Početna strana > Rubrike > Politički život > Besmisleno samoponiženje i dobrovoljna kapitulacija
Politički život

Besmisleno samoponiženje i dobrovoljna kapitulacija

PDF Štampa El. pošta
Đorđe Vukadinović   
subota, 27. april 2013.

Đorđe Vukadinović, politički analitičar i glavni urednik časopisa Nova srpska politička misao

- Na sajtu NSPM-a piše „Ako vam je do morala u politici idite u NSPM“, pojasnite malo taj slogan?

Našom političkom scenom, pa i čitavim javnim životom, dominira otvoreni nemoral, cinizam, laž i nepoštenje. Podrazumeva se da je bukvalno sve dopušteno i legitimno, samo ukoliko donosi rezultat, odnosno, ličnu, političku i materijalnu korist. Zoran Đinđić je to samo zgodno formulisao čuvenom frazom „kome je do morala, neka ide u crkvu“, iako moram primetiti da on u tom pogledu uopšte nije bio najgori, već možda samo najduhovitiji i najiskreniji. (Mada ga ta duhovitost i iskrenost, niti tragična smrt, ne oslobađaju odgovornosti za voluntarističku politiku koju je vodio, a pogotovo ne za nelegalno i nemoralno izručenje Haškom tribunalu bivšeg predsednika Slobodana Miloševića.) Elem, mi smo tu njegovu frazu preformulisali i dijametralno joj promenili poentu, baš da bismo naglasili da javni život i politika ne smeju biti lišeni nekih elementarnih etičkih skrupula, jer se u protivnom pretvaraju u zivotinjsku borbu svih protiv svih, u kojoj pobeđuje onaj sa najjačim očnjacima ili najdužom batinom. A onda nam ne trebaju institucije i parlamenti i škole, već samo teretane i „ulična škola života“.

- Zašto se Vaše političke analize često pretvaraju u političke debate i polemike?

Nadam se, zato što su dobre, nepristrasne, konkretne i ubojite. To jest, uvek se trudim da stvari nazovem pravim imenom, argumentovano i pristojno, ali bez uvijanja i prazne frazeologije, čega ima dosta u našem javnom prostoru. Na taj način se, hteo-ne hteo, skoro uvek zamerim nekim nosiocima aktuelne političke moći koji, po pravilu, nezavisno od boje dresa i ideologije, vole da im se dodvorava i nerado tolerišu problematizovanje njihovih dogmi. A onda oni, ili lično – što više poštujem – ili preko svojih intelektualnih i medijskih i lakeja krenu da zamenjuju teze, napadaju vas i optužuju da radite za „one druge“, pokušavajući tako ne da odgovore na kritiku, nego da diskvalifikuju kritičara.

- Može li se biti objektivan analitičar i istovremeno politički angažovan, što vi svakako jeste pre svega kroz NSPM i brojne medijske nastupe?

Moguće je biti objektivan i angažovan, odnosno, dobar analitičar i politički angažovan intelektualac u isto vreme, mada to nije jednostavno i nije uvek baš lako razdvojiti te dve uloge. Doduše, mnoge moje kolege se oko toga baš i ne trude mnogo, tako da, uz časne izuzetke, pod firmom stručne analize proturaju svoje lične političke stavove ili interese, kao i obrnuto, svoj dnevnopolitički angažman zaodevaju u oblandu struke i nauke. Recimo, ja se uvek trudim da razdvojim činjenice od ličnog stava, odnosno, ono što bih, recimo, ja lično voleo da se desi i što mislim da bi bilo poželjno, od onoga što mislim da će da se dogodi, nezavisno od toga da li se to sviđa ili ne. Zato mislim da moje analize poštuju, čitaju i prate i mnogi od onih koji ne dele moja politička uverenja ili im ne odgovaraju moji zaključci. Uostalom, često se ti zaključci ne dopadaju ni meni. Ako, na primer, neka stranka ili pojedinac imaju visok rejting i imaju šansu da pobede na izborima, moja je dužnost da to konstatujem, bez obzira da li mi se to dopada ili ne. A onda, u drugom koraku, eventualno, mogu reći da je to loše, da ta stranka ne zaslužuje podršku itd. Ako metereolog prognozira da će sutra padati kiša, to ne znači da on voli kišu ili da postoji neki „kišni lobi“ koji ga plaća. 

