Kuda ide Srbija | |||
Tri kuma srpske politike, ili nesloga nema alternativu |
![]() |
![]() |
![]() |
subota, 25. jun 2011. | |
Do skoro se spekulisalo o mogućem puštanju na slobodu Vojislava Šešelja iz haškog pritvora i sigurno je da su ti navodi neposredno uticali na oblikovanje srpskog javnog mnjenja, podjednako, za vreme nedavnih protesta u Beogradu Srpske napredne i Srpske radikalne stranke. Sticajem okolnosti, sada u razmatranje treba uzeti i nedavno hapšenje generala Ratka Mladića, ali i sramno izveštavanje pojedinih srpskih medija o tom događaju. Prema medijskim izveštajima od pre nekoliko meseci mogućnost najavljivanog Šešeljevog povratka u Srbiju je bila vrlo realna, kao što je sada realno da je hapšenje ratnog generala Vojske Republike Srpske izazvalo nove turbulencije na srpskoj političkoj sceni, iznova je deleći na desnicu i snage proevropskog, odnosno evroatlantskog kursa. Podsećanja radi, treba reći da su ove tri političke, gorepomenute ličnosti u ne tako davnoj prošlosti bile predstavnici srpske desnice i da ih je upravo zbog toga zanimljivo uzeti u razmatranje, s obzirom na to da su neki od njih bitno izmenili stavove prema nacionalnom identitetu koji su veličali i za čije su se uspostavljanje svesrdno zalagali. Nesumnjivo je da će nam predstojeći period priuštiti dosta „zabave“, imajući u vidu da bivši saradnici i kumovi imaju da raščiste dosta nerešenih računa. Prečešljavanje za Srbiju uvek aktuelnih pitanja o partizanima i četnicima, komunistima i demokratama, Evropi, Rusiji i NATO paktu će biti neizbežno. Socijalne teme će možda i biti pomenute, ali je malo verovatno. Socijalnim problemima se u Srbiji tek poneko ozbiljno bavi. Bojim se da ćemo na sva ova pitanja jedino dobiti odgovor da u Srbiji "nesloga nema alternativu".
Istorijat političke borbe trojice lidera, nekada zajedničkih, a sada sopstvenih stranaka, čini borba protiv komunizma u bivšoj SFRJ u čemu su nesporno jednoglasni. Kako je danas "komunizam" davna prošlost, a Tito i Milošević ne postoje kao živi neprijatelji, postavlja se pitanje šta je preostalo od Draškovićevog, Šešeljevog i Nikolićevog nacionalizma i koje su to nove osnove njihovog političkog delovanja.
Kako bilo, intervju dat novinaru zagrebačkog “Starta” Darku Hudelistu 16. septembra 1989. godine jeste pažnje vredno štivo, puno istorijskih činjenica i iskrenog patriotizma. Ostaje nejasno šta se to ovim političarima u međuvremenu dogodilo pa se Vuk Drašković danas doživljava kao „nesrećnik“, čija stranka ne može ni da sanja o cenzusu, dok je s početka devedesetih to bila najjača opoziciona partija. Zašto se Vojislav Šešelj i dalje posmatra kao „tvrda struja“ dosledna u svojim stavovima, a Tomislav Nikolić kao tragični junak koji pred svake izbore na vrhuncu svoje moći sebi “puca u zdravu nogu”? Za jedno takvo razmatranje, knjiga Vuka Draškovića „Podsećanja“, u kojoj je dao pregled svojih izjava i intervjua u periodu 1989–2000. godine, čini dobru polaznu osnovu, budući da je reč o periodu pred raspad bivše Jugoslavije iz kojeg je proistekao i ogroman broj problema Srbije poslednjih dvadeset i više godina.
Problem je što on u tim osudama nije bio jedini, već je takvih stavova bilo i na strani onih kojima se suprotstavljao. Na osnovu nekih novijih izjava u kojima se iznova odriče svojih prethodnih stavova, stiče se utisak kao da nikada nije imao jasan odnos prema zemljama Evrope i sveta koje su umnogome tom ratu i raspadu zemlje doprineli. Sve to dodatno doprinosi razumevanju njegove ličnosti kao nedosledne i kontradiktorne, iako mu postupci „na kraće staze“ deluju logično. Vojislav Šešelj nema sličnih dilema i nedvosmisleno je određen u pogledu nepromenjivosti svojih stavova, što samo po sebi ne znači da su oni i bezuslovno ispravni. Naslovi knjiga koje piše od početka svog političkog delovanja, pa sve do danas, o tome nesumnjivo govore. Dovoljno je pomenuti samo neke da bi ovo bilo jasno: „Suočavanja sa samoupravljanjem“, „Crveni tiranin sa Dedinja“, „Pakleni planovi Zapada“, „Suočavanje sa haškim inkvizitorima“, „Srbija pod američkim bombama“ itd... Nakon svega, situacija je sledeća. Vojislav Šešelj u Hagu već osam godina i dalje izdržava kaznu zatvora, između ostalog i zbog optužbi za „govor mržnje“ i vođenje paravojnih formacija, za šta politički „polumrtav“ Drašković nije optužen, dok Tomislav Nikolić deluje vrlo dezorijentisano i dalje lutajući na relaciji Srbija, svet, Evropska unija, Kosovo i Metohija.
U svakom slučaju, kada bi se od njihove „pomirljivosti, upornosti i okrenutosti nacionalnim interesima, te otvorenosti prema svetu“ mogao uzeti po deo, od takve politike bi nastalo nešto dobro, međutim, to je praktično neizvodivo. To je slika o njima koju danas imamo. U jednom trenutku, pre dvadeset i više godina, situacija je bila takva da su redovi koji predstoje, a koji se tiču statusa Srba u bivšoj Jugoslaviji, uglavnom bili osnov mišljenja i delanja „srpskih kumova“. Vuk Drašković za pomenuti list “Start“ govori: „Narodu koji je nastradao u titovskoj Jugoslaviji, srpskom narodu, neophodno je povratiti revolucijom i postrevolucionarnim otimačinama uskraćena nacionalna prava u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Makedoniji, a naročito u Hrvatskoj. Srbi u Hrvatskoj nisu nikakvi stranci, nikakva manjina, i moraju da uživaju sva prava koja imaju i Srbi u Srbiji.” Sledeći deo iste izjave tiče se mogućnosti da se oformi unitarna Jugoslavija u kojoj bi bile izbrisane granice, što nesumnjivo podseća na brisanje granica u Evropskoj uniji, ali se odmah dodaje da je to verovatno isključeno “sticajem istorijskih okolnosti i gorkih iskustava, te naših omraza i međusobnih zaziranja.” Dalje, nakon 9. marta 1991. godine, kada i dolazi do sukoba sa Vojislavom Šešeljom, Drašković žestoko kritikuje bilo kakvo rešenje nesuglasica ratom, na čemu mu se mora odati priznanje. Međutim, istovremeno piše “Otvoreno pismo Dobrici Ćosiću”[1] u kojem se pita „da li postoji drugi izlaz i moramo li, zaista, po peti put u ovom veku da izginemo?“, ali kao da unapred sam daje odgovor jer već u jesen iste godine osniva svoju paravojnu grupu pod nazivom Srpska garda i šalje je na ratište. Time se stiče utisak da Vuk Drašković u sopstvenim delovanju prikazuje celokupnu neodređenost srpskog naroda pred zatečenim problemom. Izgleda da ga ta boljka i dan-danas prati, samo sada po pitanju otvorenog zalaganja za članstvo u NATO paktu, sa jednom vrlo bitnom razlikom. Drašković više ne uživa gotovo ni najmanju podršku birača i kada danas govori o članstvu u ovom vojnom savezu, ni on, ni bilo ko drugi za to nema podršku u narodu. NATO se u Srbiji u većini slučajeva, sa pravom, smatra za zločinačku i neprijateljsku organizaciju.
Ipak jedno je sigurno. Šešeljeva isključivost kada su u pitanju stavovi o „Velikoj Srbiji“, Draškovićeva prevrtljivost i Nikolićeva nesposobnost da se prvenstveno prema samom sebi odredi ostavljaju suviše manevarskog prostora trenutnoj vladajućoj postavi da se i dalje samouvereno i bahato ponaša. Da li će neka od zanemarenih stranaka, ili onih koje su tek u nastajanju, uspeti da uoči svu opasnost zatečenog stanja i iskoristi mogućnost da uspostavi sistem novih vrednosti, zasnovan na stabilnoj ekonomiji i zakonima, na drugačijem nacionalnom i građanskom razumevanju stvarnosti od onoga što nam se danas nudi ostaje da se vidi, pod uslovom da ne zapadnemo u još dublji medijski mrak jednoumlja. Srbija odavno nije bila u goroj poziciji i novo biranje između manjeg zla, kako se to govorilo prilikom smene Slobodana Miloševića, nije rešenje, a pitanje je da li je i tada bilo ispravno. Tom pre što je naša celokupna politička scena do te mere iskompromitovana da se teško sa sigurnošću može reći šta je to manje, a šta veće zlo od sveg onoga što imamo priliku da vidimo. [1] „Politika” i „Borba”, 31. jul 1991. godine |