Kulturna politika | |||
Pouke jedne katastrofe |
![]() |
![]() |
![]() |
utorak, 22. mart 2011. | |
Upečatljivo svedočanstvo o prvim satima katastrofe poslala je saradnica Politikine rubrike „Moj život u inostranstvu“, Vesna Belušević[1], koja dvadeset godina živi u Japanu. Kulminaciju teksta predstavlja poseta klavirštimera u tačno zakazano vreme, par sati posle prvog udara. Čovek u besprekornom odelu je, ušavši u demoliran stan, sa vrata krenuo ka klaviru i primetivši da je pomeren, počeo da ga vraća na mesto, u nameri da započne delikatan proces štimovanja.
Kakva je to sila koja nas, kontra-Japance, tera u smeru suprotnom od odgovornosti i poštovanja drugih ljudi? Zašto je poštanska službenica kojoj ste pet minuta pre kraja radnog vremena doneli pošiljku očajna i gnevna jer ste joj pokvarili plan da tačno u sedam zaždi na vrata? Pružajući otpor prema svakom racionalnom ustrojstvu gubimo ogromnu količinu energije stojeći u mestu, kao oni junaci Internet hit snimka[2] , koji , vraćajući se, izgleda, sa naprednjačkog skupa kroz podzemni prolaz, uporno idu uz pokretne stepenice koje idu na dole, glasno se iščuđavajući kako se, ma koliko koračali, ni za korak ne pomeraju, štaviše idu pomalo i unazad! I tako, dok se Srbija kolektivno kreće u kontra smeru, novosti iz apokaliptičnog Japana neprestano daju povod za bolna poređenja sa postapokaliptičnom srpskom svakodnevicom. Jedan od takvih prizora su i fotografije potpuno uništenog, pa obnovljenog druma pet dana posle zemljotresa[3]. Kako se ne setiti svih crvenih vrpci i višestrukih otvaranja naših autoputeva, sramotu od putne mreže, onih trista trideset dinara putarine za vožnju slalomom po džombama od Novog Sada do Subotice, na primer?
Nije se jednom čulo protekle nedelje na internet forumima i Fejsbuk prepiskama: „Ma nas je trebalo da rokne zemljotres!“, valjda aludirajući na našu tešku i pogrešnu svakodnevicu. Ne, zemljaci, daleko bilo, nikako nam ne treba nikakva šok-terapija! Nikakvi zemljotresi i nikakve bombe, čak i one poslate u najboljoj nameri, kao „šamar histeričnom detetu“, kako to vide domaće „progresivne snage“. Majka Srbija je jako, jako umorna i iscrpljena država, između ostalog i zbog agresivnog lečenja. A ako ubrzo ne siđe sa tih ukletih stepenica, nema te terapije koja će delovati. Neko će tada morati deci da kaže istinu. |