Početna strana > Polemike > Ko je Pantelija Srećković, a ko kvisling i „baba Kurana“
Polemike

Ko je Pantelija Srećković, a ko kvisling i „baba Kurana“

PDF Štampa El. pošta
Miloš Ković vs Svetislav Basara   
subota, 08. april 2017.

Miloš Ković*: Po(r)uke iz 1999.

Bombardovanje CP Jugoslavije označilo je važnu, svetskoistorijsku prekretnicu u međunarodnim odnosima. Svest o tome postepeno sazreva

Usred zahuktale kampanje za predsedničke izbore Srbija kao da je ostala zatečena osamnaestogodišnjicom od početka napada NATO na CP Jugoslaviju. U ukupnoj srpskoj istoriji, ovaj datum, naime, ima važnost sličnu početku agresije Austro-Ugarske na Srbiju 28. jula 1914. i napadu nacističke Nemačke naJugoslaviju 6. aprila 1941. godine. Ni u svetu više nisu sporne činjenice da je napad izvršen bez dozvole Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija, da su u njemu izvršeni ratni zločini protiv civila, uključujući i bombardovanje osiromašenim uranijumom, da je s Kosova proterano više od 200.000 Srba i Roma, da je tu stvorena klasična paradržava, pri čemu su sve veći delovi lokalnih zajednica povezani ne samo s kriminalom, nego i s radikalnim islamizmom.

Da li u srpskom javnom mnjenju postoji svest o tome? Sudeći no svim istraživanjima javnog mnjenja, Srbi ne vole NATO. S druge strane, većina glasača u Srbiji i dalje želi da se njihova zemlja pridruži Evropskoj uniji. Međutim, opšte je poznato da su njene najznačajnije članice bombardovale Srbiju 1999. godine i da one danas, na teritoriji Srbije, pokušavaju da uspostave paradržavnu strukturu koja predstavlja izvor nestabilnosti ne samo za Balkan, nego i za celu Evropu. U ovom trenutku one čak neposredno učestvuju, ili ćutke prelaze preko stvaranja „Velike Albanije" na teritorijama Srbije i Makedonije.

Za Nemačku je, na primer, bombardovanje Srba 1999. bilo prvo dejstvo njene ratne avijacije posle Drugog svetskog rata. He treba podsećati da je, samo u 20. veku, to bilo treće nemačko razaranje Srbije. Posle svega, krajem marta 2013. nemački parlamentarci su Srbima javno isporučivali uslove za početak pridruživanja EU, koji su podrazumevali faktičko priznanje nezavisnosti Kosova, na čak i odustajanje od „novih interpretacija istorije, na primer, u vezi s genocidom u Srebrenici".

Velika Britanija, čija je rezolucija o genocidu u Srebrenici propala u Savetu bezbednosti zahvaljujući Rusiji, uprkos tome što sama napušta EU, Srbiji i dalje neumorno postavlja nove uslove za ukrcavanje na evropski brod. Osim na stvaranju „Velike Albanije", ona je posebno angažovana i na uvlačenju Crne Gore u NATO, protiv većinske volje njenog stanovništva. Izazivanja sukoba sa Srbijom i Srpskom, koja uporno dolaze iz Sarajeva, u EU se ne smatraju dovoljno dobrim razlogom za bilo kakvu intervenciju. Ništa se ne čini ni povodom redovnih proslavljanja proterivanja više od 200.000 Srba i proustaških recidiva u Hrvatskoj. Da li je ćutanje znak odobravanja?

Uprkos svemu, sudeći no anketama, građani Srbije će, i na ovim predsedničkim izborima, svojom ubedljivom ve-

ćinom glasati za kandidate koji nastupaju pod parolom da „Evropa nema alternativu". Ha svoju veliku konvenciju, tačno na osamnaestogodišnjicu od početka bombardovanja Srbije, vladajuća partija je dovela Gerharda Šredera; pre nekoliko meseci gledali smo kako Bil Klinton drugarski tapše no ramenu srpskog premijera na panelu posvećenom Srebrenici; pre dve godine obavešteni smo da je Toni Bler postao „savetnik srpske vlade za evropske integracije".

Nezavisno od toga kako Srbi vide NATO agresiju iz 1999, u svetu sve više sazreva svest o globalnom značaju ovog događaja. Prve borbene akcije u istoriji NATO su, uostalom, bile usmerene protiv Srba iz Republike Srpske (1994-1995) i CP Jugoslavije (1999). Rat iz 1999. smatra se početkom krstaških pohoda NATO, u ime zapadnih „vrednosti", na muslimanski, azijski svet i pravim početkom puzajućeg pohoda na Rusiju. U tome je posebno važnu ulogu odigrao Toni Bler, koji je ono što je smatrao uspehom uzastopnih vojnih intervencija u Iraku, Jugoslaviji i Sijera Leoneu, protumačio kao Božiji znak za početak stavljanja celog sveta pod vlast zapadne alijane. To će, posledično, dovesti do katastrofalnih napada na niz muslimanskih zemalja i do njegovog pada s vlasti.

Ha Rusiju je rat iz 1999. imao isto dejstvo koje je na imperiju Romanovih imala Aneksiona kriza iz 1908-1909. godine. U ruskom javnom mnjenju konačno je sazrela svest o tome da će dalja pomirljivost i povlačenje Rusije dovesti do daljeg pogoršanja njenog položaja i čak do njene unutrašnje razgradnje. Ratna opasnost od tada je postala opipljiva i za samu Rusiju. Ulazak NATO u bivše sovjetske republike i naročito ukrajinska kriza, to su samo potvrdili. Ruski državnici nebrojeno puta su izjavili da je njihova današnja politika prirodna posledica kosovske krize, koja je potvrdila da se NATO zemlje više ne obaziru na međunarodno pravo, na čak ni na suverenitet država i nepovredivost granica.

U najkraćem, bombardovanje CP Jugoslavije 1999. godine označilo je važnu, svetskoistorijsku prekretnicu u međunarodnim odnosima. Svest o tome postepeno sazreva. Da li Srbi to razumeju? U ovom trenutku to više nije važno.    

*Docent na Odseku za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogrady

Svetislav BasaraKritični docent
28. mart 2017.

Tvrdim da bi srpska istorija, a posledično i sadašnjost, bile neuporedivo podnošljivije da je Srbija počem imala bolje - ne političare, kako ćete, bezbeli, pomisliti - nego istoričare.

A nije da i u toj stvari - kao i u mnoštvu drugih nije imala šansu koju je - kao i mnoštvo drugih - olako prokockala.

Kao što je - u istorijskim razmerama juče - inertna i mitomanska Srbija udruženim snagama (svih) političkih čaršija osujetila Đinđićevu viziju ljudskije budućnosti, tako su političke elite poslednje četvrtine XIX veka, a i kasnije, svesno odbacivale realističko, na činjenicama zasnovano, viđenje srpske prošlosti Ilariona Ruvarca i po kratkom postupku ga prekrile zaboravom, a da otac Ilarion (bio je monah) nije živeo u Austrougarskoj, ne treba sumnjati da bi ga - kao i Đinđića - prekrile i crnom zemljom.

 

Srpskom istoriografijom haraju sledbenici glavnog Ruvarčevog oponenta, Pantelije Srećkovića, koji za činjenice ič nije hajao, nego je srpsku istoriju pisao metodom što je babi milo to joj se i snilo

 

Od toga vremena srpskom istoriografijom haraju sledbenici glavnog Ruvarčevog oponenta, Pantelije Srećkovića, koji za činjenice ič nije hajao, nego je srpsku istoriju pisao metodom što je babi milo to joj se i snilo.

Danas ćemo se osvrnuti na jednog od vodećih nastavljača Pantelijinog lika i dela, Miloša Kovića, docenta na katedri za istoriju i kolumnistu "Politike" koji je, ako mene pitate, džaba straćio godine na zicflajšarenje i studiranje jer je "nauku" koju sistematski podastire sluđenoj javnosti bez po muke, u veselju i uz mlako pivo mogao naučiti ispred svake zadružne prodavnice.

Elem, potegao juče Ković pa u "Politici" publikovao tekst "Po(ru)ke iz 1999" koji ćemo ovde dajžestirano analizirati. Srbija je, piše docent, "zaokupljena" prezidencijalnom kampanjom "ostala zatečena osamnaestogodišnjicom od početka napada NATO na SR Jugoslaviju koji "u ukupnoj srpskoj istoriografiji" - ma šta to bilo (prim. S. B.) - ima važnost sličnu početku agresije Austrougarske na Srbiju".

E sad, takozvanim "običnim" ljudima je dopušteno da istorijska zbivanja posmatraju emotivno i subjektivno, ali istoričari od zanata, naučnici, ne bi smeli tako da postupaju, a još bi manje smeli da se - kao što to Ković čini - uvlače u dupe narodnoj prostoti i populističkim političarima i da nacionalnu istoriju srozavaju na nivo nacionalističke ideologije. Ako je razumljivo što se "običan" čovek "ljuti" na austrougarsku agresiju, istoričar ne bi smeo da previdi i prećuti prethodnu decenijsku agresivnost Srbije prema Austrougarskoj, kao što ni "bombardovanje i proterivanje" 200.000 Srba" ne bi smeo da istrže iz istorijskog konteksta i da ga predstavlja kao nešto "ničim izazvano". Mogao bih o Kovićevim istoriografskim (re)konstrukcijama napisati još mnogo toga, ali budući da kuburim sa karakterima, zainteresovane upućujem na čitanje integralnog teksta u kome će naići i na Kovićevo epohalno "otkriće" da je bombardovanje Srbije na Rusiju imalo isto dejstvo kao aneksiona kriza iz 1908-1909.
 
Odgovor Svetislavu Basari povodom kolumne "Kritični docent" (28. mart)
Miloš KovićMlako pivo, veselje i agresija
31. mart 2017.
 

Polemike Svetislava Basare oduvek su mi ličile na kafansko dobacivanje. Uđete u ugostiteljski objekat, sednete za sto u nameri da naručite piće i onda vam sa stola u uglu (umesto pića) stignu (nenaručene) salve uvreda (Basarina kolumna u Danasu, 28. 3. 2017).

Priznajem, impresionira me samopouzdanje s kojim priučene neznalice istupaju u javnosti. Nekada su to uglavnom bili "patrioti" tipa "Srbi, narod najstariji". Danas su to Basara i njemu slični autošovinisti tipa "Srbi narod najgori". Ipak, moram da priznam da me je dirnulo to što mi je ponudio da i ja završim škole u kojima je on sticao svoje enciklopedijsko obrazovanje. Kako je to pregnantno izrazio, "u veselju i uz mlako pivo ispred zadružne prodavnice".

Uz svu dobru volju, nisam uspeo da shvatim u kakvoj su to vezi Ilarion Ruvarac, Panta Srećković i moj novinski tekst o NATO agresiji na SR Jugoslaviju iz 1999. Pretpostavljam da tek, kako Basara to kaže, "obični ljudi" neće razumeti šta je pisac hteo da kaže. Nema sumnje da Basara nije čitao Ruvarčeve i Srećkovićeve tekstove. On nema pojma o čemu govori. Ali tu je permanentna edukacija, ili kako se to već danas zove.

U veselju, uz mlako pivo, ispred zadružne prodavnice.

Ilarion Ruvarac bi, kada bi danas mogao da čita Basarina mitomanska pisanija o srpskoj istoriji, zaključio da ga je Panta do nogu potukao. "Inertna i mitomanska Srbija koja je osujetila Đinđićevu viziju ljudskije budućnosti"? Je li ovo mitomanija? Ili samo školski primer politikantskih fraza i zloupotrebe pokojnika? Odakle ova mitska, prometejska slika Đinđića u priči o Ruvarcu i Srećkoviću? Šta tek reći o Basarinom mitomanskom mahanju transparentom sa Ruvarčevim likom?

Siroti, učeni arhimandrit bi se na ovo, u čudu, samo krstio. A tek srpske "političke elite" koje su "svesno odbacile" Ruvarčevo viđenje srpske prošlosti? Mitomanija ili neznanje? Srpsku nauku i nacionalnu politiku su, naročito posle 1903, uobličavali i vodili Ruvarčevi prijatelji, saradnici i sledbenici: Stojan Novaković, Ljubomir Kovačević, Stanoje Stanojević, Svetislav Simić i mnogi drugi. O tome se uči na fakultetu. A ne ispred zadružne prodavnice.

Gde je Basara u mom tekstu pronašao pozivanje na "ukupnu srpsku istoriografiju"? Njemu nije jasno šta sam tom sintagmom hteo da kažem, pa učeno i rezignirano dodaje "ma šta to bilo (prim. S. B.)"? Ali "ukupne srpske istoriografije" u mom tekstu - nema. Pominje se "ukupna srpska istorija". "Istoriografija" i "istorija" nisu sinonimi. I o tome se uči u nekim školama. U veselju, ali ne ispred zadružne prodavnice.

S. B. je od celog mog teksta pročitao samo prvi pasus, koji je objavljen u elektronskom izdanju Politike. Nije kupio štampano izdanje. Sve što pominje potiče iz prvog pasusa. Osim poređenja bombardovanja iz 1999. sa aneksijom iz 1908. To mu je, po svoj prilici, naknadno prepričano (u veselju, uz mlako pivo). Ali, eto, čak ni taj, elektronski pasus, Basara nije umeo da pročita.

Šta reći o srpskoj "decenijskoj agresivnosti prema Austrougarskoj", koja je izazvala austrougarski napad iz 1914? Ili o oštroumnom zaključku da su Srbi i Romi sigurno "nečim izazvali" Basarine bele gospodare, čim su ih ovi proterali više od 200.000 sa Kosova i Metohije?

Tu smo već u središtu Basarine mitomanske, ali i pragmatične svesti. Od antisrpske mitologije danas se, naime, lepo živi. Vratimo agresiju u kontekst, kako on to lepo kaže. Setimo se, na primer, višedecenijske agresivnosti Indijanaca prema konkistadorima i svetoj katoličkoj crkvi. Ti urođenici uporno su vodili svoje besmislene ratove protiv modernizacije. A tek genocid nad sirotim plavim bluzama kod Litl Big Horna? Ne zaboravimo ni dvodecenijsku agresivnost Srba prema Hrvatima u velikosrpskoj Kraljevini Jugoslaviji, koja ih je zakonomerno odvela u Jasenovac. Nisu li Jevreji ipak "nečim izazvali" nacistički genocid? Vaistinu, ništa bez konteksta. Might is right, što bi rekli Basarini beli, plavokosi gospodari.

Autor je istoričar.

Svetislav Basara: Kur moj Ković

1. april 2017.

A kakva je to, možda se pitate, Zulu-istoriografija? Vrlo slična Zulu-etici koja naučava da je dobro (u metafizičkom smislu) kada mi otmemo krave i žene od drugog plemena, a da je zlo kada drugo pleme žene i krave otme nama

Verovatno se sećate vica o kuriru Mojsilu Spasiću, koji je u socijalističko doba dobio stan u zgradi u kojoj su većina stanara bili doktori nauka, profesori i inženjeri i koji - ugledavši na komšijskim vratima titule dr, prof. i inž. ...

- nije mogao da odoli izazovu, pa je na svoja vrata zapandrčio pločicu na kojoj je pisalo - kur moj Spasić.

Za razliku od Mojsila Spasića, istoričar Miloš Ković je uredno završio visoke škole, magistrirao, možda i doktorirao i time stekao legitimno pravo da na vrata stana i ispod tekstova u "Politici" stavlja titulu docent, ali je u duši ostao seoski kulov, jedan od onih koji drže predavanja ispred zadružnih prodavnica, koji sve znaju i kojima su jasne sve tajne i sve zavere ovoga sveta, pa otuda nije čudo da kur moj Ković, recimo, pouzdano zna da ja nisam kupio papirni primerak Politike, nego da sam pročitao samo deo njegovog proseravanja dostupan na internetu, da sam autošovinista i da radim po nalogu nekakvih "belih gospodara".

Ković je tolika sveznalica da zna i ono što ja ne znam i u stanju je da pročita i ono što nikada nisam napisao, pa mi tako 'ladno, onako radikalski, pripisuje "oštroumni zaključak da su Srbi i Romi sigurno 'nečim izazvali' moje bele gospodare, čim su ih proterali više od 200.000 sa Kosova i Metohije".

Kur moj Ković naprosto konfabulira, laže i lupeta, što bi se - mada nije olakšavajuća okolnost - moglo pripisati profesionalnoj deformaciji ovdašnjih istoričara, čast izuzecima. Nikada ja nisam rekao - niti pomislio - da su kosovski Srbi i Romi izazvali agresiju NATO pakta i posledično proterivanje, ali sam govorio (i govoriću) da su je izazvale ovdašnje sumanute i avanturističke politike proistekle iz sumanute, Zulu-istoriografije, čija je Ković zvezda u usponu.

A kakva je to, možda se pitate, Zulu-istoriografija? Vrlo slična Zulu-etici koja naučava da je dobro (u metafizičkom smislu) kada mi otmemo krave i žene od drugog plemena, a da je zlo kada drugo pleme žene i krave otme nama. To je istoriografija masovnog zaglupljivanja i zasenjivanja prostote koja vidi samo posledice, koja tendenciozno (iz dnevnopolitičkih razloga) previđa uzroke i koja - kada se pretoči u politiku - neizbežno dovodi do beskonačnog ponavljanja posledica, po pravilu tragičnih. Nemam dovoljno karaktera da zalazim u sitna crevca visokoparnih kurirsko-docentskih proseravanja i palamuđenja na patriotske teme, pa kolumnu privodim kraju primedbom da kurira Kovića uopšte nisam kritikovao kao istoričara - jer on to u pravom smislu i nije - nego kao jeftinog politikanta (u oba smisla, i "Politike" i politike), uz dobronameran savet da ubuduće svoje tekstove umnoži u onolikom broju koliko ima čitalaca - tridesetak, da kažemo - i da ih svakom od njih nabije u dupe, a naročito Abu Ćirjakoviću, od koga je preuzeo teoriju o autošovinizmu.

Odgovor Danasovom kolumnisti na tekst "Kur moj Ković" (1. april)

Miloš KovićRanjena zver Basara

Beograd 4. april 2017.

Mislio sam da je Basara čovek iz kafane, ali on je lik sa Farme.

Očekivao sam da će Svetislav Basara, posle mog odgovora, preći na vređanje. To je, uostalom, uobičajena procedura u klasičnom kafanskom dobacivanju. Zato sam i napisao da nemam nameru da učestvujem u takvoj vrsti razračunavanja i da zato napuštam lokal.

Danasov urednik dva dana je držao u „inboksu“ moj odgovor, ne odgovarajući mi i ne objavljujući ga. Slutim da ga je tada, kako i dolikuje uredniku, pokazao Basari. Jer, i pre nego što je moj tekst objavljen, Basara se, kao pravi autodidakta, istrčao i požurio da pokaže da on ipak zna u čemu je razlika između „istorije“ i „istoriografije“. On mi je, dakle, odgovorio jednim nadasve učenim tekstom (30. marta), u kome je pokazao da je ozbiljno shvatio moju sugestiju da bi dodatno čitanje i studije mogli da mu pomognu u rešavanju ovog zanimljivog teorijskog problema. Nešto je pročitao, ili mu je neko to objasnio, uz mlako pivo, ispred zadružne prodavnice, i pravilno je rešio zadatak. Ceo tekst posvetio je toj temi. Čak se, uz put, pozvao i na Šelinga. Samoinicijativno i oštroumno izneo je i originalnu misao da bi istorija trebalo da bude nepristrasna, bez nacionalističkih predrasuda. Odustao je i od Ilariona Ruvarca i Pante Srećkovića. Više ih i ne pominje, čime pošteno priznaje da ih nikada nije čitao i da o njima zaista nema pojma. Uvrede, kojima me je tu počastio, bile su nekako čudno mlake i neubedljive. Tada sam shvatio radost koju osete andragozi kada osobi u godinama, putem permanentne edukacije, pomognu u naknadnom sticanju obrazovanja i duhovnom uzrastanju.

Onda se, iznenada, Basara pretvorio u ranjenu zver. U međuvremenu, moj odgovor je objavljen u Danasu. Nema sumnje, nečim sam ga, možda iz drugog čitanja, veoma povredio. U novom tekstu, objavljenom 1. aprila, prešao je na psovke. Eto šta od čoveka može da učini mlako pivo ispred zadružne prodavnice. Ovaj članak je, priznajem, svojom glupošću, primitivizmom i agresivnošću, ipak prevazišao sva moja očekivanja.

Mislio sam da je Basara čovek iz kafane, ali on je lik sa Farme. Ovaj tekst, međutim, budi sažaljenje. Basara je tu prvo mucav i zbunjen, onda se slabunjavo pravda, zatim očajnički viče da lažem i na kraju javno psuje. Ni traga od onog čuvenog samopouzdanja neznalice, kojim sam nekada bio tako impresioniran. To se vidi čak i po začuđenim komentarima nekolicine Basarinih vernih čitalaca. Zar urednik nije mogao da zamoli svoga kolumnistu da u Danasu ne psuje, da mu drugarski preporuči da se malo sredi i možda odspava? Da li bi pravi prijatelj to učinio? Šta nam to govori o listu Danas?

Kako razumeti rasističko vređanje naroda Zulu sintagmama „Zulu-istoriografija“ i „Zulu-etika“? Basara kao da nam dolazi iz 19. veka, kada su se Britanci gnevili jer su ih Zului, u junačkoj borbi za slobodu, tukli u bitkama, ili iz doba aparthejda u kome su Zului potom morali da žive. Zamislite kada bi dolepotpisani, zbog nezadovoljstva moralnim i akademskim učinkom nekih Nemaca ili Engleza, tako uopšteno i primitivno pisao o „nemačkoj etici“ i „nemačkoj istoriografiji“, ili o „engleskoj etici“ i „engleskoj istoriografiji“? To su, naravno, Basarini beli, plavooki gospodari; on po pravilu junački nasrće na Srbe, Zulue i slične nacije. U psovci na kraju teksta, upućenoj i meni i sjajnom Zoranu Ćirjakoviću, kao da se prepoznaje i islamofobija? Zar urednik nije mogao da mu pomogne, da mu na to skrene pažnju?

Ovako, prepušten sebi i svojim mukama, Basara bi, na osnovu cele polemike sa mnom, čitaocima mogao da izgleda kao školski primer saradnika okupatora i domaćeg izdajnika. Kao čovek koji pravda agresiju NATO na sopstvenu zemlju i genocid nad svojim sunarodnicima sa Kosova i Metohije. Ljudi bi mogli da pomisle da se on po zadatku obara na svakog ko agresiju i genocid nazove pravim imenom, zato što je kvisling, saradnik neprijatelja u okupaciji i kolonizaciji sopstvene zemlje. Neko bi čak mogao da mu kaže da je prodao veru za večeru. U ovom tekstu nema, kako rekoh, onog samopouzdanja neznalice, ali tu ima moralne indignacije jednog siledžije, koja neodoljivo podseća na javne istupe saradnika okupatora od 1941. do 1944. I oni su, naime, poraženim Srbima, u ime pobednika i Ujedinjene Evrope, neumorno držali moralne lekcije. Ne zadugo, kako se brzo pokazalo. Ova današnja okupacija potrajaće tek malo duže.

Sa gnušanjem odbijam takva tumačenja. Ne mislim da je Basara prodao veru za večeru (ili za mlako pivo), niti da je kvisling, domaći izdajnik, ili sluga okupatora. On je ugledni srpski pisac i dobitnik svih postojećih književnih nagrada. Kada bi tolika priznanja išla u ruke običnog izdajnika, šta bi uostalom čovek mogao da pomisli o moralnom stanju današnje Srbije?

Autor je istoričar

Svetislav BasaraKura moga student

6. april 2017.

Da sam kolumnom "Kur moj Ković" ubo, kako se to kaže, u sridu i da sam bio sasvim u pravu kada sam napisao da je Miloš Ković jedan u nizu istoričara koji su tokom poslednjih decenija katedru za istoriju Beogradskog univerziteta pretvorili u zadružnu prodavnicu mlakog piva populističke mitomanije i petparačkih teorija zavere,...

... dokazao je Kovićev student, koji se u potfamoznom komentatorluku potpisao kao "Žofroa od Vilardena" i koji je - sveznadar kakav mu je i nastavnik - blagoobznanio "da zna" ko je naručio moj podmukli tekst.

"Naručilac je" - otkriva Žofroa od Kovićeve Kužine - "jedna veoma kritična neznalica, takođe (Danasov) kolumnista i prijatelj Bebe Popovića, čovek (ako se to za njega može reći) koji već deset godina sabotira Miloša Kovića, mrzi ga i sprečava njegovo unapređenje u vanrednog profesora".

Aluzija na Nikolu Samardžića, jedinog istoričara među Danasovim kolumnistima, prozirna je koliko je izmišljotina da Samardžić od mene naručuje tekstove da bi "sabotirao" Kovića kretenska, ali izgleda da akademski kretenizam ovde ima odličnu (i sve bolju) prođu.

No, Ković je u svom prošlonedeljnom utuku u jednoj stvari bio u pravu. Vaistinu sam pogrešio kada sam njega - njegove profesore i njegovog studenta sa prosekom 9,32 da ne zaboravim - proglasio duhovnim čedima Pantelije Srećkovića. Pantelija, fakat, jeste bio fantasta, ali nije bio jajara; Ković & Co su u stvari duhovni potomci onog, u Famoznom često pominjanog žandarmerijskog podnarednika, s tim što, za razliku od podnarednika, kad namerače da se domognu (figurativne) mindže gorepomenuti više ne arlauču "kome ti psuješ kralja", nego "kome ti psuješ narod" i daju sve od sebe da svakog onog ko se drzne da kritički progovori o njihovim politikantskim konfabulacijama "naučno" proglase za autošovinistu, (plaćenog) poslušnika "belih, plavokosih gospodara" i saučesnika u jasenovačkom pokolju koji srpski narod smatra najgorim.

Sigurno je da u Srbiji ima nadobudnih dilbera koji zahvaljujući okolnosti da imaju sve zube, da su naučili malčice engleskog, da su pročitali nekoliko knjiga i da poseduju laptop, s visine gledaju, pa i preziru narod, ali za razliku od takvih, ja sa prezirom gledam isključivo srpsku populističku pseudoelitu koja, suočena sa kritikom, ne odgovara argumentima, nego diskvalifikacijama tipa - "narode moj, on te mrzi i za to ga dobro plaćaju tvoji najljući dušmani". Kada tako postupaju političari od zanata, to nije neki naročit problem, problem nastaje kada se taj zloduh zacari na Univerzitetu i kada se zaogrne plaštom učenosti. Ali po običaju prekardaših. Nastavak u sutrašnjem broju.

Svetislav Basara: Kurana moja, Ković

7. april 2017.

Docent Ković - uprkos pismenom zavetu da "zauvek odlazi iz kafane" - vratio se u Danas tekstom "Ranjena zver, Basara".

Da nema dodatka "Basara", čovek bi mogao pomisliti da je "Ranjena zver" naslov nekog romana gospođe Mir Jam ili - još bolje - neke pesme Svetlane Ražnatović i čovek u toj stvari ne bi mnogo pogrešio jer ono što je Mir Jam u beletristici a gospođa Ražnatović u muzici i uvlačenju raznim premijerima, to je Miloš Ković u srpskoj istoriografiji i uvlačenju beogradskoj slavskoj i nacionalističkoj čaršiji - što će reći: najobičniji dispečer podnaredničkog pijačnog potkazivanja, nacionalističkog kiča i istoricističkog turbo-folka.

Pazite sad 'vamo! Istu otrcanu i kukavnu priču koju je Ković onomad ispričao u "Politici", krajem osamdesetih i početkom devedesetih pričali su - i to sa mnogo više stila - Ćosić i njegova posluga, a u delo je sprovodili Milošević i njegovi satrapi. Kao danas Ković, gorepomenuti su naricali nad Kosovom i Jasenovcem i svečano obećavali "da se to više nikada neće ponoviti". Jasenovac se, mada ne zaslugom gorepomenutih, na sreću nije ponovio, ali je iz Hrvatske proterano 95% tamošnjih Srba, a Kosovo se, nakon intervencije NATO pakta, de facto otcepilo, što je - uz prećutkivanje serije zločina i nepočinstava u Bosni, Hrvatskoj i na Kosovu - sluđenoj srpskoj javnosti predstavljeno kao kosmička nepravda i čin srbomržnje. Kao što rekoh, razumljivo mi je što je deo Srba - nipošto ne svi - naseo na zaglušujuću propagandu zločinačkog režima, ali mi je dok sam čitao Kovićev proser u "Politici" u prvi mah bilo nejasno kako je istoričar po obrazovanju - pride predavač na fakultetu - mogao prevideti da je bombardovanju - u suštini isto toliko idiotskom kao i Miloševićevi ratovi - prethodio sled gnusnih događaja i da bombe nisu na Srbiju počele padati "ničim izazvane". Malo kasnije sam dokonao o čemu se tu radi. Ković - i ne samo on - ne ponavlja kao papagaj budalastu (a smrtonosnu) nenaučnofantastičnu priču zato što je duboko tronut zlim usudom Srba, nego zato da bi svesno zabašurio odgovornost politika i političara koji su - iz vlastoljublja i koristoljublja - Srbe gurnuli u katastrofu i da to čini takođe iz koristoljublja, jer je ta pulp fiction istorija vrlo isplativa i još uvek širom otvara vrata Univerziteta - temeljno nacifikovanog za vakta Referendumskog Lopova - a možda i pristup u vlažni Kovićev san: SANU. No, prekardaših. Nastavak u sutrašnjem broju.