Početna strana > Rubrike > Politički život > „Faktor mira i stabilnosti na Balkanu“
Politički život

„Faktor mira i stabilnosti na Balkanu“

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Vukadinović   
nedelja, 02. avgust 2015.

U prethodnim tekstovima uglavnom smo se bavili unutrašnjepolitičkim aspektima Vučićeve vladavine, dok su oni spoljni bili tek uzgredno pominjani. Zato ćemo se ovaj put malo više fokusirati upravo na njih, iako ni to, razume se, neće moći da prođe bez osvrta na celokupan politički kontekst njegovog „lika i dela“. 

Spoljnopolitički aspekt je u Vučićevoj priči dodatno važan, s obzirom da je po mnogim ocenama to „najuspešniji“ – ili, u nešto uzdržanijoj formulaciji – “najmanje loš“ segment njegove vladavine. Možda je, kaže ova rasprostranjena škola mišljenja, na unutrašnjem planu loš, bahat, autoritaran i autokrata, ali mu se, navodno, „mora priznati da je dosta toga napravio na spoljnom planu“. To kažu mnogi opozicionari, većina stranog diplomatskog osoblja, pa čak i neki od Vučiću inače nenaklonjenih analitičara – poput Jove Bakića, na primer. A da i ne govorimo o onim naklonjenim  kao što su Joksimovićka, Radun, Anđelković, Svilanović, Janjić, Stanković ... zapravo, praktično svi koji se pojavljuju na medijima i oglašavaju tim povodom.

 Konačno, to kaže i javno mnjenje. Na pitanje da ocenama od jedan do pet ocene različite segmente politike Vučićeve vlade spoljna politika je ubedljivo najbolje ocenjena (daleko ispred, na primer, ekonomske politike, ili sposobnosti vladajućih kadrova).

Ma koliko ovaj aktuelni „voks populi“ bio generalno zakrivljen medijskim spinovanjem i beskruloznom kampanjom idealizacije i idolatrije, ipak ostaje utisak, da ne kažem činjenica, da je spoljna politika Vučićev lični i politički biser i verovatno glavni razlog što se njegova vlast percipira čvršćom i stabilnijom nego što zapravo jeste. I zato se tim „biserom“ – za koji reči hvale imaju i Petar Luković i Milorad Vučelić i Željko Cvijanović i Nataša Kandić i Sonja Liht, odnosno, i Pink i Pečat i  Informer i E-novine – treba malo ozbiljnije pozabaviti.

Jedan od najvažnijih razloga trenutne uspešnosti i dobre ocenjenosti ovog segmenta Vučićeve vladavine, pored pomenutog beskrupuloznog spinovanja,  jeste to što, zapravo, malo ko sa sigurnošću zna šta je Vučićeva spoljna politika – pa zato gotovo svako u nju učitava sopstvene interese, želje, nade i snove. Pa tako jedni misle da je „jasno proevropska“ i evroatlantska, i da mu samo treba još malo šlifa, još malo pomoći, još malo vremena i dobrih saradnika da bi mogla zasjati u punom reformskom sjaju.

S druge strane, falanga „patri(J)otskih“ portala, medija i analitičara SNS provenijencije svojoj publici svakodnevno ispira mozak sve fantastičnijim teorijama po kojima je Vučić, sa ili bez Nikolića, „sve dogovorio sa Rusima“ (na sličan način smo pre par godina slušali teorije o tome kako je i raskol među radikalima samo fingiran i da su se „kumovi sve dogovorili“ da bi obmanuli strance) i sad se samo čeka pogodan trenutak da se to i javno pokaže, a u međuvremenu se malo zamajavaju zapadnjaci, da se zlikovci ne dosete i da mu, ne daj Bože, ne organizuju neki „majdan“ ili „novi 5. oktobar“ i tako pomrse račun.

Tako se režimski „rusofili“ režimski „natoljubi“, kao za ruku princeze, međusobno ogorčeno bore i otimaju za vođinu naklonost i dušu. Uz jednu, ne baš sitnu razliku da on svoju privrženost ovim drugima gotovo svakodnevno i vrlo konkretno demonstrira rečju i delom, dok se tzv. „patriote“ namiruju tek mrvicama „vruće“ tabloidne retorike

Tako se režimski „rusofili“ režimski „natoljubi“, kao za ruku princeze, međusobno ogorčeno bore i otimaju za vođinu naklonost i dušu. Uz jednu, ne baš sitnu razliku da on svoju privrženost ovim drugima gotovo svakodnevno i vrlo konkretno demonstrira rečju i delom, dok se tzv. „patriote“ namiruju tek mrvicama „vruće“ tabloidne retorike i ponekom sinekurom. Pri čemu on verovatno i jednima i drugima emituje poruku da su „oni drugi“ tu samo „maska“, „nužno zlo“ i privremeno rešenje, dok se ne oslobodi tog balasta – Tome, Vulina i „onog Vučićevića“ u jednoj, a Zorane, Sonje Liht i raznoraznih „britanskih agentura“ u drugoj interpretaciji – ličnog i političkog prtljaga koji mu smeta da se razmahne i konačno pokaže svoje pravo lice.

Ali lica nema – kao što smo, nadam se, pokazali u jednoj od prethodnih analiza. Ima samo trenutnih ličnih interesa i procena u kojoj varijanti se ima, to jest, dobija više „slobode“, odnosno ,manevarskog prostora za vlastite političke i ekonomske kombinacije.  

A kad nema lica postoje različite maske, koje se menjaju prema situaciji i   potrebi. Jedna, trenutno najaktuelnija i najprobitačnija jeste ona „regionalnog mirotvorca“, odnosno, „faktora mira i stabilnosti“. Zvuči vam odnekud poznato? Asocira vas na 1995? Naravno. A sećamo se i kako je ta priča završila par godina kasnije. Pri tom, uopšte ne tvrdim da će posledice biti tako drastične (svi znamo onu Marksovu sentencu o istoriji, tragediji i farsi). Ali verujem da je, na neki paradoksalan način, Milošević, zapravo, te 1995. bio ozbiljniji i iskreniji u svom mirotvorstvu nego što je to Vučić danas.

Ali drugo je sada vreme i drugi akteri. Sada je, još više nego tada, važnije kako nešto „deluje“ i kako se slika, nego kako jeste. (Bilo je to, naravno, važno i onda, ali su ulog u igri ipak bile glave i životi, a sada, srećom, samo imidž i vlast – ma koliko se oni nekima činili važni koliko i sam život.) Elem, u tom „slikanju“ i „delovanju“ Vučić je pravi majstor. Ili barem entuzijasta, kao neki pasionirani amaterski glumac, koji se toliko trudi, da mu prosto nemate srca prebaciti kad „preglumi“ ili očigledno šmira.  

A sve manje ima i ko da mu prebaci. Ne samo zato što niko neće ili ne sme (mada ima i toga), već i zato što su skoro svi u Srbiji već oguglali na to šmiranje i ono više skoro da i nije vest, tema, niti događaj. Još se tome pomalo vesele pojedini satiričari i karikaturisti, a i oni kao da polako dižu ruke. 

Nekom sa iole osetljivijim stomakom ili nervima zaista je teško pratiti Vučićev spoljnopolitički „rijaliti“, njegove mene, obrte i zaplete. Ima tu doslovno svega, od otvorenog flerta sa titoizmom i nesvrstanošću („neće meni naređivati niko ni u Moskvi, ni u Vašingtonu“), pa do stojadinovićevske  fascinacije „nemačkom disciplinom“ i Trećim Rajhom

Nekom sa iole osetljivijim stomakom ili nervima zaista je teško pratiti Vučićev spoljnopolitički „rijaliti“, njegove mene, obrte i zaplete. Ima tu doslovno svega, od otvorenog flerta sa titoizmom i nesvrstanošću („neće meni naređivati niko ni u Moskvi, ni u Vašingtonu“), pa do stojadinovićevske  fascinacije „nemačkom disciplinom“ i Trećim Rajhom. Prema potrebi i situaciji, malo je Milošević, a malo Đinđić. Prema unutra, za domaću javnost i, naročito, za sopstveno biračko telo, on je Milošević, tvrd, odlučan, onaj koji se saginjati neće i koji je spreman da svakome, od Putina do Amerikanaca, skreše sve u lice, pa kud puklo da puklo. („Znaju oni mene, znaju da sam ja nezgodan sagovornik“, nebrojeno puta se u tom duhu premijer, tobože, „samokritički“, hvalio pred kamerama.)  Istovremeno, prema spolja, on je mek kao pamuk, kooperativniji od najkooperativnijeg lidera DOS-a, snishodljiv do mazohizma. A u Nemačku i nemačku kancelarku, povrh toga, još i gotovo dečački zaljubljen.

Ali to nije sve. Kao što rekosmo, Vučić želi da bude prepoznat i kao regionalni šampion regionalnog pomirenja, barem koliko je to bio Boris Tadić, a po mogućstvu i mnogo više.    

Dakle, poštovan kao Tito, opasan  kao Milošević, regionalno omiljen kao Tadić, hrabar kao Cipras i tragičan kao Đinđić. Ali od svega toga, zapravo, ništa – pogotovo ne ovo poslednje – baš sasvim, do kraja i odistinski. To je sažeta slika koju Aleksandar Vučić produkuje o sebi. A to sve, pošteno govoreći, nije moguće i nije dugoročno održivo čak i da su i on i Srbija drugačiji, veći i bolji nego što jesu.   

Pri svemu tome i paralelno sa tim, dok on sa kombinovanim stavom i pozom Mahatme Gandija, Nelsona Mandele, patrijarha Pavla i Isusa Hrista okreće i drugi obraz, pružajući sa visine ruku pomirenja svojim mrziteljima, ide brutalna medijska kampanja iz premijerovog najbližeg medijskog i ličnog okruženja u kojoj se bošnjački član predsedništva BiH Bakir Izetbegović označava kao organizator „atentata“ na Vučića, predsednica Hrvatske naziva „ustašicom“, a Cipras verolomnikom koji nam „zabija nož u leđa“, priznaje nezavisno Kosovo, povećava nam spoljni dug u evrima i kvari naše inače skoro savršene ekonomske bilanse.

Ali sve je to gotovo  ništa u odnosu na toplog zeca kroz kojeg mesecima prolaze britanski ambasador i britanska politika, koji su iz tog istog medijsko-političkog kruga direktno optuženi za pokušaj ubistva (još jednog!) srpskog premijera.

 E, sad, bez obzira što se moglo očekivati nezadovoljstvo javnosti zbog britanskog predloga rezolucije o Srebrenici (i bez obzira što lično nisam nikakav anglofil), teško da može biti normalno to da Velika Britanija danas u Srbiji ima medijski tretman uporediv sa onim iz vremena Nedićevske Srbije, odnosno, sa čuvenih okupatorskih plakata na kojima se zadrigli anglosaksonsko-jevrejski bankar i krivonogi azijat sa petokrakom otimaju o zbunjenog srpskog seljaka koji spas traži ispod moćne siluete superiornog nemačkog vojnika. Zvuči šašavo? Možda. Ali šašavo je i da se danas, usred premijerove mirotvoračke ofanzive i EU-forije, na više nego strogo kontrolisanoj srpskoj medijskoj sceni povampiruje retorika iz 1943. ili 1993. godine. Nego i to, kao i mnogo šta drugo, usled opšte apatije i rastuće socijalne entropije više skoro niko ne stiže čak ni da registruje, a kamoli da se nad tim skandalizuje.         

Uzgred rečeno, zanimljivo je da se ovaj (ne)kontrolisani gnev usmerava prvenstveno prema Britancima – dok se preokookeanski Veliki Brat iz Vašingtona ipak manje-više pažljivo zaobilazi i čuva od kritike i preteških reči. Slično je i sa stavom prema Moskvi, mada se – ne računajući povremene emotivne nastupe predsednika Nikolića – stiče utisak da ni tu baš ne teče med i mleko (naprotiv), ali je obema stranama trenutno u interesu da odnose predstavljaju boljim nego što jesu.  

Uzgred rečeno, zanimljivo je da se ovaj (ne)kontrolisani gnev usmerava prvenstveno prema Britancima – dok se preokookeanski Veliki Brat iz Vašingtona ipak manje-više pažljivo zaobilazi i čuva od kritike i preteških reči.

Da zaključimo. Ukoliko Vučić uopšte ima (naglašavam ovo „ukoliko“) bilo kakvo spoljnopolitičko uverenje, onda je ono, po svoj prilici, pro-nemačko. Tolika fascinacija, snishodljivost i udvorištvo kakvo je demonstrirao u odnosu prema doslovno svakom nemačkom sagovorniku, od poslednjeg diplomatskog činovnika i najsitnijeg privrednika, pa do „prijatelja Hojzgena“, Gvida Vestervelea i same Angele Merkel (o Veberu da i ne govorimo), teško da se mogu u potpunosti simulirati i odglumiti.

I ma šta da mislimo o njima, njemu ili njoj, ta igra na Nemce i Nemačku, u principu, ne deluje kao potpuno loše rešenje. Ali to i jeste generalni problem i nevolja sa ovom naprednjačkom vlašću. Mnogo toga bi „u principu“ moglo biti prihvatljivo – od borbe protiv korupcije do regionalnog pomirenja – ali se u praksi, tj. realizaciji, po pravilu svodi na nešto između katastrofe i karikature. Najčešće sa elementima i jednog i drugog.

Tako i u ovom slučaju. Računica je otprilike sledeća. Nemačka je najveća i namoćnija članica EU. Za razliku od zlih i prevejanih anglosaksonaca – a i braća Rusi često nisu bili bolji – Nemačka ne zaboravlja i ne ostavlja na cedilu svoje saveznike. Mi smo im se u prošlom veku dva puta (ili tri, zavisi kako računamo ono što se dešavalo 90-ih) našli na putu, pa im ne možemo previše zameriti što su nas zgazili. Eto, šta fali Hrvatima? Bolje bi bilo da smo i mi malo pevali „Danke Dojčland“. I na kraju, kao šlag na torti i vrhunac ove („seljačke“) geopolitičke mudrosti – Ako idemo sa Nemcima, Rusi nam neće previše zameriti, pa i oni se trude da sa njima neguju specijalne i privilegovane odnose. A neće mnogo ni Ameri, jer im je najvažnije da ne odemo sa Rusima. Plus, istorijski gledano, Nemci nisu previše osetljivi na ta ljudska prava, slobodu štampe i ostale demokratske trice i kučine – a pogotovo dok je u toku, na primer, preuzimanje „Telekoma“, ili neke slične od preostalih zlatnih koka u Srbiji i na Balkanu. 

Ali to jeste principijelni Vučićev i naprednjački problem. Taman oni, posle tričavih 5-10-15 godina shvate šta i kako treba i kako stvari globalno stoje – te stvari se drastično promene. Dok se oni „europski“ osvestiše, EU već poodavno nije ono što je bila u vreme dok je Aleksandar Vučić recenzirao tomove Šešeljevih sabranih dela

Sve u svemu, milina. Igraš na Nemce i ne možeš da omašiš. Ali to jeste principijelni Vučićev i naprednjački problem. Taman oni, posle tričavih 5-10-15 godina shvate šta i kako treba i kako stvari globalno stoje – te stvari se drastično promene. Dok se oni „europski“ osvestiše, EU već poodavno nije ono što je bila u vreme dok je Aleksandar Vučić recenzirao tomove Šešeljevih sabranih dela. Isto tako, danas nije toliko „in“ biti najbolji nemački đak, a ni Angelina politička zvezda više ne sija onako kao pre samo godinu-dve. Pa čak i da sija, nije realno očekivati da će se na tom suncu Srbi moći bog zna koliko ogrejati.    

Ali sve je super ukoliko pomaže da se premosti muka i otkloni moguća nedoumica u vlastitom – srećom, ne mnogo refleksivnom – biračkom telu, koje je za kratko trebalo prevesti od Žirinovskog do Tonija Blera, i od Velike Srbije („do Tokija“) pa do „poštovanja teritorijalnog integriteta BiH“ . Zato je Izetbegović čas „mudžahedin“ i „terorista“, a čas „dragi gost“ i „regionalni partner“ novopečenog „regionalnog lidera“. I zato je Majkl Devenport čas uvaženi predstavnik organizacije čijem članstvu bezostatno težimo, a čas arhi-dušmanin i kolovođa globalne zavere i atentata na našeg hrabrog premijera. A da se skoro niko javno ne zapita ko tu koga zavitlava i ko koga pravi blesavim.

Ali možda mi i grešimo? Možda zaista ide sve kao podmazano? Možda smo zaista „regionalni lider“? Možda postoji neki lukavi plan? Možda nas, kao što kaže premijer, zaista svi cene i poštuju i na istoku i zapadu, kao nikada pre (o regionu da i ne govorimo). Zato hajde za kraj da poredamo i pogledamo samo neke činjenice iz poslednjih mesec-dva dana, koje se tiču našeg spoljnopolitičkog statusa, odnosno međunarodnog ugleda Srbije i njene vlasti.     

- Nakon velikog pritiska Zagreba, 2. juna 2015. Veljko Marić, punovažno osuđen na 12 godina zbog ratnih zločina nad Srbima, izručen je Hrvatskoj. Bez reciprociteta. Hrvatska politika i hrvatska javnost su tom pitanju pridale najveću moguću važnost i mesecima insistirale na tome kao uslovu u svojim kontaktima sa Beogradom. U Srbiji na tu temu niko nije obratio pažnju, niti se zbog Marićevog izručenja bilo ko uzbudio. 

- Ratni komandant Srebrenice Naser Orić, osumnjičen za najteže zločine nad Srbima u Podrinju, uhapšen je 10. juna na aerodromu u Bernu. Ovo hapšenje izazvalo je pravu buru protesta u Sarajevu, ustalasala se javnost, ogorčeno reagovao Bakir Izetbegović. A gradonačelnik Srebrenice je postavio ultimatum i zapretio otkazivanjem komamoracije u Potočarima ako „branilac Srebrenice“ ne bude hitno oslobođen. Za to vreme, u Beogradu je glavna briga i glavna tema vlasti i medija bila kako će se ovo hapšenje odraziti na naše evro-integracije i da li možda to hapšenje predstavlja svojevrsni „napad na Vučića“. Epilog je bio više nego očekivan – na kraju, Orić nije izručen Srbiji, nego je isporučen BiH, gde je ubrzo pušten na slobodu. 

- 17. juna vođa OVK Ramuš Haradinaj zadržan je na aerodromu u Ljubljani po poternici koju je za njim raspisala Srbija 2006. godine. Već sutradan, Haradinaj je pušten i nastavio put za Prištinu. Premijer Vučić se nije oglasio povodom puštanja, ali – za verovati ili ne – jeste izrazio nezadovoljstvo zbog njegovog hapšenja, jer je u tome video „provokaciju“ da Srbija pokvari sve bolje odnose sa susedima i zapadnim partnerima. A na toj liniji su bili i izveštaji praktično svih srpskih medija.

- 9. jula, posle višegodišnje pravne bitke, Dragan Vasiljković („Kapetan Dragan“) izručen je Hrvatskoj koja je na tome, godinama, uporno i permanentno insistirala. Zvanična Srbija se nije oglasila ovim povodom, niti je, naprimer, tražila njegovo izručenje, odnosno preuzimanje slučaja, analogno slučaju gorepomenutog Marića, ili po nekom drugom modelu.

- 11. jula Vučić je otišao u Srebrenicu na manifestaciju čiji su organizatori, pozivajući se na presude Haškog tribunala, i ignorišući sve neselektivne i jezive zločine nad Srbima u tom kraju prethodnih godina, događaj iz 1995. proglasili „jedinstvenim“,  „genocidom“ i „najvećim zločinom posle Drugog svetskog rata“. Uprkos usijanoj atmosferi zbog slučaja Orić, i uprkos negativnoj preporuci bezbednosnih službi, Vučić je na pritisak Zapada otišao u Srebrenicu i tamo bio ružno napadnut, izviždan i ponižen. Što je posle pretvoreno u „pokušaj atentata“ i u srpskim medijima predstavljeno kao „hrabrost“, „pobeda“ i veliki spoljnopolitički uspeh.

- 25. jula Sud u Strazburu definitivno je odbacio žalbu Srbina Dragana Novakovića, kome su hrvatske vlasti oduzele stan jer je 1991. godine napustio Sisak (grad u kome je te 1991. ubijeno oko 500 srpskih civila), a u stan se vratio nakon rata 1996. Ovim je na najvišem evropskom sudskom nivou legalizovana skandalozna praksa Hrvatske da oduzima stanove srpskim izbeglicama koje su pobegle od zločina i rata, uz obrazoloženje da „nisu bili u stanu više godina“. S druge strane, hrvatske izbeglice koje su napustile 1991. područja pod kontrolom RSK, a vratile su se u stanove 1995. naravno ne potpadaju pod ovaj zakon koji je tako skrojen da faktički važi samo za Srbe.

Možemo se samo pitati šta bi tek bilo da nam ne ide tako dobro, da nismo regionalni lideri i da nam premijer nije toliko cenjen i poštovan svuda u svetu

Možemo se samo pitati šta bi tek bilo da nam ne ide tako dobro, da nismo regionalni lideri i da nam premijer nije toliko cenjen i poštovan svuda u svetu. Ali takva se pitanja ne postavljaju u „naprednoj“ Srbiji, gde se sve meri i samerava samo prema tome da li doprinosi ili odmaže NjEGOVOM ugledu i rejtingu. Sve ostalo je manje važno.  

U stvari, to je strukturni problem svakog autoritarizma, svake despotije i - svake apsolutne i apsolutističke vlasti. Pre ili kasnije, poveruje u sliku koju vidi u sopstvenom, udvorički iskrivljenom medijskom ogledalu, počne da se samoobmanjuje, upada u paranoju, ubrzano gubi osećaj za meru i kontakt sa realnošću. I onda se silno iznenade (i uvrede) kad ih ta realnost, u nekom trenutku, lupi u glavu.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner