Kuda ide Srbija | |||
Zašto smo vas lagali? |
![]() |
![]() |
![]() |
subota, 30. mart 2013. | |
Ti nekadašnji mali lažovi, netalentovani za bilo šta, osim za laž u svakoj (ne)prilici, postali su kreatori javnog mnjenja, savetnici, političari, konsultanti, vlasnici marketniških agencija, ukratko - nekrunisani kraljevi svih maglovitih profesija bez kojih, kažu, svet ne bi mogao da opstane ni jedan jedini dan. Mi mislili, jer su nas tako učili naši roditelji, babe, dede, učitelji i profesori, da svet ne može bez poljoprivrednika, rudara, zanatlija, inženjera, tehničara, vojnika, građevinaca, lekara, sveštenika, učitelja i ostalih (izgleda anahronih i arhaičnih) profesija, ali bili smo očigledno u zabludi. Sudeći po tome ko je sve bez posla u Srbiji od kako smo iskusili demokratiju i slobodu, a kome jel'te cvetaju ruže, biće da i nama i nisu potrebni poljoprivreda, fabrike, vojska, zanatlije, a najvažnije su nam banke, banke i banke, lizing kompanije, konsalting, marketing i PR agencije, političke stranke, ministarstva i vladine agencije, kao i uspešni poslovni ljudi, koje mi u svom neznanju i zavisti zovemo kontroverznim biznismenima i tajkunima. Bojim se da se ponavljam, ali nije loše podsetiti se – kakav nezahvalan i tvrdoglav narod smo mi, Srbi, i kakvo teško breme u Srbiji nose prosvetitelji, usrećitelji i predvodnici naroda! Svi naši spin majstori, u kojoj god maglovitoj profesiji delali, slomiše se od napora da nam objasne da se prošlost mora zaboraviti, a ako ne ide, reinterpretirati (uh, šta ćemo sad?), pa to otprilike izgleda ovako: Na našu domovinu nije izvršena NATO agresija i nismo bombardovani, to su bila dešavanja, kaže naš drug predsednik, u okviru šireg geopolitičkog procesa, aha, a za sve to je kriv arhi-zločinac Slobodan Milošević objašnjavaju nam dalje, koji će izgleda prevazići i čiča-Dražu, dežurnog krivca iz Bulajićevih sabranih filmskih (ne)dela i postati arhetip mitske kolektivne krivice srpskog naroda. Naši tradicionalni saveznici (baš lepo to zvuči) nisu ni tada, a pogotovo sada, naši neprijatelji – tada su nas branili od nas samih i od Slobe i u glavu nam pamet ućerivali (malo Njegoša da se setimo), a sada ne žele da nam komadaju državu, neeee, pobogu, šta vam je, samo nam objašnjavaju realno stanje na terenu, i nude razne blagodeti ako se ne budemo jogunili. Prvo i prvo Datum, a i treba li nam išta više od toga i još pride obećanje da će učiniti sve da kazne krivce kada nađu ubijene ''Srbe povratnike'' (to je ta sintagma, a da nađu ubijene, nađu ih, naći će i krivce, hoće sigurno, samo da se ne jogunimo).
Što se tiče Jasenovca, Jadovna, Gradiške. NDH-zije stvar je daleko lakša za vrle nove profesionalce – istina nikada nije institucionalno utvrđena, nikada nijedan srpski predsednik ili premijer nije tražio izvinjenje ili odštetu od jedine nekažnjene fašističke države iz Drugog svetskog rata. Oluja je već dobila svoj sudski epilog, a naša država se ionako trudi da u svakom pogledu ugodi etnički najčistijoj državi u Evropi, u kojoj se po europskim standardima umerenim naziva navijanje ''Ubi Srbina'' i ''Za dom spremni'', kao uostalom i za spikera TV B92. Za neupućene, poput nezavisnih i slobodnih novinara u Srbiji- ''Za dom spremni'' zvuči jednako kao kada bi na nemačkim stadionima skandirali Seig Hail. Jedini problem oko zaboravljanja, tj. reinterpretiranja genocida nad Srbima u NDH predstavljaju srodnici i prijatelji pobijenih i njihovi potomci, jer malo je srpskih porodica kojima neko od rodbine ili prijatelja nije ubijen diljem ove satelitske fašističke tvorevine – od logora, preko Kozare, Krajine i Like, do hercegovačkih jama, sve do poslednjeg etničkog čišćenja devedesetih, kako se nasilno proterivanje eufemistički naziva u modernom medijskom diskursu, očišćenom od istine i pravih naziva pojmova i pojava. Da se reinterpretatori ne šale, pokazuje i prisvajanje Miroslavljevog jevanđelja, koje postaje ''hrvatska kulturna baština'' na skupu u HAZU, a ćirilično pismo – ''hrvatsko pismo u srednjem vijeku'', jer drugih pisanih spomenika i nema, a mora se nekako dokumentovati nepostojeća ''tisućletnja povijest''. Sve te lagarije i ne bi bile veliki problem, jer svako može da priča šta hoće, ali naš problem jeste odsustvo bilo kakve institucionalne reakcije srpske države i kulturnih poslenika ( to su oni na državnim jaslama, tzv. kulturnjaci) na ovakve falsifikate.
Objasnili su nam već šta je ''prvi demokratski premijer'' mislio kada je sa bezbednog mesta bodrio NATO u ''vazdušnoj kampanji'', nacrtali su nam crno-belu sliku devedeste- dvehiljadite (šta tu više nije jasno), objasnili šta čeka drznika koji preispituje ono što su mu servirali (mračnjak, miloševićevac, fašista, julovac..), omogućili nam kredite, hej! i strane banke i nasmejane mlade šalteruše, i srušili kafančine i knjižare i stavili costu, vapiano, zaru, mango. Uvešće nas u NATO, oslobodiće nas viška teritorije i otrovne domaće pšenice, kukuruza i mleka, a doneće nam bezbednu gmo (lepe jabuke, k'o nacrtane, sve iste) i mleko u prahu. Oslobodili su nas vojske, (pa mi živimo u bezbednom, nasmešenom i prijateljskom svetu, kao u brošurama subotara),evo, vratili nam i Farmu, dovode nam redovno glazbenike u Arenu, malo nas fudbal koči, ali stvaramo tim za buduće pobede, a i lepo je da maksimalno olakšamo ''braći'' iz regiona da odu u Brazil, mi bili trie's i neke u Južnoj Americi, neka idu i drugi i neka posete rođake u Argentini.... Ne znam samo kako ne uspevamo da izdržimo toliko sreće po glavi stanovnika, na stranu što smo ozbiljno siromašni, jer zna se – siromašni više cene prave ljudske vrednosti, a bogati su uvek u problemima, tako je u filmovima i serijama, časna reč. Manje para – manje problema, a i dobro je za smanjenje bele kuge, natalitet je najveći u najsiromašnijim državama, i to su nam objasnili profesionalni lažovi, pardon spin majstori, ali mi zbog nečega odbijamo da im poverujemo. Njihovi napori ne nailaze na tako širok odjek kako se nadaju i oni i naši tradicionalni saveznici, uvek se nađe neko tvrdoglav i uporan, pa veruje više sopstvenim očima i iskustvu, nego samopregornim usrećiteljima, pa nije ni čudo da taj ''pošten svet'' (samooznaka malograđanštine) ponekad zavapi da nas bombarduju jače i preciznije, ili tradicionalni saveznici požele da nas izbrišu kao virus. No, to nije govor mržnje, to je krik pravednika u pustinji upućen poštenom svetu koji bi se najradije ispisao iz srpske knjige, jer ne želi da udiše isti vazduh sa mnom, mojim rođacima, prijateljima, studentima, šefovima, poznanicima, jer uporno odbijamo da se reinterpretiramo i oslobodimo ''nasleđa prošlosti'' - teritorija, imena, vere, ćirilice, Nemanjića, poslovica, junačkog epa, Crnjanskog, Meše, Andrića, babinih lekova, obloga od rakije, bajki o Baš-čeliku... Tvrdoglavi srpski pesnici su posebna priča, a evo i pitanja za majstore spina – Ako Kosovo nije naše, zašto od nas traže da im ga damo? (Matija). Slutim da ovo kratko pitanje traži jaaako dug i komplikovan odgovor, ali imaju ga sigurno, od laži i za laž žive. |