Početna strana > Polemike > "Neko je oklevetao Antonića"
Polemike

"Neko je oklevetao Antonića"

PDF Štampa El. pošta
Miloš Milojević   
četvrtak, 28. februar 2013.

Povodom kritičkih osvrta Zorana Avramovića i Dragomira Anđelkovićana članak Slobodana Antonića Vučić kao slepa mrlja (para)patriotske javnosti.

Moram odmah na početku da se ogradim da je naslov ovog teksta inspirisan naslovom romana Radomira Smiljanića Neko je oklevetao Hegela, i da ne imputiram sagovornicima da su nekoga oklevetali u bukvalnom smislu reči. Ovakva ograda je nužna da se zbog neke terminološke omaške ne bi obesmišljavao čitav tekst, što uopšte nije strano kritičarima Antonićevog teksta. Ukazao bih na jednu moguću vezu vremena kada je nastao ovaj roman (objavljen 1973) i današnjeg trenutka – naime, u vreme meke socijalističke diktature pisci koji su nosili etiketu disidenata slobodno su pisali o mnogim temama, njihove knjige izdavala su društvena preduzeća u velikim tiražima, a honorarni rad u časopisima se i te kako isplatio. Ipak, iako se to doba u istoriji srpske književnosti i društvenih nauka može oceniti kao plodno (u nekim parametrima i nedostižno) neke granice kritike socijalističkog društva, neiscrtane ali sasvim čvrste, nisu se smele prekoračiti. Kada bi autori prekoračili tu crtu naišli bi u najboljem slučaju na lavinu osuđivanja, čiji bi brojni akteri podrazumevali spektar ličnosti od predsedika mesne zajednice do najviših rukovodilaca.

Izgleda da je demarkaciona linija današnje analitičarske korektnosti kritika Aleksandra Vučića – ko takne u tu zvezdu srpske političke scene od uvaženog analitičara i intelektualca postaje soroševski plaćenik, deo antisrpskog kartela koji je potkopavao odbrambene napore srpskog naroda, čovek čija je racionalnost upitna pa je nadomešćuje veštom verbalnom akrobatikom. I dok jedan kritičar (Avramović) pokušava da se u svojoj kritici zadrži na nedavno objavljenom tekstu, Anđelković se osvrće na celokupnu intelektualnu biografiju Slobodana Antonića kako bi ukazao na put izdaje i beščašća. Pokušaću da se osvrnem na ova dva teksta i da ukažem na neke, po mom mišljenju, nedostatke i previde u pristupu ovih autora.

Ali pre svega reč dve o samom Antonićevom tekstu – na samom njegovom početku on kaže kako je u pitanju analiza srpskih političkih prilika, a ja bih dodao da je u pitanju i osvrt na analitičarska reagovanja na najnovije srpske političke prilike. Naime, Antonić ukazuje da je premijer Ivica Dačić (delimično sasvim opravdano) glavna meta pronacionalnih kritičara, dok se o Aleksandru Vučiću, kao nesumnjivo izuzetno uticajnom činiocu u srpskoj Vladi, ne pok lanja dovoljno pažnje, odnosno on se abolira od bilo kakve odgovornosti za eventualne Vladine promašaje. I sam sam nešto ranije ukazao da u sadašnjoj konstelaciji snaga Dačić sve više predstavlja nešto što bismo mogli nazvati lenjim premijerom, odnosno faktorom čija realna snaga nije naročito velika. Kao manjinski premijer, od početka u neugodnom položaju, dodatno iskompromitovan brojnim aferama, u sve većoj meri postaje servis nadmoćnog partnera, odnosno Srpske napredne stranke i njenog lidera Aleksandra Vučića. Logika Antonićeve kritike je, po mom razumevanju teksta, sledeća: Vučić kao premoćan faktor u Vladi ili trasira ili omogućava svaku značajniju sastavnicu politike te Vlade. Mislim da u ovoj logici nema ničega nerazumnog, pa čak ni malo verovatnog. To ne znači da se svako nužno mora složiti sa Antonovićevom kritikom Vlade, niti sa time da je raspored snaga u Vladi baš takav – taj stav proističe pre iz logike političkog delovanja nego što je u ovom trenutku moguće ponuditi čvrst empirijski dokaz koji bi ga potkrepio (uostalom, zar neko zaista očekuje da bilo koji faktor izjavi nešto u gorenavedenom smislu?).

Istina, kako Avramović primećuje (Da prođemo kroz strukturu teksta. Najveći deo teksta posvećen je premijeru Vlade Ivici Dačiću, zapravo njegovim postupcima i izjavama. A tekst je tempiran kao kritika Vučića.) značajan deo Antonićevog teksta iznosi Dačićeve pogrešne poteze i sa čuđenjem konstatuje kako nije navedena nijedna Vučićeva izjava povodom Kosova. Mislim da je zapravo to ključna osa oko koje se orijentiše Antonićeva kritika. Vučić daje izjave bukvalno o svemu, od tobože problematičnog mleka do srpsko-angolskih odnosa, nijedna tema mu nije strana. Doduše, u tim izjavama glagol odgovarati koristi češće i od najstrožeg gimnazijskog profesora latinskog u raznim vremenima i oblicima, ali bez obzira na njihovu jednoličnost, mislim da se možemo složiti da je kao retko koji političar Vučić sklon da daje mišljenje o svemu što tišti građane. A o Kosovu ni slova! Zapravo, osim tema gde je moguće dobiti koji procenat, Vučić se jako retko izjašnjava o bilo kojoj suštinskoj temi srpske politike, a Kosovo je jedna od takvih tema. Ne zaboravimo pritom da su različiti faktori u Vladi isticali kako je ona čvrsta kao stena i apsolutno jedinstvena po svim bitnijim pitanjima. Moramo se složiti sa Avramovićem da mišljenje jednog člana neke skupine ne odražava nužno mišljenje svakog pojedinačnog člana. Ali Vlada nije bilo kakva skupina ljudi – ona je jasno definisana grupa koja bi morala da deli jedinstvenu političku volju jer deli i jedinstvenu političku odgovornost. A ako su premijer i kvazipremijer u harmoniji (što su sami u više navrata istakli) teško da se između njihovog političkog angažmana oko Kosova može praviti oštra razlika – samo što je slabiji partner tu u poziciji nepopularnog egzekutora.

Moram da ponovim da u ovakvom pristupu ne vidim ništa iracionalno i mislim da je analiza postavljena dobro, iako se ne mogu složiti oko svih detalja. Sa Avramovićem delim mišljenje da je tekst napisan nešto literarnije i slobodnije, ali zar to nije jedna od karakteristika kolumne kao novinarskog žanra? Slobodnije i atipičnije korišćenje nekih pojmova u takvim tekstovima nije ništa neobično. Tako Avramović prebacuje Antoniću da je neadekvatno upotrebio sintagmu kosovska kapitulacija, jer je kapitulacija otvorena i formalna predaja – u ovom slučaju bi to bilo diplomatsko priznanje Republike Kosova od strane Republike Srbije. Strogo govoreći, ovo jeste tačno, ali sa druge strane verujem da je Antonić reč kapitulacija u svom tekstu upotrebio u jednom slobodnijem značenju – u smislu poraza bilo koje vrste, a ne sankcionisanja poraza u vidu formalnog akta. Borba za Kosovo, koliko smo mogli da primetimo, je sukob bez odsudne bitke gde mali koraci odlučuju da li će se ići u pravcu zaštite srpskih interesa ili će se od njih odustati – u ovom smislu je politika Vlade ništa drugo do žurba u provaliju.

Što se tiče Anđelkovićeve kritike, mislim da je ona u bitnim elementima pogrešno postavljena. Preispitivati moralno-političku podobnost autora sa ciljem njegovog diskreditovanja nije postupak koji doprinosi plodnoj diskusiji. S druge strane, mislim da je Antonićeva kritika Vidovdana preoštra, jer sam i sam imao priliku da se uverim da spomenuti internet portal objavljuje članke koji zastupaju različite poglede u vezi sa srpskim političkim akterima i njihovim odlukama. Na portalu Vidovdan se tako mogu pronaći brojni tekstovi u kojima je kritikovana Vladina kosovska politika. Ali ako je za Anđelkovića Kosovo i Metohija lakmus tekst politike svake Srpske Vlade treba otvoreno reći koji su rezultati tog testa. Da li se taj politički lakmus papir boji u žuto i prilikom testiranja kosovske politike naprednjaka? I da li je u ovakvim prilikama opravdano govoriti o svemoćnoj žutoj oligarhiji i toliku analitičarsku pažnju poklanjati nekada vladajućoj Demokratskoj stranci? Ipak u kontekstu Antonićevog članka, daleko bolja ilustracija medijskog odnosa prema Vučiću i Dačiću bili bi brojni napisi u tzv. drugosrbijanskim glasilima, gde se spomenuti dvojac stavlja na pijedestal rame uz rame sa najvećim evropskim državnicima.

Da bismo racionalno polemisali o političkim temama, na šta poziva Avramović, moramo pre svega da pokušamo, koliko je u našoj moći, da intelektualno pošteno i nepristrasno čitamo ono što su drugi autori napisali. Težnja da se analiza ospori denunciranjem motiva autora (Njegova analiza je izvedena iz netrpeljivosti prema Vučiću. Pred nama je odbojnost i nepodnošenje ličnosti na vlasti uvijena u formu analize.) bez poštenog sagledavanja stavova autora ne približava nas racionalnom dijalogu o politici. A da bi politička analiza imala svoj otrežnjujući i saznajni efekat, mora se često ići nasuprot preovlađujućim strujanjima. Ili rečima velikog srpskog državnika Ilije Garašanina (1812—1874): Najlakša je i najmanja dužnost dopasti se jednom vladatelju. Odobravaj mu sve što on rekne i svagda ćeš biti od njega priman sa najvećim blagovoljenijem. No ja se s ovim složiti ne mogu.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner