređeno, dok vrlo konkretno o EU, Haškom Tribunalu, NATO-u itd.; zato da se ne bi jasnije pomislilo na aktuelnu republiču vlast sa kojom treba da se pravi kombinacija na (beo)gradskom nivou? I da li isključivo tom (usko)stranačkom cilju služi i DSS-ova podrška antikorupcijskoj borbi lidera naprednjaka Vučića? Ako je tako, može li se imati poverenja u „dosledni patriotizam“ stranke i „moralni puritanizam“ njenog lidera koji su spremni na ovakve mizerne kombinatorike, na saradnju (beogradska vlast nimalo nije beznačajna) sa onima koji saučestvuju u svemu onome što se u „Proglasu“ tako žestoko napada? Jedan poslanik DSS-a (Marko Jakšić) već se izvinio građanima što ih je pozivao da podrže Nikolića na predsedničkim izborima. Ali, ne i predsednik DSS-a Koštunica... Naknadna pamet i licemerje Koštunice i DSS-a Koštunica se ne izvinjava ni za šta (ma koliko izvinjenje znalo da bude licemerno); on još uvek ne polaže računa za bilo šta iz svoje političke, ne tako davne, prošlosti. Njemu je i dalje savest, uprkos svemu spomenutom, očigledno mirna. Umesto očekivane samokritike (bar u minimalnom obliku) koja odlikuje iole savesnog i poštenog čoveka, on danas govori i ponaša se kao da ništa od prethodno navedenog nema nikakve veze sa njim. Da li je pošteno nimalo ne priznati toliko očiglednu vlastitu krivicu? Da li možemo i smemo da sasvim zaboravimo šta (ni)je sve Koštunica činio u prošlosti, a zbog čega smo danas tu gde jesmo, samo zato što u ovom aktuelnom trenutku ističe ono što nijednom pravom patrioti (odavno) nije sporno? Kao što je postao naknadno, dosta kasno, obavešten da evroatlantske integracije pretpostavljaju i idu zajedno sa dezintegracijom Srbije (kada se u celini Srbija prepustila Imperiji, ne čudi da odlazi jedan po jedan njen deo), tako nam Koštunica sada prosipa naknadnu „patriotsku“ pamet. Neki su se u to upecali. Možemo npr. od njih čuti: Koštunica je „svetlo na kraju tunela“. Ali, nismo li u tunelu velikim delom zahvaljujući njemu? Takođe se priča: Koštunica je „mudar“, Koštunica je „u pravu“ i tome slično. Ali mudar čovek je u pravu unapred, a ne unazad. Zašto Koštunica nije na vreme znao i predvideo šta će se dešavati sa njegovim „trećim putem“ i uopšte odnosima Srbije i EU/NATO? Nije bilo teško. Stotinama hiljada običnih ljudi je to bilo sasvim jasno i očekivano; kako onda nije jednom vrsnom intelektualcu kakvim (nam) se predstavlja? U filozofiji, kako reče Hegel, Minervina sova (mudrost) izleće u suton. Ali, tako je kad je reč o (filozofskoj) spekulaciji koja se kreće u večnosti. U polju praktičkog, tj. političkog, prolazno vreme je ograničavajući faktor; politička mudrost treba da „poleće ujutro“, da zna da anticipira događaje i za njih priprema adekvatne odgovore u pravom, odgovarajućem trenutku. Koštuničina politička sova, međutim, izleće u suton, kad su brojne prilike već prošle i propuštene, kad je situacija daleko teža, gotovo neizgledna. Kao kakav general posle bitke, on nam sada priča šta je trebalo raditi. Pogotovo je ovo neumesno činiti ako se u toj bici nije naročito učestvovalo, tačnije, čitavih osam godina, (sa)učestvovalo se na neprijateljskoj strani. Pogledajmo šta nam danas govore Koštunica i drugi visoki predstavnici DSS-a. Koštunica npr. kaže da je „glavni razlog za ugroženost je (Srbije) 'srljanje' u evro-integracije, odnosno stavljanje interesa EU iznad interesa Srbije“[9]. Ali, on je, kako smo videli, dok je bio na vlasti upravo srljao u evro-integracije i dugo stavljao interese EU iznad interesa Srbije. „Potpredsednik DSS Slobodan Samardžić kazao je da je 'svima u Srbiji jasno da Srbija nije imala sreće u saradnji sa EU'. 'Do 2008. godine, odnosno do vremena do kada je DSS učestvovala u državnoj vlasti, EU se prema Srbiji odnosila maćehinski i kolonijalistički'“[10]. Ali,Samardžiću kao neosporno pametnom čoveku i ozbiljnom intelektualcu trebalo je mnogo pre da bude jasno da Srbija neće imati sreće u „saradnji“ sa EU. O kakvoj sreći može biti reči ako se prema vama ponašaju maćehinski i kolonijalistički, pogotovo kada na to pristajete, kako Samardžić ovde priznaje. U „Proglasu“ se kaže da „Haški tribunal za nas više nije legitiman sud“. Da li to znači da do sada, ili nekada, jeste bio legitiman sud za DSS? Koštunica„ocenjuje da se Tribunal u Hagu pretvorio u 'ruglo i sramotu'“, da „srpski narod sada zna šta je Haški trubunal i zna da se on rukovodi antisrpskom idejom“[11]. Ali, kada to Haški tribunal nije bio ruglo i sramota, da bi se izgleda tek danas u to pretvorio? Onaj patriotski svesniji deo naroda ne zna sada, već odavno, šta je Haški tribunal i čime se rukovodi. Potpredsednik DSS-a Aleksandar Popović nas podseća da „građani Srbije vrlo dobro pamte koliko je dugo naša zemlja bila ucenjivana od strane Evropske unije punom i potpunom saradnjom sa Haškim tribunalom“[12]. Tačno, kao što dobro pamtimo kako je upravo njegov predsednik Koštunica prihvatao te ucene uprkos „prevrtanju stomaka“, gunđanju i gađenju. Što se tiče ovog poslednjeg, Koštunica danas izjavljuje da „svaki normalan čovek oseća gađenje prema Haškom sudu, ali ne sme na tome da se zadrži naša reakcija na nepravdu“[13]. Ali, isključivo na gađenju se nekada zadržavala njegova reakcija na hašku nepravdu. Itd. itd. Bezbroj je primera ovakve Koštuničine i DSS-ove dvoličnosti i naknadne pameti. Neophodnost patriotske katarze Vojislava Koštunice
Iako za odbranu i oslobođenje Srbije još uvek nije sasvim kasno, jeste kasno za Koštunicu u ulozi lidera patriotskog fronta. Zbog hipoteke nekadašnjeg delovanja ne može računati na tako časnu i uzvišenu poziciju, pogotovo kada tu hipoteku uporno prećutkuje. Da ne bude zabune. Ne želimo ovom, svakako oštrom, kritikom da Koštunicu i DSS nepopustljivo progonimo i odstranimo iz patriotskog bloka. Ako se oni javno suoče i iskreno ograde od svoje kompromitujuće prošlosti, za njih, naravno, ima mesta u daljoj patriotskoj borbi; pod tim uslovima, svako je u toj borbi dobrodošao. Ali Koštunica i DSS, ako imaju iole političkog morala, ne bi više trebalo da računaju na prvu, najistureniju borbenu liniju. Srbija nema prava da najveće nade ponovo polaže u one koji su, namerno ili ne, značajno doprineli njenom aktuelnom porobljavanju i urušavanju. [2] Ibid. [5] Na sednici Glavnog odbora DSS-a 20. novembra 2004. Koštunica je izjavio sledeće: „Napretka, boljitka, normalizacije odnosa sa Evropom i svetom nema, dok taj balast ne skinemo sa dnevnog reda...Sarađivati se mora i sarađuje se do ispunjenja svih zahteva“. Vrlo ilustrativno je pogledati ceo članak na http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2004&mm=11&dd=20&nav_category=11&nav_id=156197 [7] Odličan pregled i kritika ovog sporazuma može se naći na http://www.geopolitika.rs/index.php?option=com_content&view=article&id=71 |