Polemike | |||
Vučinićev galimatijas ili zamena teza |
![]() |
![]() |
![]() |
petak, 11. januar 2013. | |
Povodom teksta ,,Ima li Dobrica Ćosić pravo na slobodu govora”, ,,Politika”, 8. januara
Za početak, odgovoriću na verujem retoričko pitanje koje on postavlja u naslovu svog teksta „Ima li Dobrica Ćosić pravo na slobodu govora?” Naravno da Dobrica Ćosić ima pravo na slobodu govora! Mi nismo saglasni oko toga da slobodu govora imaju i svi oni koji kritikuju njegove stavove. Inače, moj tekst se slobodom govora uopšte nije bavio. Pisan je s namerom da se šira javnost upozna sa stavovima obe strane ovog dijaloga a pre svega s odgovorima, citiraću M. Vučinića, „koje su napisali ojađeni studenti ... u otporu retrogradnim i nacionalističkim stavovima Dobrice Ćosića”. M. Vučinić ispravno sagledava dubinu razlika i valjda otud deli moju tvrdnju, koju sam izneo u „Srbija razgovara”, da je „teza o političkom pomirenju prve i druge Srbije poslužila samo u jednokratne političke svrhe”. Đorđe Vukadinović tada, a očigledno ni M. Vučinić sada,nisu prihvatili i drugi deo mog iskaza da „do pravog pomirenja neće doći dok se pitanje odgovornosti Srbije za ratove devedesetih ne sagleda u svoj svojoj složenosti”. Po mom ali i po mišljenju studenata koji su se oglasili, ta odgovornost uključuje i Dobricu Ćosića ne samo kao predsednika tadašnje SRJveć pre svega kao čoveka koji je svojim knjigama i tekstovima direktno uticao na ratnu politiku koja se vodila, a evo, sada pismima želi da utiče i na buduće politike. Jesmo jednaki u pravu na slobodu govora ali uticaj onoga što govorimo pa samim tim i odgovornost za izgovoreno nisu jednake. Reakcija studenata bila je žestoka jer su ozbiljno shvatili mogućnosti da se ponovo neko u Srbiji povede a potom i pravda Ćosićevim idejama. I nije ovde reč ni o kakvom „nemilosrdnom ideološkom i političkom lapotu”. Dovoljna bi bila lustracija. M. Vučinić mi zamera da se u našoj javnosti javljam u „dvostrukoj građansko-političkoj ulozi”! Zašto bi jedno isključivalo drugo? Ili još tačnije – da li je jedan od razloga nepoverenja javnosti prema ljudima iz politike posledica činjenice da oni zaboravljaju svoju građansku ulogu? Ja opet mislim da se M. Vučiniću „javljam” isključivo u jednom svojstvu – kao Miljenko Dereta. Niko, pa ni ja, nema monopol na „zastupanje građanske Srbije”. Jedini monopol koji imam je na sopstvene ideje i stavove. Iznosim ih na „tržište” pa ko hoće, nek izvoli. Zato sam i pozdravio činjenicu da su to „tržište ideja” obogatili neki novi, mladi i obrazovani ljudi, koji duboko promišljaju i vrlo precizno artikulišu svoje stavove. Za mene je očekivano da su ti stavovi u svakom pogledu u suprotnosti sa stavovima D. Ćosića koji sam sebe opisuje kao „čoveka prošlog a ne ovog veka”. Svakome je jasno, osim M. Vučiniću, da ovom, samosvesnom i samostalnom delu generacije, za razliku od onih koji traže direktive od D.Ćosića, nije potreban niko, a najmanje ja, kao „predvodnik, ideološki zastupnik i tumač”. Ali M. Vučinić je zapravo otvorio aktuelno pitanje: Šta biva sa nečijom prošlošću kad recimo postane ministar, predsednik ili kao ja – poslanik? Temeljno „prekomponovanje” biografija? Ne pristajem. Osnivanje Građanskih inicijativa se desilo i ja to niti mogu da promenim niti želim da izbrišem iz svog života. I da! Mislim da je izuzetno važno da se ovi mladi ljudi nisu ustručavali da govore s pozicije levice koja je u Srbiji ozbiljno kompromitovana. Taj prostor koji dramatično zjapi prazan treba što pre popuniti, ako ni zbog čega drugog ono da bude protivteža „najezdi klerofašizma i dominaciji nacionalizma u Srbiji kao vladajućoj ideologiji koja se naročito ukorenila u novim generacijama”! M. Vučinić mi zamera što u tekstu ne osuđujem „govor mržnje Biljane Srbljanović”. Da pažljivije prati „medije druge Srbije” znao bi da već nekoliko godina govorim protiv jezika kojim se služe neki od „drugosrbijanaca” pa i gospođa Srbljanović. Nažalost, bez mnogo uspeha. U tekstu M. Vučinića, ne slučajno, nema citata Marka Simonovića, doktoranda u Utrehtu, ili zato što je u „poodmaklom stadijumu bikulturalnosti”,ili zato što predlaže konkretne poteze koje, u cilju „iskorišćavanja znanja” a ne „žrtvovanja”,treba učiniti: „najbolje što Srbija može učiniti za svoje odnose sa intelektualnom dijasporom jeste ulazak u Evropsku uniju” i drugo, „zadatak države je pre svega uklanjanje ogromne barijere između srbijanskih univerziteta i univerziteta u inostranstvu”. To je suština razlike sa smernicama koje nudi Dobrica Ćosić.Zato mislim da je od odbrane lika i dela bilo kog „nacionalnog velikana” mnogo važnije da se javnost upozna s idejama ovih studenata koje mogu doneti konkretni boljitak svima u Srbiji. Uključujući i M. Vučinića. Miljenko Dereta, osnivač Građanskih inicijativa (Politika) |