Komentar dana | |||
Rusko-tursko partnerstvo i Balkan |
![]() |
![]() |
![]() |
utorak, 27. januar 2015. | |
Bilo bi naivno prosuđivati da je napuštanje (nadam se privremeno) izgradnje Južnog toka prvenstveno rezultat opstrukcije EU zbog insistiranja na tzv. Trećem energetskom paketu. U pitanju su, izgleda, mnogo ozbiljniji razlozi, prvenstveno geostrateškog karaktera, a njih treba tražiti na sasvim trećoj strani, daleko „preko Bare“, u čemu je značajno pomogla Bugarska, naravno na svoju štetu. Vašington je tako ubeležio još jedan poen u svojoj strateškoj igri zaoštravanja konfrontacije EU sa Rusijom. Naravno, na njihovu, a ne na svoju štetu. Taj sadašnji, za SAD pozitivni poen, ako EU i Rusija budu sagledale svoje egzistencijalne interese, a moraće, SAD će „na kraju balade“ biti gubitnici globalnih razmera. Amerika je podmetnula Evropskoj uniji svojevrsno „kukavičje jaje“ konfrontacije sa Rusijom na jednom od najosetljivijih i za njene članice veoma važnom pitanju dugoročne energentske stabilnosti, ali i političkog prestiža. Profitiraće ne samo ekonomski, nego možda još više politički, ponajviše Turska, što može imati značajnih implikacija i na labavljenje odnosa unutar NATO i one uloge Turske u ovoj vojnoj alijansi koju su posebno „gurali“ Amerikanci kada je u pitanju vojna pretnja Rusiji. Potrčao je brže bolje državni sekterar DŽ. Keri i u Bugarsku, kojoj je pretila neka vrsta „ sofijskog Majdana“, da joj vida rane iz „kolateralne štete“ igre moćnih, kojima male zemlje njihovi slepi poslušnici i služe za međusobno potkusurivanje. Nije se ni Srbija mnogo pretrgla braneći svoje interese u realizaciji Južnog toka. Ko će biti pobednik a ko gubitnik u ovoj „Rašomonijadi“ pokazaće se uskoro, a već ni sada nije teško naslutiti. Ruska strana, rekao bih prvenstveno Putinovo KGB-ovsko obaveštajno iskustvo i pronicljivost, procenila je da iz ove vašingtonsko-briselske „ujdurme“ može izvući i neku korist. Na političkom planu, da smanji pritiske i sankcije EU jer produžavanjem ratnih dejstava u Ukrajini ozbiljno se dovodi u opasnost redovan dotok gasa njenom teritorijom za značajan broj evropskih zemalja, a konačno bi, ako ne pre, bio obustavljen 2019. Na ekonomskom, otkupom obezvređenih akcija evropskih partnera u Južnom toku, ruska strana ne samo da izvlači kakvu-takvu korist, već stvara uslove da jednog dana, u izmenjenim geostrateškim uslovima, pravi nove, povoljnije aranžmane za izgranju neke druge varijante Južnog toka. Jer, ne treba zaboraviti na Putinove reči u Ankari 1. decembra da „u sadašnjim uslovima“ Moskva neće realizovati Južni tok, Dakle, „u sadašnjim“. U međuvremenu, do raspleta ili pak zamrzavanja ukrajinske krize, iz koje će proizaći i novi daleko povoljniji sveukupni odnosi Rusije i EU, uz još jedan geostrateški poraz SAD, razvoj rusko-turskih odnosa nagoveštava novi raspored snaga i pojačanih stranih uticaja u širem regionu prvenstveno Balkana, ali i na Bliskom istoku i jugoistočnoj Evropi. Bez sumnje, Turska će umesto sadašnjeg „povlašćenog partnerstva“ ojačati svoje pregovaračke pozicije sa EU oko članstva, ali i u drugim pitanjima, sa pozicija regionalne sile. Ojačana neoosmanska pozicija dvojca Erdogan-Davutoglu unutar Turske tek će uspostavljanjem savezništva sa Rusijom dobiti razmah na međunarodnom planu, u prvom redu u realizaciji Davutogluove doktrine „strateške dubine“ u spoljnoj politici. Tradicionalni interesi i Rusije i Turske na Balkanu, ovim novim ekonomsko-političkim partnerstvom, i te kako će doći do izražaja upravo u ovom regionu. Pri tome, ne bi trebalo isključiti mogućnost podele sfera uticaja ne samo po regionalnom, već, što je još opasnije, po verskom principu. U takvim uslovima, Ankari se otvaraju još veće šanse za aktivniji nastup u Sandžaku, KiM i Sarajevu, uz „gledanje kroz prste“ na jačanje uticaja Moskve u Republici Srpskoj kao garanta da BiH, u dogledno vreme, ostane izvan struktura NATO. Pri takvom scenariju, koga u savremenom galimatijasu međunarodnih odnosa ne treba isključiti, bile bi ozbiljno uzdrmane već izgrađene pozicije i ugroženi interesi EU, posebno Berlina i Beča, ali i SAD na Balkanu, što može ovaj region uvesti u novo krizno žarište. Zemlje Balkana, posebno Srbija kao centralna i najznačajnija zemlja, bile bi izložene novim i još izraženijim pritiscima i ucenama, posebno u vezi sa KiM, Vojvodinom, Sandžakom, članstvom u EU i statusom Republike Srpske. Nedavne posete regionu državnog sekretara Kerija, sekretara Forin ofisa, ministra spoljnih poslova Nemačke Štajnmajera i Austrije Sebastijana Kurca, uz Kirbijevo „štancovanje“ novogodišnjih i božićnih čestitki, kao i nameštanje Raminih provokacija u Beogradu, provokativna poseta Tačija Podgorici, „zagrevanje“ oko „Trepče“ pred nastavak pregovora u Briselu, Kolindine provokacije u vezi sa Vojvodinom i sve učestaliji pozivi (sada i u Evropskom parlamentu) da Srbija uskladi svoju spoljnu i bezbednosnu politiku sa EU, samo su neki od pokazatelja sa kakvim izazovima će se Srbija, ali i region, suočiti u narednim nedeljama i mesecima. Koga je na Zapadu briga što „miniranjem“ Južnog toka Srbija gubi finansijske benefite i gasno-energetsku sigurnost. Treba je dodatnim priticima i ucenama naterati da potpuno „digne ruke“ od Rusije i tako u celini ugrozi svoju ekonomiju. Ako se Srbija, sa takvim svestranim tradicionalnim odnosima sa Rusijom „slomi“, šta preostaje drugim zemljama. Već sam ranije pisao da se bezbednost Rusije brani ne samo u Ukrajini već na određeni način i u Srbiji. I da li se, s tim u vezi, kriza iz Ukrajine prenosi ili nastavlja i u region Zapadnog Balkana i kakvo se može očekivati reagovanje Rusije? Na odgovor, plašim se, neće se izgleda dugo čekati. Srpska diplomatija, upravo kroz predsedavanje OEBS-u, biće izložena velikim „udarima“ sa raznih strana, i to ne samo zbog krize u Ukrajini. Bez obzira na to što Balkan nije jedna od prioritetnih tema u agendi ovogodišnjeg zasedanja OEBS-a, samom činjenicom našeg predsedavanja, Srbija će biti dodatno izložena pritiscima svojevrsnog izjašnjavanja i opredeljivanja ne samo u odnosu na saradnju sa Rusijom već i u vezi sa temama i odnosima u ovom regionu. Biće zbog toga potrebna velika umešnost i hrabrost ostati na neutralnim, ali proaktivnim pozicijama, ako se sadašnja politika vlade uopšte može suštinski podvesti pod te pojmove. |