 - Kakav je Vaš komentar potpisa sporazuma sa Prištinom? Da li je time vlast faktički priznala nezavisnost Kosova?

- Briselski sporazum nesumnjivo predstavlja faktičko priznanje Kosova od strane Srbije. Šta više, on u sebi sadrži i neke elemente formalnog, dakle, i de jure priznanja. U pitanju je dokument koji ima status međunarodnog sporazuma i koji potpisuju premijer Srbije i „premijer Kosova“. U dokumentu se u najmanje polovini od 15 tačaka eksplicite pominju institucije, ustav i zakoni Kosova, a ni jednom institucije, ustav i zakoni Republike Srbije. No, čak i nezavisno od toga, ključna stvar i najveći problem sa ovim dokumentom je to što on eksplicite priznaje i uspostavlja „teritorijalni integritet“ Kosova severu KiM, odnosno tamo gde ga svih ovih godina nije bilo. To je ono što predstavnici vasti i režimski propagandisti kriju kao zmija noge, a što se jasno vidi iz ovog sporazuma – građani Republike Srbije sa severa KiM se, protiv svoje volje, posle 14 godna odolevanja i otpora, na silu guraju pod vlast Prištine, a zauzvrat dobijaju neka manjinska prava i neke garancije koje sutra mogu biti opozvane i prekršene. A najgore od svega je što se sve to radi zarad dobijanja famoznog „datuma za početak pregovora sa EU“, za koje se ne zna ni kada će početi, ni da li će ikada završiti. Ponekada se u teškim trenucima morate poviti i popustiti pred jačom i brutalnom silom, radi golog opstanka. Ali ovde se nije radilo o pretnji ratom, bombardovanju, niti ekonomskim sankcijama. Zato ovo nije samo akt nepotrebne i dobrovoljne kapitulacije, nego i jednog besmislenog samoponiženja, odnosno, neka vrsta veleizdaje. Čin zbog kojeg će ova generacija Srba odgovovarati i stideti se i pred precima i pred potomcima.

- Ako ova vlada prihvati i sprovede sporazum kojim se faktički priznaje Kosovska nezavisnost, da li će, ne samo ova već i bilo koja druga vlada, uspeti da sačuva Srbiju od daljeg raspada?

Naravno da neće moći i to je dodatni argument protiv usvajanja ovog štetnog i antidržavnog sporazuma. To vam je kao kad krene da se para čarapa. U tome se, pored svega ostalog, vidi kratkovidost i neodgovornost aktuelne vladajuće priče o tome da „moramo zatvoriti kosovski problem, da bismo mogli ići napred“. Naprotiv, radi se o tome da naši neprijatelji moraju najpre zatvoriti priču o nezavisnosti Kosova da bi mogli „ići napred“, to jest, dalje u urušavanju, preumljenju, cepanju i uništenju srpskog državnog i nacionalnog bića. Na konkretnom političkom i geopolitičkom planu može se očekivati intenzivnije pokretanje pitanja „Preševske doline“ i Sandžaka, napad na status Republike Srpske, kao i internacionalizacija tzv. „vojvođanskog pitanja“.  

- Da li bi, pak, raspisivanje vanrednih izbora značilio da nam treba „mekša“ ili kako bi neki rekli dovoljno „izdajnička“ vlada koja bi „rešila Kosovo“ i dobila datum?

Mislim da je ova vlada, nažalost, sasvim dovoljno „meka“, ili, ako hoćete, dovoljno „izdajnička“ da može izneti taj sramni zadatak. Zato mi se čini da zahtev za vanrednim izborima nije motivisan time, već željom SNS-a da kapitalizuje svoj trenutno visoki rejting, kao i željom Vučića da sa njim na čelu stranka prođe kroz jedan izborni trijumf. Štaviše, mislim da upravo strancima trenutno ne odgovaraju previše izbori jer bi, sa njihove tačke gledišta, oni vladu omeli u poslovima koje obavlja povodom Kosova, kao i na rasprodaji preostalih državnih resursa. Vučić želi izbore, Dačić i Dinkić ih se plaše, Nikoliću takođe ne odgovaraju jer je ova vlada direktan rezultat njegove pobede na izborima, dok bi sledeća verovatno bila rezultat Vučićevog rejtinga. Sve u svemu, idealna pozicija za spoljno mešetarenje, ucene i naizmeničnu podršku jednima pa drugima u sve vrelijem i sve eksplozivnijem srpskom političkom loncu.     

- Mislite li da je javnost u Srbiji dobro pripremljena za „gubitak“ Kosova, ili su moguća nepredvidive reakcije?

Pošteno govoreći, ova “kosovska žaba” se kuva već odavno, mada to ni najmanje ne abolira od odgovornosti ove sadašnje izvršioce u liku aktuelne srpske vlasti. Naprotiv. Oni su, sa sve svojim patriotskim pedigreom i biografijama, čitavu stvar dramatično ubrzali i stavili „tačku na j“ jednog dužeg i sramnog procesa, koji, čini se, bez njih i njihovog aktivnog učešća, ne bi mogao da bude okončan.) Važan deo tog „kuvanja“ jesu mediji i tzv. kulturna elita koja godinama stvara atmosferu kako je „Kosovo odavno izgubljeno“, da je to možda i bolje – jer „šta bismo radili sa dva miliona Šiptara“ – i da je sada najvažnije „okrenuti se budućnosti“ i boljem životu naše dece. (Kao da se podrazumeva kako će nam okretanje i odustajanje od Kosova obezbediti da živimo bolje i bogatije.) Deo tog kuvanja  i pripreme javnosti za mirenje sa gubitkom Kosova jeste i intenzivna kampanja protiv Srpske pravoslavne crkve, sa ciljem da se ona ili ućutka u svom stavu prema sporazumu i faktičkom guranju severa KiM u ustavni sistem Tačijeve države – ili da se barem utiša i kompromituje tako da taj njen kritički stav bude što blaži i nedelotvorniji.

Konačno, deo toga je i razjedinjeni „patriotski blok“, sa prilično autističnim radikalima i tradicionalno „neobaveštenim“ DSS-om, koji je bukvalno do juče pružao podršku i davao patriotski legitimitet vlasti čiji su me pojedini  visoki funkcioneri bukvalno dan pred briselsku kapitulaciju ubeđivali kako „nema šanse da se sporazum potpiše“, kako oni imaju „čvrst dogovor sa SNS-om“, kako to „neće dozvoliti Toma, neće dozvoliti Rusi“ itd. i kako su sve ove briselske runde samo foliranje vlasti radi dobijanja na vremenu. Kada tako nešto čujete, ostaje samo da se zapitate da je u pitanju samo strašna nesposobnost ili neko patriotsku javnost namerno vuče za nos. No, uprkos svoj toj „artiljerijskoj“ pripremi terena i skoro potpunoj kontroli političke, opozicione i medijske scene, pokazuje se da nije lako predati Kosovo i da je otpor veći nego što se očekivalo. I pogotovo će biti ukoliko Srbi sa severa KiM ostanu složni i ukoliko crkva istraje u svom protivljenju sporazumu – to bi onda verovatno trgnulo iz letargije i patriotske snage, pokrenulo nekorumpirani deo nacionalno svesne inteligencije i proizvelo ozbiljan državotvorni front.   

- Zašto nema Rusije u ovim pregovorima? Da li Putinov poziv Nikoliću da poseti Rusiju znači i podršku potpisivanju sporazuma?

Ovde svako sebi olako daje za pravo da govori o tome šta Rusija misli i šta treba, a šta ne treba da radi. To je neozbiljno koliko i štetno, jer na taj način lako upadamo u pojednostavljene šeme i crno-belu optiku, koja ne odgovara realnosti. Generalno, mislim da Rusi nisu sasvim sigurni na čemu su sa Srbijom, a i kako bi bili kada to ni nama samima često nije jasno. A nismo načisto ni sa tim šta mi želimo i očekujemo od Rusije. Rusiju smo iz pregovora o Kosovu isključili mi, to jest, prethodna vlada, prihvatanjem Euleksa, odustajanjem od sopstvenog predloga rezolucije u Generalnoj skupštini UN i prihvatanjem tehničkih razgovora sa Prištinom pod nadzorom EU. Ali, isto tako, Tadićeva vlada je NIS prodala ruskom Gaspromu, uprkos žestokom otporu i kritikama sa zapada. S druge strane, Nikolić je slovio za pro-ruskog čoveka, ma šta to značilo. U telefonu mu je svirala ruska himna i rekao je u Skupštini prilikom neke polemike kako bi „voleo da Srbija bude ruska gubernija“. Ali to je bio stari Nikolić, pre SNS-a i pre dolaska na vlast – mada mi se čini da Rusi i dalje računaju na njega, kao i on na njih. Verovatno je prilikom prethodnog sastanka sa Putinom imao neke dogovore i dao neka obećanja, tako da se ovaj iznenadni put u Moskvu može tumačiti na dva načina – i kao direktna podrška Nikoliću, ali i kao poziv kojim bi trebalo da se proveri da li dogovori stoje i da li je to partnerstvo još uvek na snazi. U svakom slučaju, rasplet se bliži i mislim da nas u odnosima sa Rusijom u najskorije vreme čeka ili veliki i suštinski progres, i to u svim sferama – ili veliko zahlađenje. Sredine neće biti.

- Šta je interes Nemačke na ovim prostorima kada je trgovinska razmena s čitavim zapadnim Balkanom samo 2% i kada 80% njihove javnosti nije za proširenje EU?

Nemačka na Balkanu kroz istoriju ima snažan uticaj i velike interese koji se ne mogu meriti samo ciframa iz trgovinske razmene. Balkan je tradicionalno polje širenja nemačke moći na (jugo)istok i, sticajem okolnosti, Srbija je tradicionalno neka vrsta prepreke na putu ostvarenja te ambicije. Možda tako nije moralo biti, ali tako jeste i u tom pogledu ne treba imati nikakvih iluzija. S druge strane, iako već odavno ekonomski, a sve više i politički džin, Nemačka je i sama poluokupirana zemlja, sa stranim trupama na svojoj teritoriji i – donekle slično Japanu, mada ipak nešto autonomnija od njega – u mnogo aspekata zavisna od SAD. Stoga je ponekad teško reći kada nas Nemačka pritiska, gazi i ucenjuje po svom nahođenju, a kada to radi po američkom nalogu. Na žalost, bez obzira na njihove pojedinačne i rastuće nesuglasice, nemačka i američka politika na Balkanu, a posebno prema Srbiji, uz neke „stilske“ razlike, deluju prilično usaglašeno i veoma antisrpski – i obe su praktično bezrezervno na strani Albanaca. Jedan deo naše javnosti gaji, rekao bih, iluzornu nadu da bismo se nekako sa Nemačkom mogli i trebali nagoditi – pa čak i da bi, pod određenim okolnostima, Srbija mogla postati omiljeno posvojenče neke buduće rusko-nemačke osovine. Razume se da bi bilo poželjno imati korektne odnose sa Nemačkom, ali to, s obzirom na njihovu politiku prema nama, nije nimalo lako. A pogotovo je sve preko toga, trenutno, samo pusti san.

- Ko je u perspektivi ključni spoljnopolitički partner Srbiji?

Ključni spoljnopolitički partner Srbije moraju biti Rusija, zemlje BRIKS-a i pojedine članice iz EU okruženja, poput Grčke ili Italije, sa kojima tradicionalno imamo dobre odnose. Sa svima ostalima treba sarađivati polazeći od njihovog realnog uticaja i naših istorijskih interesa. Ne možemo za „ključne partnere“ proglašavati one kojima je jedva prikriven strateški cilj na Balkanu da Srbija bude što razbijenija, slabija i manja – ili da je uopšte nema.    

- Da li mislite se borba protiv kriminala i korupcije ostvaruje kao ozbiljna politika, kojoj se više ne može spočitavati da je samo sredstvo za podizanje rejtinga?

Ljudi brzo zaboravljaju da je ovde skoro svaka vlada imala svoju „borbu protiv kriminala i korupcije“, a da su stvari uvek ostajale manje-više iste, ili postajale još gore. Milošević je svojevremeno čak uhapsio svoje aktuelne ministre, što posle njega niko nije uradio, a korupcija je ipak cvetala. Koštunica i Jočič jedno vreme skoro svakodnevno hapsili razne „mafije“, od stečajne, do sportske i saobraćajne, ali su za to vreme, npr. Šarići legalizovali i širili biznis po Srbiji. S druge strane, u to vreme je protiv Bogoljuba Karića i Stanka Subotića dignuta optužnica, a Lazarević, Mišković i Beko su imali status „državnih preduzetnika“. Tadićeva vlada je, pod pritiskom SAD, krenula na Šariće, otvorila priču o Kolubari i zahladila odnose sa Miškovićem. Sada je Mišković u zatvoru, presude protiv Subotića padaju jedna za drugom, a Karić se sprema za povratak u Srbiju. Dakle, rekao bih da ovde svaka vlast ima svoje tajkune, ili, još gore, da nekoliko poslovnih i kriminalnih klanova ima svoje političke i medijske eksponente i da se srpski politički život faktički svodi na njihove međusobne obračune i dilove. U tom svetlu, nisam veliki pristalica ove aktuelne kampanje, pogotovo što mislim da ona, pored neposrednog efekta na rejting Aleksandra Vučića služi i svojevrsnom skretanju pažnje sa kosovkog problema i sramnih poteza koje aktuelna vlast poslednjih meseci povlači na tom planu.         

- Na prošlim izborima potencijal nezadovoljnih i neopredeljenih birača spram političke ponude izgledao je obećavajući . Postoji li danas taj potencijal u biračkom telu ili su naprednjaci ozbiljno zahvatili iz tog rezervoara?

SNS je ozbiljno odlio iz tog bazena političke frustracije i nezadovoljstva – u tome najvećim delom i leži tajna njihovog uspeha, a možda i razlog njihovog nastanka. No, realno, sem nekoliko spektakularnih hapšenja i medijski atraktivnih populističkih poteza poput ovog sa šeikom iz Abu Dabija, ova nesložna, nekompetentna i ideološki nehomogena vlast nema šta da ponudi. U tom smislu, posle početne euforije, pre ili kasnije, slediće ogorčenje i razočarenje. Ali nevolja je što će, nakon svega, kada se konačno izduva i ovaj naprednjački balon, ljude biti još teže motivisati i pokrenuti na bilo kakvu političku akciju i trpljenje, te će utoliko put do državne i nacionalne obnove biti teži i trnovitiji.

Razgovarala Dijana Ivanović

(Intervju Đorđa Vukadinovića biće objavljen u novom broju Geopolitike, 30. aprila 2013.) 

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner