Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Srbija i nacionalni program
Kuda ide Srbija

Srbija i nacionalni program

PDF Štampa El. pošta
Mila Alečković-Nikolić   
sreda, 03. decembar 2008.

 Zašto se danas u Srbiji niti govori, niti piše o stradanju Srba u nedavnom ratu, kao ni o vrlo nezavidnom, teškom položaju naših sunarodnika u novoformiranim državama bivše SRJ ? Zašto zvanična Srbija ćuti?

Napravite paralelu između stradanja Srba u NDH i u nedavnom ratu. Nije li apsurdno da Hrvatska sada tuži Srbiju zbog, kako tvrdi, genocida nad nesrpskim življem, ali i kao glavnog krivca za egzodus Srba iz Hrvatske ?

Ja sam već veoma mnogo govorila o stradanju Srba u Hrvatskoj i o jedinom pravom genocidu koji se na Balkanu (posle otomanskih osvajača) dogodio 1941. godine. Svuda u svetu, gde sam boravila i predavala, govorila sam uvek o ustaškom genocidu, i u dalekoj Jermeniji, i u Kini, i u Indiji, da ne pominjem evropske zemlje. Iako nisam istoričar nego profesor antropologije, psihologije i filozofije, kao potomak jasenovačkih žrtava po ocu, imam puno moralno pravo da o ovom genocidu govorim. Moja majka je posle drugog svetskog rata jedno vreme verovala u "bratstvo i jedinstvo". Zato je i napisala svečanu pesmu "Jugoslavijo", koja se izvodila na predivnu muziku Nikole Hercigonje. Meni je i dan danas žao kada slušam tu pesmu. Mnogi ljudi su verovali da Jugoslavija može da preživi , jer je vera u Jugoslaviju bila ustvari vera u to da se teška istorija, pre svega Srba , više neće ponoviti. Međutim, istoričari, zastupnici teze o istorijskim konstantama koje se nužno ponavljaju, ponovo su , i ovoga puta bili u prilici da na balkanskim događajima potkrepe svoju tezu.

Što se tiče očeve porodice, ona je slutila da će se zlo opet ponoviti.

Danas treba biti iskren. Koliko god mi želeli da popravimo odnose sa hrvatskom državom, treba jasno reći da se događaji iz 1991. godine nikako ne mogu razumeti bez događaja iz 1941. Hrvatska država odbija tu vezu i služi se klasičnom psihološkom diverzijom, maskiranjem i prikrivanjem, optužujući Srbiju za genocid, ali pri tome ispušta iz vida da se, u etičkom smislu, samo uzrok zla može smatrati stvarnim krivcem. A uzroci krvavih događaja na obe strane 1991. godine bili su krvavi događaji iz 1941. godine. Da nije bilo tog, delom racionalnog, delom iracionalnog straha Srba iz Hrvatske da će se, posle odvajanja Hrvatske iz Jugoslavije ponoviti događaji od pre pola veka, najzad, da nisu Srbi u Hrvatskoj izbačeni iz ustava kao konstitutivni narod, nikada ne bi došlo ni do njihovog organizovanja, niti do želje da se odvoje, niti do rata, niti do bežanja, niti do progona iz Krajine. Sve je to jedan uzročno-posledično povezani lanac. Naša država jako greši što tu kauzalnu vezu ne potencira i ne ističe. Ona na to ima puno pravo, jer nikakva Evropa nije mogla da bude garancija Srbima iz Hrvatske da im se zlo neće ponoviti, budući da za to Evropa nije bila garancija ni 1941. godine . Evropa u prvom delu događaja devedesetih godina snosi veliku krivicu zbog brzog priznavanja otcepljene Hrvatske, a da pri tome nije predvidela rešenje srpskog pitanja. U drugom delu ovih događaja devedesetih godina krivicu snosi Amerika, jer je kao što svi znamo, bila logistička podrška za akcije proterivanja Srba iz Hrvatke. Sve ovo govorim kao neko ko ima evropski pasoš i to govorim svuda. Čak i kada je u pitanju iracionalni strah, on je u psihopatologiji ozbiljna činjenica sa kojom se treba suočiti, a kamoli racionalni strah jednog naroda koji se javlja na osnovu već proživljenog i visoko verovatnog iskustva. Zamislite Jevrejina kome su članovi porodice stradali u holokaustu i koga terate da živi sa obeležjima nacističke države i da pri tome bude srećan, da ne traži da se od svega toga udalji, da pobegne. Srbi su upravo to hteli. Hteli su da se udalje i da pobegnu posle proglašenja hrvatske države sa obeležjima NDH, hteli su i oni da se "odcepe". To je, u tom trenutku, bilo njihovo puno, legitimno i recipročno pravo, ali su ih glupi političari koji su tvrdili da teritorija nije važna, tada u ovome sprečili, a "kritičan momenat" u kome je njihovo oslobođenje moglo da se desi je prošao. Danas je to sve drugačije i mnogo teže, danas povratak vlade RSK može da bude samo politički legitiman cilj u budućnosti, ako se držimo starogrčkog pojma politike, te politiku shvatimo kao projekciju u budućnost i slobodnu ljudsku akciju. Ako politiku shvatimo kao overavanje činjeničkog stanja stvari i savijanje pred fizičkom (ne moralnom) silom, kako nam se to danas nameće, onda politike zapravo više i nema, postoji samo sila jačeg, sila većeg i debljeg, pri čemu svi drugi treba da se savijaju kako se zahteva, a činovnici da lupaju pečate kako bi to savijanje za nekim stolom "overtili".

Moram da kažem da je za ovakvo shvatanje politike donekle kriv i anglosaksonski juridizam koji je u politiku uvukao isuviše pravnika, a malo istoričara, psihologa i sociologa i koji pozitivistički podrazumeva da se u politici sve vrti oko nekakvih pozitivnih "činjenica". Da je tako, nijedno ljudsko oslobođenje od ropstva u istoriji nikada ne bi bilo moguće. Pravo, kao nauka, naravno, barata najviše zakonima i činjenicama, ali politika je, po definiciji, projektovani ljudski slobodni cilj u budućnosti i njega ne određuju zakoni, nego ga prate.

Zato je De Gol (dete profesora filozofije, i sam vrlo obrazovan čovek koji je itekako poštovao pravnike) ipak podsmešljivo i u šali rekao da nema ničega goreg od toga "da siromašnu, malu i nemoćnu zemlju vodi profesor prava". Referendum je, recimo, jedan od najizvornijih demokratskih fenomena, a kada ga je DeGol raspisao da pita svoj narod hoće li da ostane u Nato paktu, to raspisivanje je moglo da se tumači i kao potpuno bespravni čin, budući da je Francuska bila članica Nato ugovora. Međutim, vi u političkom smislu, da biste zadovoljili izvornu i najautentičniju demokratiju, nekada morate da napravite rez.

Ja još uvek smatram da su politički ciljevi, koji nužno ne podrazumevaju rat, u budućnosti potpuno legitimni ciljevi i da niko ljudima ne može zabraniti da ih prave. Tako i vlada RSK ima pravo da sanja o tome da se u Krajinu vrati. Istorija je pokazala da se granice pravedno i nepravedno menjaju. Za sve dođe trenutak, pa i za korekcije.

Mi jednostavno danas moramo da kažemo hrvatskoj državi da se ne igra ni sa kakvim tužbama, jer mi imamo mnogo stariji i nerazrešen problem sa jednim njenim (NDH) periodom. Mislim da Hrvatska danas ne može ništa da dokaže, prosto zato što to što ona naziva "genocidom", nema u međunarodnom značenju odlike genocida. Ali, zato ono što mi zovemo genocidom, jeste apsolutno priznat genocid koji je 1941. nad Srbima izvršen i ceo svet ga je, doduše implicitno, priznao. Uvek treba poći od toga. Nikako ne pričati o proterivanju Srba iz Krajine, a da se ova uzročna veza sa '41. godinom ne uspostavi.

Uostalom, vi moju borbu za priznanje genocida nad Srbima '41. znate. Pričala sam to po celom svetu, a kao što znate, jer ste me pratili na tom dalekom putovanju, ova tema je najviše zainteresovala naše prijatelje u Jermeniji koji su delimično već dobili priznanje za 1915. godinu, za masakr doživljen od Turaka.

Naravno, sva ova gledišta me, čak, nisu udaljila ni od nekih antifašista, hrvatskih prijatelja, koji misle kao i ja.

Prokomentarišite sve prisutniji problem Vojvodine i Statut vojvođanski.Kuda to vodi vojvođanske Srbe, a kuda ostale konfesije?

Tzv. "statut Vojvodine" je druga gnojna tačka srpske nedržavotvornosti ili njenog nedovoljnog mehanizma odbrane. Srbija je danas organizam koji izjedaju bela krvna zrnca, a limfne žlezde joj sve više otiču. Svaki zahtev za čerupanjem teritorije se posmatra kao nečije pravo, ali se pritom, niko ne pita šta je bila obaveza tih ljudi, grupa, regija itd. u odnosu na većinski narod ili, prosto, u odnosu na državu u kojoj žive. U Francuskoj bi bilo nezamislivo da se pravi neki statut Bretanje, Normandije, ili Katalonije itsl. Kod njih je pojam o državi jasan. Ja prosto mislim da našim ljudima nije tačno ni objašnjeno šta je zapravo država, šta su atributi državnosti, čemu ona služi i kako se i zašto čuva. U svetu u kome je vodeća tendencija bila da se sve države razaraju (to je koncepcija najpre Trockista, a zatim i neoliberalnih mondijalista), svi su gazili po pojmu države, dok ih viša sila u vidu velike svetske spekulativne krize koja je na pomolu, nije podsetila čemu država služi. Danas se zakleti protivnici Države u Evropi zaklinju da će upravo Država (sa svojim prerogativima) da spase populaciju od ekonomskog propadanja koje su izazvali veliki privatni dužnici. Svi sada žele da pozajme zlatnike od Države, kao opštinsku slamu... Ali, naravno, to je samo jedan aspekt države koja još uvek najbolje čuva individualna prava svojih građana. Međutim, kada je u pitanju opšti plan i opšti interes, bez države nema očuvanja kulture ili bar nema pravog očuvanja kulture. Jevrejski narod obično navodi da je vekovima bio bez države,a da je očuvao svoju kulturu. Ali, to je samo delimično tačno. Oni su zapravo očuvali veru u svoj narod, a kultura, literatura i jezik su im zavisili od naroda i država u kojima su živeli.

Miloš Crnjanski je bio optužen da je "fašista" kada je rekao da bez države nema očuvanja autentične kulture naroda. Međutim, njegov sud je potpuno tačan. Ako država, na primer, ne stane iza ćiriličnog pisma, nema ništa od njegovog očuvanja. Nikakvi privatni klubovi i društva ljubitelja ćirilice tu ništa ne mogu da poprave.

Što se Vojvodine tiče, na dan kada se ona demokratskom političkom voljom, posle dugo godina aspiracije, pripojila srpskoj državi, 25. novembra 1918. godine, ove 2008. godine nikoga iz državnog vrha republike Srbije nije bilo na proslavi toga dana u Matici Srpskoj u Novom Sadu. Ja sam na proslavu otišla kao neko čiji su preci u Vojvodini još od pre Čarnojevića, kao neko ko poznaje istoriju srpskog Vojvodstva i ko zna da ovaj deo srpske zemlje nikada nije imao i nema nikakve atribute državnosti. Došli su, naravno naučnici, kao što ste i videli, i došao je narod. Ali, naših političkih činovnika nije bilo. Znači li to da ćemo se sada opet savijati pred novim Levijatanom ?

Danas se apsolutno mora sprečiti prihvatanje ovog tzv. Statuta Vojvodine. Za to još uvek ima vremena. Ali, tu je, opet, potrebna politička borba sa istorijskim argumentima, a ne partijsko dogovaranje u skupštini Vojvodine. Sada je poslednji trenutak da se i ova amputacija još jednog organa od srpskog tela spreči i da krvotok u tom bolesnom organu proradi.

Sagledajte fatalne, nepromišljene poteze aktuelne vlasti u CG – prvo samostalnost, a onda, mada ih niko nije „vukao za rukav” i priznanje nezavisnosti KIM? Srbiji je tako zabijen još jedan nož u leđa. Kuda odlazi CG, odnosno njen narod vođen takvim političarima i kaka je njihova budućnost?

Ukratko, Crna Gora je srpska zemlja i ona će to ponovo biti. Duboko verujem da kada se izduva "primarni narcizam" jedne nove i besmislene tvorevine i kada sadašnji predsednik ove zemlje, kako se to kaže "odradi svoje", verujem da će se narod Crne Gore posle toga ponovo okrenuti Srbiji. Ustvari, sigurna sam da će na nekom sledećem glasanju u budućnosti narod u Crnoj Gori (sa svim dobronamernim ne-Srbima) ponovo izglasati prisajedinjenje Srbiji. U to duboko verujem, jer je to istorijska dugoročna nužnost. Ovo danas je samo nezreli hir i jedna neiživljena etapa male regije koja još ne vidi koliko je skupo praviti slabu i beznačajnu državu. Jedino jake države imaju smisla, kako geopolitičkog, tako i u cilju olakšanja života svojim građanima. Male i slabe države su skupe i nerentabilne. Ako hoćete, psihološkim rečima, ja bih rekla: ovo danas je samo neuspelo oceubistvo.

Kako ocenjujete trenutnu situaciju u zemlji: političku, ekonomsku, društvenu, socijalnu?

Srbija je daleko od bilo kakve stabilnosti, u isto vreme Evropa nas neće i ucenjuje nas uz neviđeno omalovažavanje, kao naroda. Današnji političari nas sve više udaljavaju od pravih i vekovnih prijatelja – bratske Rusije i uopše slovenskih naroda.

Sporazum o ekonomsko-trgovinskim olakšicama Srbije sa Rusijom, koriste mudro sve zemlje u okruženju, a kako u tom smislu, postupa Srbija? U kojoj meri koristi pomenute pogodnosti, olakšice proistekle iz sporazuma?

Ruska delegacija Gasproma ponovo je u Srbiji zbog sporazuma o gasovodu i konačnog dogovora. Ko u Srbiji i zbog čega koči realizaciju, pre svega za Srbiju, veoma bitnog posla?

Danas čitav svet više nije stabilan, zaljuljao se zbog nove finansijske krize (koja je na pomolu i koja će se samo produbljivati do 2012. godine), a kamoli naša, sve manja Srbijica. Niko više nije siguran, osim par zemalja koje imaju velike federalne rezerve zlata ili koje imaju naftu i gas. Kina, iz koje sam upravo (posle već šestog putovanja) došla odbila je da se posveti saniranju kraha američkih banaka. Konfučijanski duh odlučio je da velike spremljene sume novca ne da Americi i njenim spekulativnim gubicima, već da to upotrebi za ozdravljenje svog privrednog rasta koji će zbog USA krize sa 11 – pasti na 8 odsto.

U 10 tačaka mera koje treba preduzeti za izlazak iz kraha, a koje objavljuje «Renmin Ribao», Kina sa 586 milijardi dolara (4000 milijardi juana) do kraja 2010, predviđa borbu protiv stagnacije svog izvoza, izazvane USA krizom. Kao prioritet postavlja poboljšanje uslova života svojih seljaka, podizanje socijalne pomoći, izgradnju puteva, zdravstvo i školstvo. Kada sredi ljudska prava svojih građana (a ukinuće, kako Kinezi kažu, smrtnu kaznu pre nego što to uradi Amerika), ona će pokušati da postavi na noge jedan sasvim drugačiji tip saradnje među zemljama. Na pomolu je jedan novi, možda pravedniji svet. Kriza je Kinu još više učvrstila u njenoj socijalnoj solidarnosti i u viziji jednog drugačijeg sveta koji na drugačiji način sarađuje u zajednici BRIK (Brazil, Rusija, Indija i Kina) i u "Šangajskoj saradnji". Njih više ne zanima taj agresivni, osvajački kapitalizam koji drugima nameće svoje kulturne (odnosno nekulturne) obrasce, njih zanima saradnja zasnovana na razmeni i nečemu drugom. Te zemlje, će se, po mom mišljenju, spasti.

Zatim, Srbija ima prirodni i spontani savez sa Rusijim koji može da joj pomogne u svim oblastima. Naš interes je uzajamni. Narod u Srbiji ne zna koliko se jedna Francuska, recimo, trudi da sačuva bilateralne odnose sa Rusijom, odnose koji nemaju veze sa Briselom, niti briselskim naređenjima. Ovo se ogleda u potražnji gasa, u industrijskoj i vojnoj razmeni. Francuska se trudi i upinje, a mi sve to dobijamo lako i onda glumimo neku matematičku racionalnost, tobože nije to ta cena, jeste ta cena i slično... Naši su političari, tobože, toliko naivni da od 2000. godine ne znaju da se u cenu međunarodnih kupoprodaja ne ubrajaju samo "ekonomsko-tržišni" momenti, već i hapšenja, izručivanja sudu kao i sve drugo što su do sada činili. A u trenutku sporazuma sa Rusima, tobože, u čistoj matematici, oni računaju da nas Rusi tržišno ne prevare. Jaka im je ta tržišna računica, samo ne znam u koju jednačinu treba da ubrojimo sve "vantržišne usluge" koje su naše vlasti učinile sa popustom velike poniznosti i sa povoljnom kamatom u proteklih osam godina. To smo zaboravili. Ako već u ekonomiji sa političkim zapadom činite ustupke koji nisu tržišne ili finansijske, već isključivo političke prirode, onda to treba univerzalizovati i na Rusiju, pogotovo što mi od Rusije imamo neku realnu pomoć, naročito u ovom trenutku.

Na isti način vidite danas u srpskim medijima sve one koji su kao najobičniji službenici odrađivali posao za MMF i njegova slepa naređenja, kako odjednom, tobože, kritikuju MMF i njegovu "nepromišljenu politiku". Njima se sada daje prostor u medijima da kritikuju ono što su sami radili. Zemlja koja na ovaj način, medijski i na silu gura u rehabilitaciju mediokritete koji na vreme nisu mislili (ili prosto nisu imali kapacitet da misle) jeste zemlja koja nema nikakav prostor slobode, budući da se ti isti bivši službenici propale USA politike ustvari samo dalje rehabilituju od strane istih službi, kako bi još u nečemu poslužili svrsi. To znači da ucenama i glupostima još nije kraj. Kada je kraj, Amerika svoje propale eksperte pusti niz vodu, kako se to kolokvijalno kaže, a kada još nije kraj, onda im da zadatak da pričaju obrnutu priču i da sami sebe poriču. Tako ih čuva za još neke akcije pljačkanja siromašnih zemalja. Sreća je jedino u tome što te najveće svetske organizacije koje je vodila spekulativna severno- američka finansijska politika, te velike lešinare i glodare danas napušta sama božja milost, jer je njihovoj spekulaciji došao empirijski kraj.

Ukratko, za Srbiju je, naravno, spas što veći broj čvršćih ugovora sa Rusijom, a zatim i što veće učešće u novim organizacijama zemalja koje se stvaraju na novim osnovama. Upravo govorim o BRIKU i što da ne, možda i "Šangajskoj organizaciji saradnje". Nismo ni mi tako daleko na globusu.

Što se Evrope tiče, koju ja istorijski volim, o kojoj sam mnogo pisala i kojoj, najzad, pripadam kao srpsko-francuski državljanin, moramo shvatiti da je njeno zdravlje danas načeto. Ili bolje reći, zdravlje Unije kao američke ispostave je ozbiljno načeto, a zdravlje prave velike Evrope još odoleva. U proameričkoj Evropi nema više nijednog umnog čoveka, nijednog ideologa. Niko više nema nikakve ideje o zdravlju, moralu, smislu života. Jedino pitanje koje se postavlja je: how much (koliko košta) ? Pitanje Zašto? pretvorilo se u pitanje Kako , a ono se dalje pretvorilo isključivo u pitanje: koliko ? To je završni stupanj degeneracije utilitarističke misli.

Još je Ibn Haldun, arapski mislilac u 14. veku tvrdio da svaki politički režim traje oko tri generacije, tj. oko sto godina, dok potomci najsmelijih ne degenerišu i ne postanu "mekušci". E, pa Evropa je sada u stadijumu potpunog "mekušca" u svakom, intelektualnom, moralnom, ekonomskom i seksualnom smislu. Po njoj gamižu besmilene parazitske egzistencije, ljudi potrošači pretvoreni u robove koje vodi stotinak beskrupuloznih bankara u, kako su to još stari Grci opisali, plutokratijskoj oligarhiji, tj. manjini koja se lažno predstavlja kao većina.

Možda će tek svetska kriza koja najavljuje prelazak na jedan drugačiji oblik manje egoističnog života ove crve izbaciti iz čaure prezrele i opale voćke. Ali, kriza će se osetiti svuda. 30 000 radnih mesta biće ukinuto u Francuskoj samo u 2009. godini. Nezaposlenost i siromaštvo rastu.

Zato Srbija treba da bude mudra. Nikakava žurba svrstavanja, ako smo teritorijalno razdrobljeni, danas nam nije nužna. Ali, mi i pored toga možemo da usvojimo neke evropske antikorupcijske zakone. Više nego svrstavanje u Uniju bez Kosova i Vojvodine, nama su potrebni dobri bilateralni odnosi sa svakom pojedinačnom zemljom Evrope, kakve ima, recimo, Francuska sa Rusijom, nezavisno od Brisela, a posebno sa zemljama koje nisu priznale Kosovo. Potrebni su nam, takođe, svi narodi i sve organizacije u svetu, pogotovo nove, multipolarne strukture.

Kosmet kao da je za naše političare već stavljen u „ad akta”. Zatvaraju se oči pred iseljavanjem Srba. U Norvešku masovno se iseljavaju Srbi iz metohijskih mesta: Hoče, Parteža, Pasjana, okoline Gnjilana, Cernice. Nezvanično se već govori o stotinama iseljenih porodica, a zvanično se ćuti. Naši ljudi u Metohiji kažu da su prepušteni sami sebi.

Poslednji trenutak da se rešava pitanje Kosova i Metohije bio je između 2001. i 2002. godine, odmah posle smene vlasti. Sve je trebalo početi tada, a ne čekati 2006. godinu. Ne zna se zašto to nove vlasti nisu započele onda kada su imale najveći svetski kredit i kada su bile politički podržane od strane čitavog zapada. Zašto su čekali toliko vremena ? Rečeno im je: samo neka padne Milošević, pa će demokratski biti rešen problem Kosova. I tzv. "ruska inicijativa za Balkan" koja je predložena negde otprilike u to vreme (a koja je trebalo da bude jedna vrsta male Jalte o balkanskim granicama, gde bi se proglasilo nemenjanje istih, od strane naše zemlje) zbog pritiska Amerike, bila je odbijena. Mislim da su je čak države u okruženju prihvatile, a da ju je jedino tadašnja Jugoslavija ignorisala. To su sve stvari koje ostaju nerasvetljene.

Ovaj patriotski poslednji "kosovski zamah" počeo je kasno od strane novih vlasti. Danas naši političari na temu Kosova uglavnom dobro govore, sve do ministra spoljnih poslova, diplomatska ofanziva deluje jako dobro. Ali, u politici je važno razlikovati dve stvari, odnosno dve faze: jezik koji se govori dok on još može da promeni stvarnost i onaj koji se govori onda kada on već ima samo verbalnu ili terapijsku ulogu. Sve što je o tzv. Nato državi rečeno posle 2006. više nema nikakvog dejstva i spada u taj govor "žal za mladost".

A da podsetim one koji su zaboravili, zvanična vlast potpuno složno je govorila o "Nato- atlantskim integracijama" sve do 2006. godine, tek tada taj govor u jednom delu vlasti, pre svega u stranci tadašnjeg premijera malo splašnjava. Čim je počela izgradnja Bonstila, trebalo je govoriti o Nato državi . Mi iz srpskog rasejanja odmah smo o tome govorili. Ali, u Srbiji je sve došlo kasno, kao da je neki ritam nemoći i nečinjenja namerno i unapred uslovljen i dogovoren.

Šta sada očekujemo? Pozivanje na međunarodno pravo je jedino što nam je ostalo, ali to je kasno probuđena uspavana lepotica.

Sama Rusija tvrdi da između njenog priznavanja Osetije i Abhazije i daljeg principijelnog stava o nepriznavanju lažne države Kosovo, nema protivrečnosti. Nema protivrečnosti, kaže Rusija, jer za njih međunarodno pravo ionako ne postoji od vremena raspada Sovjetskog saveza.

Što se mene tiče, ja mislim da u praksi međunarodno pravo nije nikada, nažalost, ni postojalo. Ono je uvek bilo samo norma i univerzitetski predmet. Bili ste sa mnom u Nagorno Karabahu, videli ste da nas Jermeni u borbi za Kosovo od početka podržavaju, a da istovremeno traže priznanje Karabaha. I ljudi iz Pridnjestrovlja su nam rekli to isto. Oni su za srpsko Kosovo, ali su za nezavisno Pridnjestrovlje. Tako da ta priča o nekom jasnom logičkom preslikavanju analoških prava, ako ne uzmemo u obzir prošlosti i istoriju određenih konflikata, ustvari nema nikakav smisao, svaki slučaj, u suštini, jeste poseban.

Ali, ta priča o nekoj univerzalnosti mora normativno da se priča, jer je to formalno pravilo igre, a u međuvremenu se merka i odmerava politička empirijska sila, u međuvremenu pokušavamo da pridodamo poneki tas nečijoj sili ili da se za nju uhvatimo, kako bismo promenili sudbinu. Ali, da smo to radili 2001. možda bismo u realnom vremenu i uspeli.

Ako je državi Srbiji zaista stalo do Kosova i Metohije, ona treba hitno da izmesti što veći broj svojih kancelarija u pokrajinu. I čista simbolika je psihološki važna. Jednom me je prijatelj iz Italije pitao: zašto nema vaših zastava na KIM, a albanske se svuda agresivno vijore? Treba narediti svakoj srpskoj kući da digne srpsku zastavu, kao što to rade Albanci. Teško je, ali hrabrost treba podsticati, i kada najhrabriji krenu, više se niko neće plašiti. Ministarstvo za dijasporu, to govorim već deset godina, još od vremena kad smo imali samo ideju ministarstva, mora da otvori veliku kancelariju na Kosovu, tamo gde može, ako treba i pored Pećke patrijaršije. Ne može se braniti zemlja koju gledate samo na salonskim geografskim kartama.

Što se tiče našeg doprinosa Srba sveta – Kosovu, kao što znate od vraćenih para fonda srpske dijaspore u koji su uplaćivale Švajcarska, Francuska, Nemačka, Austrija i Rusija, prema našoj zajedničkoj odluci, oko 200 000 evra biće dato, samo u prvom potezu, kao pomoć Kosovu i Metohiji.

Da li Srbija ima nacionalni plan? Šta je, prema vašem mišljenju nacionalni program i šta on mora da sadrži? Zašto Srbija nema nacionalni program i da li ga je i kada imala? Ko je krivac?

Kome je u interesu da Srbija luta bez cilja i pravca? Čija bi vodilja bio baš taj nacionalni program, bez kojeg ne može da funkcioniše ni jedna stabilna, ozbiljna država u svetu? Da li imamo ljude, stručnjake, našu naučnu, političku, kulturnu intelektualnu elitu koja bi se poduhvatila takvog posla ili je za sve kasno?

Iz svega što sam rekla sledi da Srbija danas nema nikakvo Načertanije. Nacionalni plan se pravi za pedeset godina unapred i sve ozbiljnije zemlje sveta projektuju ga u toj vremenskoj distanci. To je upravo ona suštinska uloga politike kao konsenzusne projekcije u budućnost o kojoj sam govorila. Mi trenutno u Srbiji nemamo nacionalni plan za period duži od dve godine unapred.

Zatim, kao još uvek partitokratijska država (još 2003. u listu Politika napisala sam: Srbija ulazi u 4. francusku Republiku, a to znači u potpuni partijski proizvoljni haos), mi nemamo ni trajne institucije, jer čak i one koje smo nekako napravili nisu trajne, odnosno, postoji veliki rizik da ih neka buduća vlast opet razruši. To je rizik svih partitokratijskih vladavina. Kod nas nije shvaćena čak ni reč "funkcioner", koja zapravo znači raditi za državu, tj. za opšti interes. Ovde se govori o "visokim partijskim funkcionerima", što znači da niko ustvari ni neradi za opšti interes. Vlada pojmovna zbrka , neznanje i otimačina.

U ovoj zemlji upravljaju samo partije i partijski funkcioneri koji se unedogled smenjuju (pogledajte kako šalju ljude u diplomatiju: nikad dosta, istog čoveka sa funkcije na funkciju, pa u pet zemalja, samo da drži Partiji mesto; to ni komunisti nisu radili, tamo bi jednom pao i gotovo, a ovde se samo vrte u krug), u takvoj zemlji nemoguće je napraviti nacionalni i državni plan. Prosto, nema ko da ga usvoji. On je možda već napravljen, osmislili su ga brojni umni ljudi u Srbiji i van Srbije, u matici i u rasejanju, najobrazovaniji i najčasniji ljudi, koji, na sreću, ipak postoje. Ali, dokle god sve naše javne rasprave budu imale samo fiktivni karakter (par tribina u novinama i slično), dokle god najobrazovaniji ljudi iz rasejanja budu imali samo "savetodavni" karakter, a neki partijski žutokljunci se budu pitali za mišljenje koje nemaju i nemaju preduslove da ga imaju, dokle god naše političke stranke budu dužne tajkunima za pružene usluge (a još su veoma dužne), dotle neće biti nikakvog nacionalnog programa u Srbiji.

Kada je u pitanju nacionalni program, francuska istorijska definicija "zejedničke sudbine" (ako treba i sa različitim narodima, jer čistoća krvi ovde nije bitna) je u tom pogledu još uvek najbolja odrednica. Znak da neka država počinje da pravi i ostvaruje opštenacionalni program nisu samo javne rasprave, već je to momenat kada vanpartijske ličnosti dobiju u državi značajna mesta. Nama je potrebna i neka vrsta Senata sastavljena od umnih ljudi koji bi bio dodatna društvena kontrola skupštinskih odluka (a ne da se, recimo, svaka današnja neobavezujuća odluka SANU doživljava kao "nacionalistička ").

Mi to još uvek ništa nemamo, a tek to će biti prvi signal da pravimo neki nacionalni konsenzus.

Šta prvo treba rešavati? Ima li nade za srpski narod?

Nade ima za svaki narod, iako novozavetno Hrišćanstvo ne spasava narode, već samo pojedince. Ali, mi ćemo u periodu koji dolazi ući u obnovu naroda i nacija, jer je na pomolu jedan novi i drugačiji svet, svet čije je rađanje upravo uzrokovala sadašnja globalna finansijska kriza. Pročitajte knjigu Žaka Sapira : Novi 21. vek- od američke ere do povratka nacijama (2008).

Možda je to starogrčka, možda Morova, možda Rusoova, Sen Simonova, a možda prosto novozavetna Utopija na pomolu. Čist ekonomski i uopšte egoizam pojedinca više neće biti jedina preporuka opšteg blagostanja, kako su verovali Hobs ili Adam Smit .

Ljudi će morati ponovo da se obrazuju, ponovo da upoznaju sebe i druge, da vežbaju i žive novi altruizam, a ne da upražnjavaju samo monopolističku ekonomiju i ratove.

Probudiće se možda i kod nas neki novi prosvetitelj, neki Rastko Nemanjić. Nešto će se, svakako, promeniti. Valjda ćemo u tom budućem orkestru nacija preživeti makar kao violina sa slomljenom žicom, ali koja ipak pokušava d a učestvuje u Simfoniji. Ja bih sada rekla nasuprot Dvoržaku: u Simfoniji ponovo rađajućeg, staroga deontološkog sveta.

(Razgovarala Biljana Živković)

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner