Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Prvi novovekovni program svesrpskog državnog ujedinjenja
Kuda ide Srbija

Prvi novovekovni program svesrpskog državnog ujedinjenja

PDF Štampa El. pošta
Vladislav B. Sotirović   
ponedeljak, 01. decembar 2008.
Srpski narod je krajem 18. i početkom 19. veka bio politički podeljen državnom granicom između Habzburške monarhije i Otomanskog carstva, dok se u verskom pogledu, prema Vuku Stefanoviću Karadžiću, delio na pravoslavne, muslimanske i rimokatoličke vernike (što ne znači da je Vuk smatrao da su svi južnoslovenski pravoslavci, muslimani i rimokatolici bili etnički Srbi). Početak 19. veka predstavlja jednu od najvažnijih prekretnica u istoriji Srba jer upravo u tom vremenskom periodu, koji se obično naziva Srpskom revolucijom (Prvi i Drugi srpski ustanak 1804–1815), rađa se moderna Srbija i počinje moderna istorija srpskog naroda, koji postaje nacija jer je uspeo da obnovi svoju državnost i u isto vreme počeo da stvara političke planove o oslobođenju i državnom ujedinjenju vaskolikog srpstva u jugoistočnoj Evropi. Neosporna je činjenica da moderna srpska istorija počinje upravo sa Prvim srpskim ustankom kada su Srbi iz Beogradskog pašaluka nakon trista pedeset godina života pod turskom vlašću (od 1459) ustali sa oružjem u rukama protiv svojih gospodara. Ovaj ustanak je ujedno bio i najslavniji, najveći i najvažniji ustanak srpskog naroda protiv svojih stranih gospodara u čitavoj istoriji Srba. Bitno je napomenuti da je ovaj istorijski događaj bio od velikog značaja ne samo za Srbe koji su živeli na prostoru Beogradskog pašaluka već i za sve one Srbe koji su naseljavali okolne turske pašaluke i prostore Austrije, a koji su pokazivali veliki interes za sudbinu srpskih ustanika i ostvarivanje njihovih nacionalnih ideala. Drugim rečima, svi Srbi bilo sa prostora Turske ili Austrije su shvatili ustanak kao početak istorijskog procesa narodnog oslobođenja i političkog ujedinjenja u okvirima jedinstvene nacionalne države.

Stevan Stratimirović, srpski mitropolit u Sremskim Karlovcima od 1790. do 1836. i glava Srpske crkve u Habzburškoj monarhiji, bio je jedan od onih Srba koji su se borili za nacionalnu slobodu, nezavisnost i ujedinjenje. Njegov najznačajniji i najuticajniji politički spis koji se odnosi na nacionalnu emancipaciju i političko ujedinjenje srpstva je Memorandum, napisan u junu 1804. Njegova najbitnija politička ideja iz Memoranduma – da svi Srbi žive u jednoj nacionalnoj državi – jeste faktički ostvarena jedan vek kasnije stvaranjem Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je proglašena 1. decembra 1918. i preimenovana u Kraljevinu Jugoslaviju 1929. U ovoj državi je živela skoro čitava populacija srpskog naroda zajedno sa skoro svim Hrvatima i Slovencima. Možemo slobodno reći da je ovaj Stratimirovićev Memorandum ujedno i prvi novovekovni politički program svesrpskog državnog ujedinjenja.

Poslednje dve decenije 18. veka predstavljaju period srpskog nacionalnog preporoda – epohu u kojoj se učvršćivala nacionalna svest. Bitno je istaći da su politički, ekonomski i kulturno razvijeniji i napredniji Srbi iz Austrijske carevine imali izvanredan uticaj na svoje sunarodnike koji su se nalazili pod vlašću turskih gospodara. Tako je, na primer, nacionalno-politička ideologija koja je nastala u krugovima verske inteligencije u Srba na prostorima Južne Ugarske (današnja Vojvodina) imala ogromnog uticaja na Srbe sa prostora Beogradskog pašaluka i širila se uglavnom preko crkvene propagande. Uloga Srpske pravoslavne crkve u stvaranju nacionalnog i kulturnog identiteta kod Srba za vreme turske vlasti, kao i njen doprinos nacionalnom oslobođenju, jeste neosporan i od neprocenljive je vrednosti. U isto to vreme, Srpska pravoslavna crkva je poistovećivala sudbinu srpskog naroda sa svojom sopstvenom sudbinom, stvarajući uverenje u narodu da je upravo njegova nacionalna crkva jedini i najbolji čuvar nacionalnih karakteristika, narodnih običaja, istorijskog predanja i duhovne kulture. Organizacije Srpske pravoslavne crkve na prostorima Habzburške monarhije i Otomanskog carstva su bile u tesnoj vezi sa Ruskom pravoslavnom crkvom i stajale su pod njenim neposrednim uticajem. Ruski kulturni i verski uticaj na “austrijske” i “turske” Srbe je shodno tome bio veoma visok i to naročito u domenu srpskog književnog jezika. Srpski mitropolit u Sremskim Karlovcima je predstavljao glavnu vezu između Patrijaršije u Moskvi i srpskih pravoslavnih vernika na Balkanu.

Vodeći i ujedno najuticajniji predstavnik Mitropolije u Sremskim Karlovcima je bio njen poglavar – mitropolit Stevan Stratimirović, koga nisu samo interesovali poslovi oko crkve. Nacionalni problemi srpskog naroda su okupirali njegove misli još pre izbijanja Prvog srpskog ustanka. Tako je, na primer, Stratimirović, preokupiran problemima srpskog oslobođenja i nacionalnog ujedinjenja, napisao 1. jula 1786. godine pismo adresirano na habzburškog cara Josifa II u kome iznosi svoj lični predlog kako bi se srpski nacionalni problemi unutar Turskog carstva mogli najbolje rešiti, predlažući austrijskom caru da njegova vojska interveniše protiv Turaka i oslobodi Srbe u Beogradskom pašaluku. U tom trenutku je Stevan Stratimirović faktički postao predstavnik svih Srba kako onih u Austriji, tako i onih u Turskoj na carskom dvoru u Beču. On je u svakom slučaju bio veoma dobro informisan o Srbima iz Turske jer je održavao stalne veze sa dobro poznatim predstavnicima Srpske crkve i narodnim vođama Srba južno od Save i Dunava. Stratimirović je, na primer, imao veoma dugačak i iscrpan razgovor u Sremskim Karlovcima sa srpskim emigrantima iz Turske kada se raspravljalo o pitanju autonomije i samouprave za Srbiju u okvirima Otomanske carevine. Ovaj razgovor o “srpskom pitanju” je održan neposredno pre završetka Austro-turskog rata 1791. i postao je osnova za strukturu Stratimirovićevog Memoranduma iz 1804.

Sa ruskim prodiranjem prema Dunavu i Konstantinopolju rasla je i popularnost carske Rusije i njene pravoslavne vladajuće dinastije naročito među pravoslavnim Srbima, ali i Bugarima, Rumunima, pa i Grcima u jugoistočnoj Evropi. Rusko-turski sukob u 18. veku je učvrstio među Srbima ideju da je Rusija glavni branilac pravoslavnog hrišćanstva i jedini istinski i pouzdani zaštitnik pravoslavnih vernika. Može se sa sigurnošću zaključiti da je u godini nastanka Stratimirovićevog Memoranduma ruski uticaj definitivno prevagnuo nad austrijskim uticajem kako među Srbima, tako i kod drugih pravoslavnih naroda koji su živeli u Otomanskoj carevini. Rusko vojno-političko približavanje srpskim etničkim granicama na prostoru jugoistočne Evrope je direktno uticalo na Stratimirovića da napiše svoj Memorandum u kome je zagovarao ideju o ruskom protektoratu nad svim balkanskim pravoslavnim hrišćanima onako kako je to bilo predviđeno Grčkim projektom ruske carice Katarine Velike, koja je 1782. predložila austrijskom imperatoru Josifu II da pravoslavne zemlje Besarabija, Moldavija i Vlaška budu ujedinjene u nezavisnu državu Dakiju pod ruskim protektoratom. Takođe je predviđeno da se obnovi Grčko, tj. Vizantijsko carstvo sa Konstantinopoljem kao glavnim gradom na području istočnog Balkana koje bi bilo kao i u prethodnom slučaju pod ruskom patronažom. Ostatak Balkana, tj. njegov zapadni deo, nalazio bi se pod austrijskim uticajem. Shodno tome, glavni cilj Stratimirovićevog Memoranduma bio je u tome da ubedi ruskog cara da proširi ruski protektorat i nad ujedinjenom autonomnom Srbijom, tj. da u neku ruku izmeni Grčki projekat carice Katarine Velike u srpsku korist. Stratimirović je bio ubeđen da se nedavni primer proširenja ruskog protektorata nad autonomnim oblastima nastanjenim pravoslavnim življem u Turskoj, tj. nad jonskim ostrvima (Kitira, Lefkada, Kefalonija, Zakintos i Itaka) 1799. može primeniti i u srpskom slučaju.

Stratimirović se još pre izbijanja Prvog srpskog ustanka zanosio mišlju o oslobođenju i ujedinjenju “austrijskih” i “turskih” Srba u jednu nacionalnu državnu organizaciju. Njegove političke ideje o srpskom, pa čak i o južnoslovenskom oslobođenju i obnovi srpske i južnoslovenske srednjovekovne državnosti su bile izražene od Stratimirovićevog poslanika arhimandrita Arsenija Gagovića ruskom caru u Sankt Petersburgu 2. novembra 1803. Gagović je, sledeći instrukcije karlovačkog mitropolita, predložio Aleksandru I Romanovu da Rusija pomogne oslobođenje i političko ujedinjenje Južnih Slovena u Slovenskosrpsko carstvo. Gagović je tom prilikom tražio takođe i da jedan ruski veliki knez bude imenovan od ruskog cara za imperatora ove svejužnoslovenske carevine.

Ukoliko govorimo o diplomatskoj aktivnosti karlovačkog mitropolita, moramo dati odgovor na glavno pitanje: zašto je Stratimirović video baš u Rusiji jedinog mogućeg i istinskog oslobodioca i vojno-političkog zaštitnika srpskog naroda, pa čak i svih Južnih Slovena? Jasno je da je Stratimirović smatrao da je Rusija jedina evropska država sa iskrenim željama i simpatijama prema Južnim Slovenima, a posebno prema pravoslavnim Srbima. Činjenica je da je glavni zagovornik ovakvog mišljenja među Srbima bilo srpsko pravoslavno sveštenstvo čiji je poglavar u Austriji bio upravo Stevan Stratimirović. Carska Rusija kao pravoslavna država i zemlja sa najbrojnijom slovenskom populacijom na svetu je sve više i više skretala na sebe pažnju duhovno-svetovnog vođstva srpskog naroda za vreme austrijskog i turskog vladanja njime. Tako se dogodilo da je upravo Srpska pravoslavna crkva, kao duhovno-svetovni upravitelj i vođa Srba, od kraja 17. veka smatrala i verovala da samo ruski pravoslavni Romanovi mogu biti oslobodioci srpstva, pa i južnoslovenstva, a posebno njegovog pravoslavnog dela. Srpsko pravoslavno sveštenstvo je ujedno prihvatalo i podržavalo panslavističku politiku Romanovih, koja je bila zvanični putokaz za rusku spoljnu politiku u Evropi.

Srpska pravoslavna crkva se još više oslanjala na Rusiju tokom 18. veka kada se usled austrijskih vojnih pobeda nad Turskom značajno pojačao uticaj rimokatoličke crkve na Balkanu praćen politikom germanizacije od austrijskih zvaničnika. Srpsko sveštenstvo je u nameri da spreči dalje širenje i predominantnost rimokatoličkog uticaja i germanstva u regionu nastojalo da ubedi ruske vlasti da uzmu sve južnoslovenske stanovnike jugoistočne Evrope u svoju zaštitu. Tako je kao posledica sveobuhvatne i dobro smišljene propagande srpskog sveštenstva u rusku korist ugled ruskog cara, dinastije i dvora u očima Srba značajno porastao krajem 18. i početkom 19. veka. Istorijska uloga pravoslavlja i jezika su uvek bili posebno isticani u ovoj proruskoj propagandi srpskog sveštenstva, kao i srpskih svetovnih rusofila. Od svih Srba i srpskih zemalja u 18. veku verovatno su crnogorski Srbi predvođeni crnogorskim vladikom bili najprivrženiji Rusiji i Rusima bez čije materijalne pomoći bi teško opstali u planinama Crne Gore. Jasno je da je pravoslavno hrišćanstvo postalo za većinu Srba glavni nacionalni simbol i identitet u narodnoj borbi protiv muslimanskih osmanskih gospodara i rimokatoličkih austrijskih vladara. Mit i tradicija pravoslavlja su na prelazu iz 18. u 19. vek postali najjači instrument u rukama srpskog sveštenstva u njegovoj borbi protiv austrijske i rimokatoličke političko-versko-kulturne dominacije na Balkanu. Srpska crkvena hijerarhija je u isto vreme pozdravljala ruski koncept o ujedinjenim pravoslavnim narodima (Slavia orthodoxa) kao glavni korak ka ostvarivanju ruske politike panslavizma.

Stratimirovićev Memorandum upućen ruskom caru predstavlja najraniji politički program o srpskom oslobođenju i nacionalnom ujedinjenju u novijoj istoriji srpske političke misli. Karlovački mitropolit je dobro shvatio da se “turski” Srbi ne mogu osloboditi sopstvenim snagama boreći se sami protiv znatno nadmoćnijeg Otomanskog carstva. Mitropolit je bio dubokog ubeđenja da je od svih velikih i moćnih evropskih sila pravoslavna Rusija bila jedini prirodni saveznik Srba i da jedino Rusija može postati iskreni patron Srba u njihovoj borbi za nacionalno oslobođenje i ujedinjenje. Imajući ovo na umu, karlovački mitropolit je poslao svoj Memorandum ruskom caru Aleksandru I Romanovu. Stratimirovićevi politički planovi su bili neosporno animirani vizijom ujedinjene države srpskog naroda pod ruskim protektoratom u okviru Turske. Karlovački mitropolit se zalagao za ostvarenje ideje autonomne ujedinjene Srbije pod otomanskim sizerenstvom, ali upravljanom od ruskog velikog kneza ili vicekralja. Stratimirovićev Memorandum, ili kako se drugačije naziva Plan za srpsko oslobođenje, predao je ruskom ministru spoljnih poslova knezu Adamu Čartoriskom u junu 1804. hercegovački arhimandrit Arsenije Gagović, koji je tada bio pravoslavni kapelan u ruskoj ambasadi u Beču.

U prvom poglavlju teksta Memoranduma je elaborirana trenutna politička situacija na evropskom kontinentu. Stratimirović je na ovom mestu zaključio da je jedino Rusija bila istinski snažna nezavisna pravoslavno-hrišćanska država u čitavom svetu. Međutim, prema Stratimiroviću, Evropljani su gledali na Rusiju kao na azijatsku zemlju, kao što je to bio slučaj na primer sa Poljacima koji su delili takvo mišljenje iako su pripadali slovenskoj zajednici naroda. Karlovački mitropolit je ovakav negativan stav Poljaka prema slovenskoj Rusiji i pravoslavlju objašnjavao snažnim uticajem rimokatoličke propagande, a naročito radom rimokatoličkog jezuitskog reda u Poljskoj, čiji je krajnji cilj i bio upravo da se bori protiv pravoslavlja na čitavom prostoru Evrope.

U drugom odeljku svog Memoranduma Stratimirović je prostudirao problematiku oslobađanja Balkana od otomanske političke vlasti. On se pozvao na Plan o obnavljanju Grčkog carstva, odnosno oslobađanje većeg dela pravoslavnih hrišćana, koji je pripremila ruska carica Katarina Velika 1782. Suština ovog caričinog projekta se sastojala u tome da je većina pravoslavnih stanovnika Balkana trebalo da bude uključena u obnovljeno Vizantijsko carstvo sa Konstantinopoljem kao glavnim gradom kojim bi upravljao jedan od ruskih velikih kneževa sa titulom imperatora. Ipak, Stratimirovićevo duboko ubeđenje je bilo da bi ruski uticaj u ovom carstvu postepeno opadao usled protivruskih aktivnosti Grka, koji nisu nikada bili iskreni simpatizeri Rusa, ruske države i ruske dinastije. Karlovački mitropolit je došao do zaključka da bi ruski savez sa prevrtljivim Grcima imao katastrofalne posledice za rusku politiku i ruske interese na Balkanu. Stoga je Stratimirović pred ruskim vlastima branio ideju da su na Balkanu u stvari Srbi jedini narod koji iskreno voli Ruse i želi da bude sa njima saveznik i koji nikada neće izdati ruske interese i dinastiju. Uzimajući ovu činjenicu u obzir, Stratimirović je zaključio da bi Rusija imala znatno veće koristi u svojoj balkanskoj politici ukoliko bi pomogla Srbima da obnove svoju državnost jer bi ujedinjena srpska država uvek bila sigurniji i postojaniji saveznik Rusima, nego obnovljeno grčko Vizantijsko carstvo. Konačno, u nameri da pridobije ruske vlasti za realizaciju svog političkog programa, Stratimirović je tvrdio da je obnova srpske države na Balkanu pod ruskim protektoratom osnovni preduslov za ostvarivanje ruske spoljne politike u ovom delu sveta, a koja je imala glavni strateški zadatak da uspostavi rusku političko-ekonomsku kontrolu nad crnomorskim primorjem i Trakijom. Obnovljena srpska država pod ruskom patronažom bi faktički u ovom slučaju imala zadatak da spreči dalje širenje austrijskog, germanskog i rimokatoličkog uticaja sa zapada na rusku interesnu sferu oko Bosfora i Dardanela. Dakle, Srbija treba da bude antemurale pravoslavlja, slovenstva i ruske balkanske politike.

U trećem delu Memoranduma njegov autor se bavio problemom unutrašnje dekompozicije Otomanskog carstva. Mitropolit je primetio da u svim turskim provincijama u Evropi vlada anarhija i bezvlašće, dok su svi upravnici turskih provincija (paše) u Evropi postali faktički politički nezavisni od centralnih vlasti u Stambolu. To je sve ukazivalo na zaključak da je evropski deo Carstva bio u nepovratnom procesu decentralizacije, regionalno-provincijskog separatizma i unutrašnjeg rasula upravnog sistema turskih vlasti. Shodno tome, na početku 19. veka stvorili su se svi uslovi za obnovu srpske polunezavisne države na Balkanu, ali se to moglo postići samo uz diplomatsku pomoć Rusije Srbima.

U poslednjem, četvrtom, odeljku Memoranduma mitropolit je predložio ruskim vlastima stvaranje srpske tributarne države pod nominalnom vlašću turskog sultana. Državno-politički odnosi između novoosnovane srpske države i Otomanskog carstva bi trebalo da budu isti onakvi kakvi su postojali u to vreme između na jednoj strani vazalnih država Dubrovačke republike i Republike Jonskih Ostrva, i na drugoj strani Turske. Slično kao i Republika Jonskih Ostrva i tributarna Srbija bi se našla pod ruskim vojno-političkim protektoratom. Konačno, nakon uspostavljanja srpske vazalno-tributarne države turski sultan bi dobio izvesne teritorijalne kompenzacije od ruskog cara u Aziji.

Stratimirovićev koncept obnovljene srpske nacionalne države (koji se može nazvati Serbia rediviva) predstavljen u njegovom Memorandumu se u osnovi zasnivao na ideji da svi Srbi kako oni iz Turske, tako i oni iz Austrije, treba da se nađu u njoj. Na osnovu ovakve ideje o rešavanju srpskog nacionalnog pitanja, prema mitropolitovom mišljenju, sledeće teritorije iz Austrije naseljene Srbima bi takođe trebalo da budu uključene u ujedinjenu autonomno-tributarnu Srbiju kao državu srpskog naroda, koju je sam Stratimirović nazvao Slovenskosrpskom državom (Slavenoserpsko gosudarstvo): 1) Bokokotorski zaliv sa gradom Kotorom, 2) delovi Dalmacije i Hrvatske istočno od reke Une, reke Krke i grada Šibenika, 3) teritorija između reke Dunava, reke Save i reke Vuke, i konačno 4) veći deo Slavonije.

Stratimirovićeva Serbia rediviva bi se takođe sastojala i od sledećih, prema njegovom mišljenju, istorijsko-etničkih srpskih zemalja koje su tada pripadale Otomanskom carstvu: 1) Beogradskog pašaluka (od reka Save i Dunava na severu do reke Zapadne Morave na jugu i od reke Drine na zapadu do reke Timoka na istoku), 2) Bosne i Hercegovine, 3) Crne Gore, 4) Kosova i Metohije (sa gradovima: Peć, Đakovica, Banja, Priština, Prizren, Vučitrn, Mitrovica i Zvečan) i 5) severozapadni deo današnje Bugarske sa gradom Vidinom i njegovom okolinom i rekom Lom. Ipak, Stratimirović je takođe pomenuo i sledeće teritorije naseljene Srbima koje bi se imale smatrati kao deo etničkog prostora srpstva: 1) deo zapadne Vlaške između reka Dunava i Jiu, 2) današnja jugoistočna Srbija sa gradovima: Niš, Leskovac, Vranje i Bujanovac i 3) severni deo današnje Albanije sa gradom Skadrom.

Jasno je da je karlovački mitropolit pri određivanju granica obnovljene Srbije, tj. Slavenoserpskoga gosudarstva, primenio i istorijski i etnički princip. Prema prvom principu, teritorije srednjovekovne Srbije i Duklje/Crne Gore bi činile deo Serbia rediviva-e. Prema drugom principu, sve balkanske teritorije naseljene etničkim Srbima, tj. prema Stratimirovićevom shvatanju čitava pravoslavna populacija Južnih Slovena kojoj je maternji jezik bio štokavski, a književni jezik bio slavenoserpski, takođe bi bile uključene u Slavenoserpsko gosudarstvo. Što se tiče određivanja etničkog prostora srpstva može se zaključiti da je karlovački mitropolit bio pod snažnim uticajem teorije o etničko-lingvističkom kriterijumu definicije srpske nacije, koju je favorizovao u to vreme srpski plemić iz Arada Sava Tekelija. Ovaj Tekelijin etničko-lingvistički koncept srpstva je bio razrađen u njegovom kratkom eseju pod naslovom Opisanije života. Tekelija je smatrao da su svi pripadnici Južnih Slovena koji su koristili štokavski, kajkavski i čakavski dijalekt, bez obzira na njihovu versku pripadnost (muslimani, katolici, pravoslavci), pripadali istinskom srpskom narodu. Stoga prema Tekelijinom shvatanju, sledeće južnoslovenske zemlje su bile naseljene etničko-lingvističkim Srbima: Srbija u užem smislu (teritorija današnje Republike Srbije bez autonomnih pokrajina Vojvodine i Kosova i Metohije), Kosovo i Metohija, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Crna Gora, Makedonija, Dubrovačka republika, Kranjska, Štajerska, Koruška, Južna Ugarska (sadašnja Vojvodina) i Severna Albanija. Tekelija se zalagao da upravo sve gorepomenute južnoslovenske teritorije naseljene “Srbima” obrazuju jednu jedinstvenu srpsku nacionalnu državu čije bi se granice prostirale od Crnog mora do Alpa i od Jadranskog mora do severno od Dunava. Prema njegovom mišljenju, ovakva ujedinjena Srbija bi bila naseljena većinskim pravoslavnim stanovništvom i manjinskim rimokatoličko-muslimanskim. Sava Tekelija je sve gorenavedene “srpske”, tj. južnoslovenske, zemlje nazvao zajedničkim imenom Ilirija (Illyricum), stojeći pod snažnim uticajem tada široko rasprostranjene teorije još iz srednjeg veka da su svi Južni Sloveni poreklom starobalkaski Iliri, koji su u očima Tekelije (i ne samo njega) bili etničko-lingvistički Srbi, tj. Južni Sloveni kojima je maternji govor bio ili kajkavski ili čakavski ili štokavski.

Međutim, Stratimirović nije u potpunosti usvojio Tekelijinu lingvističku koncepciju “kajkavsko-čakavsko-štokavskog srpstva”. Karlovački mitropolit je mislio da su samo pravoslavni vernici južnoslovenske populacije koji su koristili štokavski dijalekt kao govorni jezik a slavenoserpski kao književni bili u suštini pravi etnički Srbi. Stoga ovakav Stratimirovićev koncept nacionalnog određenja srpstva možemo nazvati versko-lingvističkim. Kao rezultat primene ovakvog koncepta nacionalnog određenja, u današnjem međunarodno-zvaničnom shvatanju nacionalne determinacije, Slovenci (kajkavski rimokatolici iz Štajerske, Koruške i Kranjske), Bugari (pravoslavci iz istočnog dela Balkana koji govore bugarskim jezikom), Makedonci (makedonski Sloveni koji govore makedonskim jezikom) i Hrvati (kajkavski, štokavski i čakavski rimokatolici iz Hrvatske, Dalmacije i Slavonije) bili su isključeni iz Stratimirovićeve zajednice versko-lingvističkog srpstva i shodno tome i iz njegove versko-lingvističke ujedinjene Serbia rediviva-e (sem malog broja bosanskohercegovačkih Hrvata) koju je on nazvao Slavenoserpskim gosudarstvom.

Prema Stratimirovićevom predlogu, Austrija bi kao teritorijalnu kompenzaciju dobila od Turske: 1) zapadni deo tzv. “Turske Hrvatske”, tj. zemlju između reke Une i Petrove gore i 2) teritoriju između Transilvanije, reke Dunava i reke Olte. Drugim rečima, za ustupanje Srema i Južne Dalmacije srpskoj tributarnoj državi de iure u okviru Turske Habzburška monarhija bi dobila od Otomanskog carstva severozapadni deo Bosne i krajnji jugozapadni deo Vlaške.

Radeći na svom projektu ujedinjene Srbije, Stratimirović je uzeo u obzir i moguće negativne međunarodne reakcije na obnovu srpske nacionalne državnosti. On je veoma dobro znao da u njemu savremenoj Evropi postoji nekoliko država, kao što su to Velika Britanija, Francuska i Austrija, koje su se vekovima borile za očuvanje teritorijalnog integriteta i političkog suvereniteta Otomanskog carstva kao sastavni deo svoje balkanske politike. Znajući za to, a u nameri da ne poremeti tadašnji diplomatski balans evropskih sila, Stratimirović je predlagao kompromisno rešenje, tj. oslobođenu i ujedinjenu Srbiju, ali u okvirima Turske. Na taj način bi teritorijalni integritet i formalni suverenitet Otomanskog carstva ostao neokrnjen.

Prema mišljenju autora Memoranduma, a uzimajući u obzir nizak nivo opšteg obrazovanja i političke kulture “turskih” Srba, Serbia rediviva bi trebalo da ima monarhijski oblik vladavine umesto republikanskog. Drugim rečima, Stratimirović je smatrao da većina Srba još uvek nije bila sazrela za viši oblik vladavine, tj. za republikansko uređenje. Međutim, karlovački mitropolit je dobro znao da u tom trenutku Srbi nisu imali nijednog predstavnika narodne dinastije koja je izumrla nakon propasti srednjovekovne Srbije i štaviše nije postojalo među Srbima ni političke aristokratije iz čijih redova bi se mogao izabrati monarh obnovljeno-ujedinjene nove Srbije. Stratimirović je pišući o budućoj glavi srpske monarhije našao najbolje rešenje da to bude jedan od ruskih velikih kneževa. Ukratko, mitropolit je predlagao da vladar nove Srbije bude jedan od članova ruske carske porodice Romanovih prvenstveno stoga što je carska dinastija bila pravoslavne veroispovesti kao što su to bili prema Stratimirovićevom shvatanju srpstva i svi Srbi. Ruski veliki knez bi bio imenovan za srpskog monarha direktno od ruskog cara Aleksandra I Romanova. Ovaj veliki knez bi došao u Srbiju kao vladar praćen ruskim vojnim odredom od 4.000 vojnika, koji bi bili glavni garant srpske političke autonomije i nacionalne slobode. Shodno svemu gorenavedenom, ujedinjena Srbija bi imala političko-upravnu formu tributarne, autonomne, polunezavisne, pravoslavne Velike Kneževine pod ruskom vojno-političkom zaštitom i samo formalno priznavajući sizerenstvo turskog sultana kroz plaćanje godišnjeg danka, tj. tributa. Konačno, muslimansko stanovništvo u ovoj državi, zasnovanoj na versko-jezičkom principu nacionalno-državnog određenja, imalo bi sva prava slobodnog ispovedanja svoje konfesije.

Međutim, Stratimirović je predvideo da u slučaju da ruski car nije voljan da imenuje jednog ruskog velikog kneza za vladaoca Srbije za njenog monarha bi se u tom slučaju imao izabrati jedan nemački protestantski knez umesto ruskog pravoslavnog kandidata na srpski presto. Jasno je da je mitropolit odlučno odbijao svaku pomisao da na srpski presto dođe jedan rimokatolički plemić! Tačnije rečeno, Stratimirović je bio ubeđen da jedan rimokatolički kandidat na srpski presto ne bi nikada pristao da se prekrsti u pravoslavnu veroispovest, što je po autoru Memoranduma bio jedan od najvažnijih uslova za sedenje na srpskom prestolu i vladanje pravoslavnom ujedinjenom Srbijom. Na drugoj strani, mitropolit je smatrao da bi protestantski kandidat za srpskog monarha bio mnogo više voljan da postane pravoslavac od rimokatoličkog kandidata. Treba istaći i to da Stratimirović nije uopšte uzimao u obzir mogućnost da se srpski presto ponudi jednom “grkokatoliku”, tj. pounijaćenom bivšem pravoslavcu, smatrajući unijate u suštini otpadnicima od prave vere koji su postali neformalni rimokatolici kojima se više nije moglo pružiti poverenje. U svakom slučaju, Stratimirović se iskreno nadao da će izbor vladara Srbije proći u najboljem redu jer će se sigurno naći na ruskom carskom dvoru jedan ruski plemić sa titulom velikog kneza koji bi bio voljan da ga ruski imperator imenuje za vladara ujedinjene Velike Kneževine Srbije. Ovakvo njegovo uverenje je bilo osnaženo primerom ruskog grofa Voldemara Šmetaua, koji je još 1774. preporučivao sebe za vladara obnovljene Srbije, tvrdeći da je potomak vladara srpske srednjovekovne države, slavnog i kanonizovanog kneza Lazara Hrebeljanovića, koji je poginuo u Kosovskoj bici 28. juna 1389, braneći srpsku slobodu i nezavisnost od turskog osvajača i pravoslavlje od islama.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner