Početna strana > Debate > Srbija i NATO > Srbija napušta politiku vojne neutralnosti?
Srbija i NATO

Srbija napušta politiku vojne neutralnosti?

PDF Štampa El. pošta
Radovan Radinović   
sreda, 18. mart 2015.

Iz predgovora drugom dopunjenom izdanju knjige Srbija i NATO

Aktuelna društvena zbilja je, naprosto, nametnula potrebu da se Beogradski forum za svet ravnopravnih ponovo oglasi na temu odnosa Srbije i NATO. Već duže vreme na delu je politika da se Srbija metodom korak po korak, iza leđa javnosti, uvuče u članstvo NATO. Na jednoj strani, formalno, i dalje je na snazi Deklaracija Narodne skupštine Srbije prema kojoj Srbija vodi politiku vojne neutralnosti, što svakako isključuje vezivanje, pogotovu, pridruživanje ili članstvo u bilo kakvim vojnim savezima, pa ni u NATO. Na drugoj strani, Vlada puzećim stilom, gotovo, potpuno predaje zemlju u čelični zagrljaj NATO. Zaključuju se tajni i javni ugovori, dogovori, planovi i aranžmani kojima se potpuno obesmišljava tzv. status vojne neutralnosti utvrđen aktom Narodne skupštine. Za naoružanje i drugu vojnu tehniku, vojnu infrastrukturu i industriju uvode se standardi NATO.

Vojnicima NATO pakta odobrava se slobodan tranzit i korišćenje infrastrukture Srbije, bez naplate ili obeštećenja, pripadnicima NATO garantuje se diplomatski status i izuzeće od administrativne, krivične ili građansko-pravne odgovornosti, kad god se, po bilo kom osnovu, nađu na teritoriji Srbije. Starešine i vojnici NATO tako na teritoriji Srbije dobijaju daleko veća prava nego što ih u Srbiji imaju starešine ili vojnici Vojske Srbije! Kada je i čime NATO zaslužio takve privilegije? Ima li uopšte smisla tvrditi da je Srbija danas vojno neutralna zemlja!? Ili su sve pobrojane koncesije i privilegije date NATO „statusno neutralne“, poput „statusne neutralnosti“ briselskih sporazuma kojima se Srbija, sa svojim ustavnim i pravnim sistemom, potpuno povlači iz Pokrajine, a sva prava koja Srbija ima prema i na tlu Pokrajine, po važećem Ustavu, kao i po rezoluciji Saveta bezbednosti UN, predaju u ruke ilegalnoj „Republici Kosovo“?

Uz obilnu finansijsku podršku NATO članica, struktura i centara, u Srbiji je razvijen čitav sistem tzv. civilnog sektora koji vrši sistematsku propagandu u prilog članstva Srbije u NATO. Sredstvima srpskih poreskih obveznika takođe se, preko republičkog budžeta, finansira «statusno neutralna» pro-NATO propaganda. To što je oko 75% građana Srbije protiv članstva u NATO kao da nikog iz Vlade ne zanima.

Vlada ima odgovornost da donosi i nepopularne odluke – kažu. Ili se milioni evra i dolara ulažu u propagandu da bi se anti-NATO raspoloženje građana preokrenulo u pro-NATO. Da li je to realno u zemlji koja je koliko juče, bila žrtva zločinačke agresije NATO? Kome je u interesu da se zaborave ljudske žrtve i razaranja u Srbiji, da se najgrublje ponižava i demorališe nacija? Ko i zašto zatvara oči nad činjenicom da je NATO agresivna, osvajačka vojna organizacija, da je njegova ekspanzionistička politika «širenja na Istok», na granice Rusije u osnovi ukrajinske krize? Zašto Vlada ne pomaže ni jednu NVO koja je protiv članstva Srbije u NATO, koja se aktivno bori za očuvanje neutralnosti Srbije, što je formalno bar, još uvek zvanična državna politika? Kako objasniti činjenicu da u medijima zemlje koja je zvanično neutralna ima mnogo više informacija i stavova u prilog širenja saradnje i učlanjenja u NATO, nego u prilog očuvanja i afirmacije neutralnosti kao trajne orijentacije?

Sve je vidljivije da je vojna neutralnost, kao zvanična državna politika, ugrožena i da se priprema teren za njeno i formalno napuštanje. Znani i neznani savetnici, reformatori, instruktori i agenti NATO, rezidenti ili «leteći», javno ili tajno, «savetuju» vladare Srbije, da je NATO jedini pravi izbor, da je to preduslov «jedinog puta». Jedan od tih savetodavaca je nekadašnja i današnja NATO perjanica, bivši premijer Velike Britanije Toni Bler. Onaj Bler koji je veliki deo svoje političke i lične energije utrošio u pripreme, kreiranje lažnih obrazloženja i pokretanje NATO agresije na Srbiju (SRJ), u satanizovanje srpskog naroda i zagovaranje kopnene invazije. Onaj Bler koga su mediji u njegovoj zemlji okarakterisali kao «Klintonovu pudlicu», a koga je gradonačelnik Londona Boris DŽonson u septembru 2014. javno okarakterisao kao osobu koja je kreirala i širila neistine o Kosovu i Metohiji, nepostojećem oružju za masovno uništavanje u Iraku i mnogo drugih neistina i obmana, ocenio da je Bleru «potrebna profesionalna psihijatrijska pomoć».

Bler čija su vlada, agencije, lični izaslanici (tipa Pedija Ešdauna) i instruktori godinama naoružavali, finansirali i obučavali terorističku OVK na Kosovu i Metohiji pripremajući je za savezništvo sa NATO u agresiji protiv Srbije (SRJ). Bler koga je sud u Beogradu osudio na višegodišnju robiju zbog zločina protiv srpskog naroda, koga ogromna većina građana Srbije i danas, 16 godina posle agresije, smatra neprijateljem i zločincem. Može li se takav čovek dočekivati u Beogradu i ispraćati kao koristan i dobronamerni savetnik a da ogromna većina građana to ne doživi kao anomaliju, grubo vređanje dostojanstva nacije, zdrave pameti, kao nipodaštavanje ljudskih žrtava i njihovih potomaka?

Da li je i pozivanje neprijatelja i zločinaca u goste način da Srbija dokazuje da je otvorena, proevropska, neksenofobična, moderna, pragmatična, željna znanja i napretka, okrenuta budućnosti... Otkada je to način da se dokazuje nezavisnost, dostojanstvo i privrženost napretku? Ko su savetnici srpske Vlade za izbor savetnika?

Nedavno je (13.februara 2015) u Beogradu održan «stručni» skup na kojem su NATO privrženici – uglavnom, iz interesa (po neki i iz ubeđenja) – prosipali med i mleko o navodnom blagostanju u kojem bi se Srbija našla ukoliko bi prihvatila članstvo u NATO. Pre petnaestak godina «put u bolji život» nuđen nam je preko preko zbacivanja «autoritarnog režima», «demokratizacije», «lustracije», pročišćenja svesti od zaostalih ideja, kao i silnih donacija zapadnih dobrotvora. Zadržavajući i dalje sve takve «argumente» u procesu menjanja svesti (ispirnja mozgova), u sadašnjoj fazi zapadni mentori, obilato koristeći efekte duboke ekonomsko-socijalne krize, otvoreno nude članstvo uNATO kao ključ «boljeg života», raja za Srbiju.

Na pomenutom skupu izneta je i nova «statistika» o žrtvama«bombardovanja» 1999, koja ukupan bnroj «stradalih ljudi» svodi na 758 («Politika», 14. februar 2015.), iako je tokom agresije živote izgubilo preko 3.500 ljudi. Bilo bi, zaista, interesantno saznati kriterijume NATO statističara kada u «stradale ljude» nisu uvrstili 1.008 poginulih i poimenično popisanih vojnika i policajca Srbije? Ili, koliko je ubijenih putnika putničkog voza u Grdeličkoj klisuri uvršćeno u novoobjavljenu NATO «statistiku»?

Podsetimo se: bombarderi NATO su najpre bombardovali, a potom još jednom, «overili» kompoziciju putničkog voza na mostu u Grdelici, valjda, da bi bili sigurni da niko ne preživi! DŽon Pilger u svom tekstu u ovoj knjizi, pored niza drugih činjenica i podsećanja, navodi i sledeće: „Tribunal Ujedinjenih nacija za Jugoslaviju objavio je konačan zbir mrtvih na Kosovu: 2.788. Ta brojka obuhvata borce sa obe strane, kao i Srbe i Rome koje je ubila OVK. Nije bilo genocida. „Holokaust“ je bio laž. Napad NATO je bila prevara.

No, nije se jednom čulo (od savetnika, instruktora i agenata sa Zapada) – za Srbiju je jedino važna SAD/NATO percepcija! Službene statistike Vojske Srbije, policije, pravosudnih i drugih organa Srbije, moraju se povući pred SAD/NATO percepcijama!

Vlada Srbije i NATO nedavno su pripremili obiman dokument pod nazivom „Individualni akcioni plan partnerstva“ (IPAP) koji je postavljen na sajt Ministarstva odbrane. Tim dokumentom se, pored ostalog, predviđa obaveza Srbije da potpiše SOFA sporazume sa svim članicama NATO saveza, kakav je Boris Tadić potpisao 2006. sa tadašnjom državnom sekretarkom SAD Kondolizom Rajs. Tako će se i vojnicima svih drugih članica NATO garantovati eksteritorijalnost i diplopmatski status kad god se, bilo kojim povodom, nađu na teritoriji Srbije. Srbija će i njima garantovati izuzeće od odgovornosti za bilo kakva dela, uključujući krivična, za bilo kakva kršenja zakona Srbije ili izazivanje materijalne štete.

Individualnim akcionim planom partnerstva predviđa se potpuno usaglašavanje standarda oružja, druge vojne tehnike i celokupne vojne infrastrukture u Srbiji sa standardima NATO. U tekstu dokumenta, a ni bilo gde, ne piše koliko će sve to koštati Srbiju i koliko će se Srbija još zadužiti da bi sve te obaveze ispunila. U nedalekoj, neutralnoj Austriji, pritisci da se učlani u NATO, odbijeni su sa obrazloženjem da ne može da podnese velike izdatke koje članstvo u NATO nosi sobom. Nećemo ovom prilikom porediti ekonomsko stanje Srbije sa ekonomskim stanjem Austrije. Nećemo ovom prilikom ulaziti ni u političku cenu, iako je jasno da Srbija ubrzano predaje svoju sudbinu i budućnost novih generacija u ruke jednog osvajačkog, imperijalističkog saveza.

U dokumentu koji će u Briselu, kako je objavljeno, 18. marta 2015. potpisati ministri inostranih poslova Ivica Dačić i Ministar odbrane Bratislav Gašić, ima mnogo drugih obaveza koje tek treba analizirati, čak i sa stanovišta njihove (ne)ustavnosti. Ovde ne treba izostaviti stav u kome se, gle čuda, navodi obaveza, ili pisano obećanje, da će Srbija u određenom roku u potpunosti završiti privatizaciju. U dokumentu koji se potpisuje sa jednom vojnom organizacijom nalazi se i izjava o okončanju privatizacije! Kakav interes ima NATO za okončanje privatizacije u Srbiji ? Odgovor je relativno jasan, lak i logičan: Interes NATO se sastoji u tome da se korporacije iz zemalja članica NATO pakta (državne, privatne, multinacionalne) domognu i preostalih ekonomskih potencijala u Srbiji. Prevedeno na konkretniji teren, to znači da je NATO zainteresovan za privatizaciju Telekoma, EPS-a, Dunav osiguranja, PKB-a, poljoprivrednog zemljišta, rudnika, voda, prirodnih bogatstava, svega što je vredno iz javnog, državnog, ili društvenog sektora! Upravo onako kako su, samo u periodu od 2001. – 2011. kompanije iz zemalja članica NATO isisale iz Srbije 51 milijardu američkih dolara! NATO je onda tu u ulozi garanta sigurnosti i trajnosti osvojenih ekonomskih i finansijskih pozicija multinacionalnih korporacija iz zemalja članica.

Kada dolazi do potpisivanja novog dokumenta (IPAP) najavljenog kao osnove najvišeg stepena saradnje Srbije i NATO?

To se dešava u martu 2015. samo nekoliko dana pre obeležavanja godišnjice početka agresije NATO 1999, dakle, uoči pomena žrtvama agresije, uoči sećanja na progon stotina hiljada Srba i drugih nealbanaca sa Kosova i Metohije, sećanja na razaranja procenjena na preko 100 milijardi SAD dolara, na korišćenje oružja sa osiromašenim uranijumom, razaranja bolnica, škola, porodilišta, fabrika, radio i TV stanica i releja, trafo stanica, prenosne elektro-mreže, rafinerija. Vlada Srbije saradnju sa NATO podiže na najviši nivo u vreme zaoštravanja globalnih odnosa Zapad – Istok, SAD – Rusija, posebno, u vezi sa sukobima u jugoistočnoj Ukrajini. To zaoštravanje mnogi analitičari karakterišu kao novi hladni rat čiji je suštinski uzrok u ekspanzionističkoj, intervencionističkoj i osvajačkoj politici SAD i NATO. Iskustva, posebno ona iz protekle dve i po decenije, nesumnjivo potvrđuju da NATO ni u kojoj krizi nije bio deo rešenja već faktor zaoštravanja, destabilizacije i podela, faktor izazivanja «kontrolisanog haosa».

Srpska vlada se novim dokumentom praktično kandiduje za članstvo u NATO u vreme kada u svetu jača otpor hegemonizmu i imperijalizmu, kada postaje jasno da koncept unipolarnog svetskog poretka i liberalnog kapitalizma, koje simbolizuje i nameće NATO, predstavljaju veliki balast i kočnicu izgranji pravednijeg i humanijeg sveta. Svet ne prihvata imperijalni totalitarizam i hijerarhijske odnose već se sve odlučnije i sve uspešnije bori za svet slobode i ravnopravnosti. Da li Vlada Srbije shvata da NATO i njegova intervencionistička, osvajačka i imperijalistička strategija nisu budućnost, niti demokratske vrednosti, a najmanje, izvesnost, mir i napredak? Srbiji je danas potrebnije nego ikada ranije da svoju budućnost projektuje boljim razumevanjem i uvažavanjem novih trendova u globalnim odnosima, poštovanjem svojiih istorijskih iskustava, uključujući i ona iz agresije NATO pre 16 godina. Razbijena država i ponižena nacija ne mogu se uspraviti, njihova vera i stvaralačka energija ne mogu se pokrenuti snishodljivošću Vlade i njenim vezivanjem za NATO, Blera i sve ono što oni simbolizuju. Uopšte i posebno, prema Srbiji. Iz klečećeg položaja ne može se napredovati.

Potpisivanjem dokumenta o najvišem obliku saradnje sa NATO-m, Srbija se ponaša kao da ne razume šta to u datim uslovima i trendovima znači i kuda vodi. Teško je poverovatni da podržava Srbija ne razume intervencionističku, osvajačku, imperijalističku strategiju NATO. Ako razume takvu strategiju, što bi bilo normalno za zemlju koja je kao retko koja druga zemlja takvu strategiju osetila na sopstvenoj koži, onda je pitanje – da li razume da potpisivanje dokumenta o najvišem obliku saradnje, bez obzira kada je to planirano, predstavlja saglašavanje i podršku strategiji NATO. I više od toga. U uslovima kada je svakome jasno da NATO svojom politikom ekspanzije na Istok, nastoji da izoluje Rusiju, da izazove njenu unutrašnju destabilizaciju, a po mogućnosti i njeno teritorijalno razbijanje, potpisivanje IPAP-a, dobija i značenje da Srbiji takvi ciljevi NATO ne smetaju, da su bez ikakvog uticaja na povezivanje sa NATO, da ih indirektno, odobrava.

U svojoj suštini, novi dokument Srbije i NATO označava kandidovanje Srbije za članstvo u NATO-u i napuštanje politike vojne neutralnosti. Svejedno, njegovi tvorci se ne obaziru na raspoloženje većinske javnosti u Srbiji. A pošto se radi o Planu, a ne formalnom međunarodnom sporazumu, verovatno ga neće podneti ni na ratifikaciju Narodnoj skupštini. Iako bi i taj čin, imao samo formalni karakter.

Ovom knjigom želimo da upozorimo da Srbiji kao miroljubivoj evropskoj zemlji nije mesto u NATO agresivnom, osvajačkom savezu odgovornom za zločine protiv mira i čovečnosti, velike ljudske žrtve i razaranja naše zemlje 1999. godine. Forum se distancira od politike puzajućeg učlanjenja Srbije u NATO smatrajući da je to suprotno nacionalnim i državnim interesima, suprotno ciljevima mira i bezbednosti u Evropi. Takva politika ne poštuje volju naroda i njegovo dostojanstvo. Takva politika ignoriše istorijska iskustva Srbije u 20. veku što može imati kobne posledice. Ocene i zaključci Foruma usvojeni još 2011. godine zadržali su punu aktuelnost i vrednost i danas:

1. NATO je militaristička alijansa koja služi isključivo američkim imperijalnim interesima; 2. NATO se ponaša agresivno i osvajački u celom svetu, od Bliskog, Srednjeg i Dalekog Istoka, preko Istočne, Centralne i Severne Afrike do Sirije i Ukrajine; Globalni intervencionizam i strategija ekspanzije na Istok (ruske granice) predstavlja opasnost po mir i bezbednost u Evropi i svetu; 4. NATO izaziva oružane sukobe, pod lažnim obrazloženjima, sa ciljem uspostavljanja totalne kontrole nad ekonomskim i prirodnim resursima, strateški važnim teritorijama i tržištima da bi očuvao privilegije razvijenih nad manje razvijenim zemljama; 5. NATO je relikt hladnog rata i nije u stanju da reši ni jedan međunarodni sukob ili problem; 6. Članstvom u NATO Srbija ne bi mogla da unapredi svoju bezbednost; 7. NATO je oduvek bio glavni neprijatelj Rusije a danas je njegov strateški cilj odvajanje Rusije od Evrope, njena izolacija, ekonomsko iznurivanje, destabilizacija i razbijanje njene državne teritorije. Svrstavanje Srbije uz Alijansu sa takvom strategijom je suprotno našim državnim i nacionalnim interesima. Rusija je tradicionalni prijatelj i saveznik Srbije u oba svetska rata, nikada nije ratovala protiv Srbije uvek je, kada je mogla, bila na strani Srbije, ona je stalna članica Saveta bezbednosti i danas uporno podržava Srbiju u očuvanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta.

Na osnovu svega izloženog, Forum smatra da je u najboljem nacionalnom i državnom interesu da Srbija prihvati i učvršćuje politiku aktivne neutralnosti u odnosu na sve vojne alijanse. Tim pre se to odnosi na NATO zbog njegove militarističko – imperijalističke strategije.

Autor je član UO Beogradskog foruma za svet ravnopravnih