Komentar dana

Talibanijada

PDF Štampa El. pošta
Nikola Tanasić   
četvrtak, 18. februar 2010.
U starim vremenima znalo se za red. Prvo bi grupa ahejskih kraljeva procenila da trojanski grad-država sa svojim saveznicima ugrožava nacionalnu bezbednost i interese Kritsko-Mikenske kulture. Zatim bi sakupili najveću vojsku i mornaricu i istoriji sveta kako bi pokrenuli „najopsežniju vojnu operaciju“ u cilju „konačnog poraza neprijatelja“. Našlo bi se tu i poneko ratno lukavstvo, heroji bi se proslavili na obe strane, i kada bi se završio dugi niz masovnih scena eksplicitnog i neobuzdanog nasilja, jedna od dveju vojski bila bi poražena, a pobednik bi dobio priliku da naručuje epove u slavu svoje velike pobede. Slično je bilo sa Kserksom, Aleksandrom i Pompejem, Temudžinom, Napoleonom i Hitlerom. Prvo bi svet bio svedok neviđenog prolivanja krvi, a onda bi nastupila vojska rapsoda, tragičara, letopisaca, povesničara, književnika i novinara da te događaje oblikuje u jednu epopeju. Tako je čovečanstvo dobilo Ilijadu, Herodotovu istoriju, Aleksandride i Naporedne životopise. Tako je dobilo Rat i mir. Tako je dobilo Šindlerovu listu.

 

U naše vreme, svi elementi su tu, ali načisto pomešani i zbrkani. Epopeja se piše pre događaja. Novinari, hroničari i povesničari su prethodnica, a ne pozadina vojske. „Jedinstvo vremena, prostora i radnje“, tri imperativa antičke tragedije, inače korisni za pripovedanje bilo kog događaja, načisto su se izgubili iz savremenog „toka informacija“. Savršen primer je američka vojna avantura u Avganistanu. Pobeda u ovom ratu koji nije rat proglašena je na njegovom samom početku, do napada je došlo zbog delovanja nekih drugih ljudi na nekom drugom mestu, a povlačenje vojnika iz ove čudnovate zemlje naredio je vojskovođa-mirotovorac tako što je na teren poslao još vojnika, dobivši Nobelovu nagradu za mir koji nije ostvario, a koji namerava ostvariti – ratom.

Ako je nekome dosadašnji istorijat ovog sukoba zbunjujući, šta tek reći za njegov najnoviji razvoj, „najopsežniju vojnu operaciju“ otkako se onomad u tom istom ratu pobedilo? Kako je to izgledalo na delu? Prvo su svi mediji na planeti jedno mesec dana najavljivali kako se očekuje početak „najmasovnije akcije od ulaska u Avganistan“ u cilju „konačnog poraza Talibana“ (u gradu Mardža, što je veliki broj medijskih kuća zaboravio da napomene). Pošto Talibani mahom nemaju televiziju i ne prate blogove visokih zvaničnika NATO, o početku „operacije“ uredno su obavešteni preko letaka, doušnika i dugih, sporih i neprikrivenih manevara intervencionističke (okupatorske?) vojske i lokalnih saveznika (izdajnika?). Zatim im je dato nekoliko dana da sakriju oružje i sa civilima napuste grad (tj. utope se u masu od desetak hiljada bradatih ljudi u beloj odeći). Nakon tih temeljnih medijskih i pi-ar priprema, vojna operacija koja će obeležiti vrhunac i konačno privođenje kraju avganistanskog rata mogla je da počne. I – da se završi.

Petnaest hiljada najsavremenije naoružanih vojnika, praćenih raketnom i artiljerijskom vatrom, helikopterima i bespilotnim letelicama, napali su „poslednje uporište“ talibanskog pokreta. Rezultat, međutim, nije bio nimalo nalik na more leševa koji su zatrpali reku Skamandar, Borodinsko polje, ili Varšavski geto. „Poslednje uporište“ palo je bez otpora, ubijeno je manje od desetak „međunarodnih terorista“, a još dva puta toliko ih je privedeno. Među njima i čovek-za-koga-nikada-nismo-čuli, ali za koga su nas uverili da je to najnoviji „Čovek br. 2“ organizacije zbog koje građani planete nemaju miran san. Spektakl se završio pre nego što je i počeo. U stvari, spektakl je bio tako ubedljivo najavljen i unapred opisan i dočaran, da za njegovim izvođenjem nisu imali nikakve potrebe ni oni koji su ga pripremili, a ponajmanje Talibani.

Na stranu logično pitanje kako zvanična brojka od „dve hiljade boraca“ sakrivenih u jednom gradu može da bude prepreka na putu ka prosperitetnom Avganistanu, a Evropi i SAD bezbednim od terorizma. Na stranu i pitanje kako je prva žrtva ofanzive na Mardžu – poslednje uporište Talibana – britanski vojnik pao u okolini Kandahara. Na stranu i činjenica da je u akciji koja je najavljivana kao „konačno rešenje“ problema Talibana (opet) stradalo više civila nego naoružanih neprijatelja. I na stranu i činjenica da Al-Kaida već dva-tri dana ima novog „Čoveka br. 2“. Sve te nedoumice blede i kopne pred najvećom, a to je šta uopšte rade NATO snage u Avganistanu poslednjih deset godina? Ratuju? Na ono što nas istorija uči o ratnim dejstvima nekako ne liči. Ali ako ne ratuju, odakle dolaze svi oni mrtvi?

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner